Invaziju na Kubu osmislile su glavešine CIA-e bez poznavanja stvarnih činjenica na terenu. Plan je od početka bio pun rupa i nedosljednosti te je na kraju doživio debakl. Mladi i popularni predsjednik Kennedy naslijedio je plan od prošle administracije, a odobrio ga je u uvjerenju da ga je odobrio Eisenhower. To nije bila istina.
Kad je 1. siječnja 1959. Fidel Castro osvojio vlast na Kubi, američka administracija na čelu s predsjednikom Eisenhowerom bila je u nedoumici. Pitali su se je li to dobro ili loše za SAD i njegovu politiku kontrole cijele Latinske Amerike. Naime, Castro se u to vrijeme nije izjašnjavao kao komunist već kao revolucionar i nacionalist. Štoviše, direktor CIA-e (hrv. Središnja obavještajna agencija) Allen Dulles i njegov šef tajnih operacija Richard Bissell predlagali su uspostavu srdačnih odnosa s Fidelom, a neki iz Agencije čak su sugerirali da mu se pošalje oružje i novac.
Međutim, već nakon nekoliko mjeseci situacija se potpuno promijenila. Nova kubanska vlast provela je nacionalizaciju u čemu su najviše oštećene razne američke kompanije koje su imale monopol nad trećinom kubanskog gospodarstva. Usto je Fidelova desna ruka – Che Guevara – u javnosti sve češće istupao s komunističkom retorikom. Prvi američki odgovor bio je pritisak na saveznike i prijateljske zemlje da kubanskom režimu prestanu prodavati oružje. Između ostalih, Castra je odbila i Jugoslavija. Fidelu nije ostalo ništa drugo nego obratiti se SSSR-u s čijim je čelnikom, Nikitom Hruščovim, uspostavio srdačan odnos.
Komunisti u susjedstvu
Američki predsjednik Dwight Ike Eisenhower pobjesnio je na CIA-u zbog krive procjene. „Premda su naši obavještajni stručnjaci mjesecima vrludali, događaji su ih postupno navodili na zaključak da je Castrovim dolaskom komunizam prodro u zapadnu hemisferu“, napisao je u svojim memoarima. U SAD-u je izbila panika. Krajem 1959. CIA je zaključila da se Castra mora ukloniti. Već početkom siječnja 1960. Bissell dobiva zadatak da organizira posebnu jedinicu za zbacivanje kubanskog diktatora. Šefom radne grupe imenovan je Jake Esterline, dugogodišnji operativac u zemljama Južne Amerike. Grupa je oblikovana kao tajna ćelija unutar CIA-e. Direktor CIA-e Dulles je izradio dokument u kojem je objasnio planove gospodarskog rata, sabotaže, političke propagande i primjene „droge koja bi, umiješana u Castrovu hranu, izazvala kod njega tako iracionalno ponašanje da bi mu u javnosti jako naštetilo“.
Dokument je prvo predočio potpredsjedniku Richardu Nixonu koji je bio oduševljen. Nekoliko dana kasnije (17.3.) Dulles i Bissell u Bijeloj kući susreli su se s Eisenhowerom i Nixonom. Predsjedniku nisu predočili dokument, već su mu samo izložili planove. Nisu predložili invaziju, nego su tvrdili da Castra mogu srušiti „vještim trikovima stvaranjem odgovorne, privlačne i ujedinjene kubanske opozicije koju će voditi njihovi tajni agenti“. „Fidel pada osam mjeseci nakon toga“, obećao je Bissell. Eisenhower je pristao uz uvjet da se SAD ni u kom slučaju ne smije povezati s bilo kojim aspektom plana. „Svatko mora biti spreman zakleti se da za njega nije ni čuo”, zabilježio je predsjednikove riječi tajnik stožera general Goodpaster. Na kraju je Eisenhower prihvatio plan te za pothvat odvojio 13 milijuna dolara.
CIA se sprema za akciju
Neko vrijeme izgledalo je kao da se sve odvija po planu. CIA je uspostavila novu postaju u Coral Gablesu na Floridi, pod kodnim imenom Val. Bissell je objasnio Nixonu, ponovo zaobišavši predsjednika, da će mu trebati oko 500 boraca, iako su planirali 60 ljudi, za što je centar za obuku u Panami premalen. Tad na scenu stupa Esterline koji organizira veliki logor za obuku u Gvatemali. Logor je bio izoliran te imao vlastiti aerodrom, popratne objekte i bordel. Tamo je stvorena Brigada 2506, imenovana po kodnom broju mladića koji je poginuo tijekom obuke. CIA je organizirala i političko vodstvo sastavljeno od različitih frakcija kubanskih izbjeglica. Nazvano je Demokratski revolucionarni front (španj. Frente Revolucionario Democratico – FDR) na čijem je čelu bio Miro Cardona, odvjetnik koji je kratko bio u Castrovoj vladi nakon preuzimanja vlasti.
