Bismarck je shvatio: bolje je boriti se “za” nego “protiv”

Njemački Savez smanjio se još 1815. s nekadašnjih 380 na 38 državica, da bi 1871. došlo do konačnog ujedinjenja Njemačke u jedinstvenu državu koju povijest bilježi i kao Drugo Carstvo, s 25 saveznih država u federaciji. Do danas Njemačka je zadržala savezno uređenje. 

Vodeću ulogu u Drugom Carstvu imala je Pruska, koja je pokrivala oko dvije trećine kopna. Na nju je također otpadalo oko dvije trećine stanovništva, kao i većina industrije. Nakon financijske krize uzrokovane slomom bečke burze 1873., od 1880. dolazi do naglog uzleta njemačkog gospodarstva i Njemačka postaje jednom od vodećih sila na području tehnologije, znanosti i inovacija. Među potonjima su motor s unutarnjim izgaranjem (1876.), električni putnički vlak (1879.), telefonska mreža u Berlinu (1881.) i automobil (1886.). Njemačka je svojom industrijom ugljena i čelika prvi put postala ozbiljan konkurent Ujedinjenom Kraljevstvu koje je dotad držalo neprikosnoveno prvenstvo na tom području.

Car je car, bez obzira na parlament

Na čelu Carstva bio je pruski car Vilim I. Osobno je nadzirao vojsku te imenovao ministre i kancelara. Drugu granu vlasti činilo je Federalno vijeće ili Bundesrat, koje je zastupalo različite savezne države i imalo je 58 delegata. Također, raspolagalo je ovlastima mijenjanja Ustava. Ustavne promjene nisu se prihvaćale ako bi im se usprotivilo barem 14 delegata, a kako je sama Pruska raspolagala s njih 17, u praksi je to značilo da je upravo ona mogla uložiti veto na svaku ustavnu promjenu koja joj nije odgovarala. Kao treća grana vlasti tu je bio parlament, odnosno Reichstag, čije su predstavnike tajno izglasavali svi muškarci stariji od 25 godina, no car ga je u svakom trenutku mogao raspustiti, uz prethodnu suglasnost Bundesrata.

Liberali vs konzervativci i katolici vs protestanti



Ranih godina Drugoga Carstva visoku popularnost među srednjom klasom uživali su Nacionalni liberali. Podržavali su slobodnu trgovinu i isticali su se kao neprijatelji Katoličke Crkve. Rim su smatrali prirodnim neprijateljem Njemačke, a takav je stav uzeo maha od 1864., kada je papa Pio IX. snažno osudio liberalizam. Crkvi su se jednako tako protivili i Progresivni liberali koji su nastali kao ogranak Nacionalnih liberala. Početkom osamdesetih godina 19. st. porasla je popularnost Socijal-demokrata, osobito u gradovima. Interese velikih biznismena zastupala je stranka Slobodnih konzervativaca, dok su konzervativci bili ideološki bliski klasi tzv. junkera, zemljoposjednika aristokratskog porijekla. Najveću podršku katolika i nacionalnih manjina, prvenstveno Poljaka, imala je Stranka centra, osnovana 1870. godine.

Oko dvije trećine stanovništva tadašnje Njemačke činili su protestanti, i to uglavnom luterani, a preostalu trećinu katolici. Sam Bismarck, inače njemački kancelar od samog početka ujedinjenja, strahovao je da njemački katolici neće biti potpuno odani Njemačkoj kao državi zbog svoje istovremene odanosti Rimu i papi te zbog sklonosti katoličkom Beču, a kao Prus nije bio sklon većinski katoličkoj poljskoj manjini na istoku Njemačke. Katolički ogranak pruskog Ministarstva kulture ukinut je stoga već 1871., a antiklerikalno nastrojen Adalbert Falk imenovan je za ministra. Već u svibnju sljedeće godine uveo je niz zakona kojima je država dobila neprikosnovenu kontrolu nad obrazovanjem i svećenstvom. Kandidati za svećenstvo sada su bili obvezni pohađati njemačka sveučilišta barem tri godine prije ulaska u sjemenište, a 1874. uveden je građanski brak. Kad je Katolička Crkva odbila je priznati tzv. Svibanjske zakone, pruska je vlada reagirala izgnanstvom svih pripadnika klera koji nisu udovoljili njezinim uvjetima te je ukinula financijsku pomoć biskupima. Mnogi biskupi i svećenici završili su iza rešetaka, a neki su i protjerani.

Kako primijeniti protivnikovo oružje?

Unatoč gore opisanom Kulturkampfu (kako su Nijemci nazivali tu borbu Katoličke crkve i njemačke države), katolička Stranka centra zadržala je veliku popularnost s čak 95 mjesta u Reichstagu. Bismarck se sada ozbiljno zabrinuo, pa se zapitao što će se dogoditi ako dođe do otuđenja katolika te se svojom politikom počeo sve više udaljavati od Nacionalnih liberala. Ministar Falk smijenjen je, na njegov nagovor, već 1879., a većina je Svibanjskih zakona ukinuta. Unatoč tome, povjerenje katolika u državu osjetno je oslabilo, a odnosi Nijemaca i poljske manjine pogoršani su. Istovremeno osnaživanje radničke klase u Njemačkoj dovelo je do porasta popularnosti socijalista, što je Bismarck jasno vidio kao prijetnju socijalnom i političkom jedinstvu carstva. Smatrao je da odanost socijalista, baš kao i ona katolika, seže izvan granica nacionalne države, što nikako nije mogao prihvatiti. Na njegova uvjerenja snažno su utjecala dva pokušaja atentata na cara Vilima I. 1878. godine. Do prvog je došlo 11. svibnja, kada je vodoinstalater Emil Max Hödel, inače član Socijal-demokratske stranke i anarhist po uvjerenju, pucao na cara revolverom dok se vozio s kćeri Louisom u kočiji. Niti mjesec dana kasnije Karl Eduard Nobiling uspio je raniti cara pucajući u njega. Iako Nobilingova veza sa socijalistima nikada nije do kraja potvrđena, Bismarcku je to bilo dovoljno kako bi 19. listopada iste godine uveo niz mjera poznatih pod nazivom antisocijalni zakoni, a čiji je cilj bila “borba protiv javne opasnosti od postupaka socijal-demokrata”. Bismarckov cilj također je bio spriječiti socijalističku revoluciju poput Pariške komune iz 1871. godine. Bez obzira na gore navedene mjere, popularnost socijal-demokrata u narodu je i dalje rasla.

Njemački kancelar tada je shvatio da mora osmisliti vlastite socijalne mjere kao protuudar države socijalistima, a sve u cilju postizanja snažnije nacionalne integracije i političke stabilnosti. Bismarcku je napokon postalo jasno da se država može razvijati samo ako se Nijemci prestanu boriti jedni protiv drugih. Socijalisti su tražili prava radnika i iako je Bismarck pripadao konzervativnoj struji, osmislio je socijalni program i tako uništio argumente socijalista protiv njega. Njemačka je postala prva država na svijetu s mirovinom i zdravstvenim osiguranjem.

Piše: Gordana Holjevac

Original možete pronaći na povijest.hr

Facebook Comments

Loading...
DIJELI