Na teritoriju Osmanskog Carstva organizirali su više terorističkih akcija, a upravo pod njihovim pritiskom Srbija je ušla u dva Balkanska rata (1912. - 1913.) u kojima je izborila pobjede i teritorijalno se proširila
Srpski časnici, koji su 1903. godine ubili kralja Aleksndra Obrenovića i njegovu suprugu, u svibnju 1911. godine osnovali su tajnu organizaciju „Ujedinjenje ili smrt“. Glavni organizator bio je pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, a skupina je u povijesti ostala poznata kao „Crna ruka“. Na pečatu organizacije bila je prikazana ruka koja drži razvijenu zastavu s mrtvačkom glavom i ukrštenim kostima, nož, bomba, bočica s otrovom i natpis “Ujedinjenje ili smrt”. Iako je bila tajna, skupina je imala prešutnu potporu srpskih vlasti, naročito u krugu oko prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića. Kako je tadašnji kralj Petar Karađorđević Apisu i društvu oko njega dugovao dolazak na prijestolje osigurao im je mjesta na dvoru i u kraljevskoj gardi. Također, imali su odlučujući utjecaj u premještanju, unapređivanju i umirovljenju časnika.
„Crna ruka“ u suštini je bila teroristička i militaristička organizacija, a glavni cilj bio joj je ujedinjenje Srba u jednu državu. Kako stoji u njihovom programu, taj cilj mogao se postići jedino revolucionarnom borbom protiv Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva.
Još prije osnivanja organizacije skupina časnika predvođenih Apisom ubacivala je operativce na jug Srbije i u Makedoniju koji su tada bili pod osmanskom vlašću. Također, razvili su mrežu doušnika u Austro-Ugarskoj i uspostavili blisku suradnju s revolucionarnom organizacijom „Mlada Bosna“,čiji su u biti bili pokrovitelji.
„Crna ruka“ djelovala je i na potkopavanju Crne Gore, no atentatori i ustanici te organizacije tamo su spriječeni uhićenjima, suđenjima i streljanjima. Djelovanjem na teritoriju Osmanskog Carstva organizirali su više terorističkih akcija, a upravo pod njihovim pritiskom Srbija je ušla u dva Balkanska rata (1912.-1913.) u kojima je izborila pobjede i teritorijalno se proširila. Članovi „Crne ruke“ čak su pokušali ubiti i grčkog kralja koji je bio pronjemački orijentiran.
Apis i njegovi suučesnici odgovorni su i za atentat na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda u Sarajevu, jer su teroriste iz „Mlade Bosne naoružali“ i prebacili na teritorij BiH. Cilj im je bio gurnuti Austro-Ugarsku u rat (isprva su računali da će Njemačko carstvo ostati po strani) u kojem su očekivali pobjedu uz potporu Rusije, Francuske i Velike Britanije. Ipak, stvari su krenule drugim tijekom te je srpska vojska poražena od združenih austro-ugarskih i njemačkih snaga, pa se morala povlačiti prema jugu.
Nako što se srpska vojska s kraljem, prijestolonasljednikom i političkim vodstvom, povukla na otok Krf, dolazi do preokreta. Naime, princ Aleksandar i predsjednik vlade Nikola Pašić uvidjeli su opasnost od sve veće moći „Crne ruke“, te su je odlučili neutralizirati. Godine 1917. organizirano je namješteno suđenje, u povijesti poznato kao Solunski proces, nakon kojeg su Apis i dvojica njegovih najbližih suradnika osuđena na smrt streljanjem. Ostalim urotnicima određene su zatvorske kazne, ali su 1919. godine odlukom princa Aleksandra (koji je u stvari vladao umjesto starog i bolesnog oca Petra) amnestirani. U vrijeme komunističke Jugoslavije presude Solunskog procesa su poništene, a osuđenici su proglašeni nevinima.
Povijesna je činjenica da je ideologija i djelovanje „Crne ruke“ imala odlučan utjecaj na razvoj srpskog šovinizma i kasnijeg četničkog pokreta te ideje o „Velikoj ili Nebeskoj Srbiji“. Sažeto u slogan: “Svi Srbi u jednoj državi”.