Bissell nije bio siguran može li se Castra skloniti s vlasti nekim improviziranim državnim udarom. Zapravo je smatrao da ga je potrebno eliminirati. Zatim je povukao potez koji je i dandanas jedan od najkontroverznijih u povijesti CIA-e i cijele vanjske politike SAD-a. Naime, šef tajnih operacija stupio je u kontakt s američkom mafijom kojoj je predložio da ugovore Castrovo ubojstvo. Naravno, mafijaški bosovi ovo su objeručke prihvatili jer im je Castro oduzeo monopol nad kockarnicama, prostitucijom, trgovinom drogom i slično. Istovremeno Bissellovi ljudi, koji su imali pojma o šefovom planu, razrađivali su razne varijante Fidelova ubojstva koje bi počinio netko od tisuće izbjeglica smještenih na Floridi. Problem je bio u tome što je kubanska tajna služba imala svoje ljude infiltrirane među disidentima tako da su za svaki plan znali već u njegovom začetku. Stoga su svi CIA-ini pokušaji atentata unaprijed bili osuđeni na propast, pa je Dulles zaključio da je jedini način da se „komunistička prijetnja iz našeg dvorišta makne invazijom ili udarom“, ali naravno, SAD u to službeno ne bi bio umiješan.
U međuvremenu je Castro pojačao svoje obavještajne snage žestoko se oborivši na disidente na koje je CIA računala kao udarne snage u prevratu. Također je pojačao represiju na otoku protiv ostataka oporbe uništivši gotovo svaki unutrašnji otpor, tako bitan u američkim planovima. Sve vrijeme CIA je živjela u blaženom uvjerenju da Kubanci jedva čekaju intervenciju izvana da podignu ustanak. Jedino je Tracy Barnes, zadužen za politički i psihološki rat protiv Castra, naručio privatno istraživanje javnog mnijenja na Kubi. Kad je na temelju rezultata uvidio da narod premoćno podržava Fidela, sve je bacio u smeće i prešutio.
Lagao je na sve strane
Uvjerena u moćnu opoziciju na otoku, Agencija je u rujnu 1960. odlučila kubanskim pobunjenicima dostaviti oružje zračnim putem što je ispao pravi fijasko. CIA-in avion poslan iz Gvatemale ispustio je na otok oružje za stotinu boraca, ali je ova za desetak kilometara promašila mjesto. Kubanske snage zaplijenile su oružje, uhitile agenta i strijeljale ga. Da stvar bude još gora, pilot se po povratku izgubio i sletio na sjeveru Meksika, gdje je lokalna policija zaplijenila zrakoplov. Krajnjim naporima Bissell se pobrinuo da ništa ne procuri u javnost, a sve je prešutio i predsjedniku.
Kako su se bližili izbori za predsjednika SAD-a (1960.), tadašnji potpredsjednik i predsjednički kandidat Republikanske stranke Nixon uvidio je da CIA nije poduzela ništa konkretno da sruši Castra. Krajem rujna iste godine Nixon je Bissellu otvoreno rekao: „Zasad ne činite ništa, čekajte da prođu izbori.“ U listopadu je američka vlada uvela gospodarski embargo za Kubu, a planove o rušenju Castra stavila na čekanje.
Ipak, CIA je još nekoliko puta probala dostaviti oružje fantomskim pobunjenicima, ali bez uspjeha. Napokon su i u Agenciji shvatili da ne znaju ništa o kubanskim snagama protiv Castra. „Uložili smo velike napore da se infiltriramo i obnovimo isporuke, a ti su napori ostali bez uspjeha. Potrebna je udarna akcija. Invazija potpunih razmjera“, rekao je Bissell Esterlineu. Obojica su se složila da je 500 disidenata na obuci u Gvatemali „smiješno malobrojno“ i da trebaju mnogo veće snage, u krajnjem slučaju i otvorenu intervenciju. Naravno, nisu mogli dobiti niti jedno niti drugo, pogotovo pred predsjedničke izbore. Početkom studenog osnovna koncepcija kubanske operacije slomila se pod pritiskom realnosti. Esterline je plan proglasio neprovedivim, a Bissell je znao da je ovaj u pravu, ali to nikome nije rekao. Bissell je na jednoj telefonskoj liniji imao mafiju, na drugoj Gvatemalu, a na trećoj Bijelu kuću. „Lagao je na sve strane. Prema dolje, radnoj grupi za Kubu, i prema gore predsjedniku pa potom novoizabranom predsjedniku“, priznao je kasnije Esterline.
Nasljeđe pepela
Tijekom cijele predsjedničke kampanje Nixon i njegov protukandidat, mladi demokrat i senator John F. Kennedy natjecali su se u hladnoratovskoj retorici i upozoravali na komunističku prijetnju. Obojici su u fokusu bili SSSR i Kuba. Nixon je branio Eisenhowerovu administraciju tvrdeći da je pitanje vremena kad će se Kuba „osloboditi“, dok je Kennedy upozoravao da se trenutno ništa konkretno ne poduzima. Na izborima u studenom 1960. Kennedy je pobijedio sa samo 120.000 glasova više.
Na opće iznenađenje novoizabrani predsjednik je odmah najavio da će J. Edgar Hoover (šef FBI-a) i Allen Dulles (šef CIA-e) ostati na svojim pozicijama. Mnogo kasnije se saznalo da je Hoover imao komprimitirajuće podatke o Kennedyju (seksualni skandali) koje je proslijedio Dullesu. Već 18. studenog Kennedy se sastao s Dullesom i Bissellom na Floridi. Prije sastanka obojica su dobila Esterlineovo izvješće od koji naglašava da svi dosadašnji planovi o rušenju Castra padaju u vodu te da „jedino zajednička akcija SAD-a i FDR-a može polučiti uspjeh“. Drugim riječima, da bi zbacile Castra, Sjedinjene Države morale bi poslati marince. Sve ovo CIA-in dvojac na sastanku je prešutio, uvjeravajući Kennedyja da postojeći plan (koji su već i sami odbacili) mora uspjeti. Rezultat sastanka bio je taj da su ključne informacije o tajnim CIA-inim operacijama izgubljene u prijenosu vlasti s jednog predsjednika na drugog. Eisenhower nikad nije odobrio invaziju na Kubu, ali Kennedy to nije znao. Znao je ono što su mu Dulles i Bissell servirali.
Prije Kennedyjeve inauguracije održan je posljednji sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost Eisenhowerove administracije. Nakon što je Dulles nadugačko hvalio Agenciju i njezine uspjehe, Eisenhower je eksplodirao. „Struktura naše obavještajne organizacije je loša. Ništa se nije promijenilo od Pearl Harbora. U tome trpim osmogodišnji poraz. Svom nasljedniku ostavljam nasljeđe pepela.”
Konačna odluka
Ujutro 19. siječnja 1961. u Ovalnom uredu sastali su se nasamo stari general Ike i mladi senator Kennedy. Eisenhower je svom nasljedniku dao na uvid osnovne strategije nacionalne sigurnosti: nuklearno oružje i tajne operacije. Što je točno Eisenhower rekao o provedivosti plan(ov)a za Kubu ostaje tajna. Tek kad su im se pridružili stari i novi ministri, obojica su se za zapisnik složila da se „ne može dozvoliti da se sadašnja Vlada na Kubi tamo održi“. Sljedećeg dana Kennedy je položio svečanu prisegu. Nacija je mnogo očekivala od mladog i šarmantnog demokrata.
S druge strane, Bissell je i dalje gurao po svom, slijep za činjenicu da CIA nije u stanju srušiti Castra te da je tajnost operacije odavno komprimitirana. Početkom ožujka Bissell je Kennedyju predočio četiri plana za rušenje Castra. Svi su bili varijacije na temu i Kennedy ih je sve odbio. Uporni Bissell nije odustao, sastavio je novi plan – za iskrcavanje je odabrao tri prostrane plaže u Zaljevu svinja. U napadu bi sudjelovali samo kubanski disidenti uz nekoliko savjetnika iz Agencije. Prije napada trebalo bi bombardirati kubanske zračne snage na tlu, s tim da se to ne može povezati s SAD-om. Nakon iskrcavanja prvi prioritet je zauzimanje lokalnog uzletišta, na koje što hitnije treba prebaciti novu kubansku vladu. Bissell je istaknuo da se u najgorem scenariju pobunjenici mogu povući u planine gdje bi se reorganizirali. Nešto slično Castro je napravio na Sierra Maestri, odakle je i krenuo u rušenje kubanskog diktatora Batiste. Ovaj se plan predsjedniku svidio i samo je trebao dati zeleno svjetlo. Ono što u planu nije valjalo jest činjenica da je Zaljev svinja bio splet močvara i blatnog terena. Ali to nitko u Washingtonu nije znao. Naime, CIA-ini neprecizni zemljovidi izrađeni su 1895. godine.
Invazija počinje
Oduševljeni Bissell odmah se dao na posao. Odlučeno je da će brigada koja se treba iskrcati u Zaljevu svinja imati 1511 vojnika, podijeljenih u pet pješačkih bojni i jedna bojna padobranaca, uz potporu topništva i pet tenkova. U zračnom udaru sudjelovat će osam bombardera s oznakama kubanskog ratnog zrakoplovstva (Esterline je tražio 16, ali je broj prepolovljen da se udovolji predsjedniku koji je htio tihi puč). Početkom travnja 1961. Brigada 2506 prebačena je iz Gvatemale u Panamu, gdje ju je srdačno dočekao tamošnji diktator general Somoza. On nije mogao smisliti Castra te je Brigadi poželio sreću, poručivši im da mu donesu dlake Castrove brade. Ukrcavši se na sedam brodova, Brigada je zaplovila prema Kubi 13. travnja. Iz daljine pratila ih je američka mornarica koja je imala zapovijed da nestane prije ulaska u kubanske vode.
Naravno da to nije promaklo kubanskim obavještajcima. Već sljedeće jutro Castro je obaviješten o sumnjivim brodovima koji plove prema Kubi. Kubanski stožer zaključio je da se sprema invazija na području Orientea, pa su duž obale postavljene jake snage lokalne policije. Za to vrijeme vojska je čekala u pričuvi dok ne saznaju gdje će se uljezi iskrcati.
Piše: Dražen Krajcar
Original možete pronaći na povijest.hr