Djetinjstvo u seoskim sredinama početkom novog vijeka

Tradicionalna povijesna znanost bavila se isključivo događajima iz javnog, a ne privatnog života. Povjesničari su pisali o velikim ličnostima, međudržavnoj politici, ratovima i veličanstvenim graditeljskim projektima, zanemarivši pritom svakodnevni život seoskog stanovništva koje je činilo golemu većinu čovječanstva. Djetinjstvo je, kao formativna faza razvoja ličnosti, donedavno bilo potpuno zanemareno u istraživanjima prošlosti.

Zanimanje za povijest djetinjstva kao dijela društvene povijesti pojavilo se tek šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Istraživači povijesti djetinjstva istaknuli su da odgoj i odnos prema djeci u srednjem vijeku i ranom novom vijeku nije bio nemaran, brutalan i ravnodušan. Naglašavajući kontekst predindustrijskog siromaštva i visoke smrtnosti novorođenčadi, smatrali su da su stvarni odgojni postupci predstavljali primjereno ponašanje u tim okolnostima. Štoviše, naglasili su izrazitu roditeljsku skrb prema djeci tijekom bolesti, njihovo žrtvovanje te izražavanje boli za umrlom djecom.

Odnos prema djeci

Za odnos prema djeci u seoskoj obitelji, izražavanje emocionalne privrženosti i za njihov odgoj bila je presudna uloga roditelja, općeprihvaćeni „pedagoški“ svjetonazor, broj članova obitelji i šire porodice te gospodarski status.

U cijeloj je Europi u 16. stoljeću položaj seoskog stanovništva bio znatno pogoršan. Vlast zemljoposjednika i prihodi stalno su rasli, povećavala su se vladareva potraživanja, a nadničari su za svoj mukotrpan rad dobivali sve manje. Takav je razvoj situacije u konačnici rezultirao porastom siromaštva i ustancima s jedne strane te bogaćenjem i jačanjem aristokratske moći s druge strane. Rast proizvodnje prehrambenih proizvoda i sirovina odvijao se sporije od porasta stanovništva te je završio konačnim općim siromašenjem i pogoršanjem uvjeta života seoskog stanovništva. Potkraj 16. stoljeća broj djece po svakom se paru smanjio jer se u brak stupalo kasnije pa se i to smatra jednom od posljedica pogoršanja gospodarskih uvjeta.



Život bez privatnosti

abbf21be54355fda01331efdb5849e48Uvjeti života seoske obitelji i prostor u kojem je živjela imali su važnu ulogu u dječjoj svakodnevici. Tko je živio u jednoj stambenoj jedinici? Što je podrazumijevala definicija obitelji? Raffaella Sarti u knjizi Živjeti u kući: stanovanje, prehrana, odijevanje u novovjekovnoj Europi: (1500. – 1800.) prenosi definiciju pojma obitelj iz četiri izdanja rječnika Vocabolario degli Accademici della Crusca (između 1612. i 1738.) u kojima se navodi da su obitelj „dječica koja žive ili koja su pod vlašću i skrbi oca, uključujući i očevu ženu, sestre i nećake ako ih drži u kući“.

U novovjekovnoj je Europi prostor seoske obitelji najčešće obuhvaćao jednu prostoriju, gdje je u prosjeku živjelo 8 do 10 osoba, a time privatnosti gotovo nije bilo. Osim toga, u takvim je prostorijama često postojao i dio gdje su se držale životinje. 

Na crtežu Pietera Bruegela Starijeg (16. stoljeće) Posjet seoskom imanju prikazana je jedna prostorija u čijem se sklopu nalazi i obrtnička radionica, prostor u kojem se kuhalo, posluživalo hranu, dočekivalo goste te odgajalo djecu. Prikazana je majka uz kolijevku koja se uz svoje svakodnevne poslove brižno posvećuje djeci (hrani ih, presvlači, doji, šiva odjeću…).

Uloga majke u seoskoj obitelji

metsu_gabriel_-_sick_child_theRađanje i odgoj djece bila je najvažnija ženina zadaća u novom vijeku. Ženama su pri porodu pomagale babice, dok je muškarcima, kako navodi Marija Mogorović Crljenko, prisutnost pri porođaju bila gotovo zabranjena. Uloga babica je bila važna, između ostalog, jer su one prenosile podatke o novorođenoj djeci u matične knjige krštenih. Zbog nestručnosti i tehničkih ograničenja smrtnost majki bila je velika. U Firenci je krajem srednjeg vijeka svaka treća žena umirala pri porodu ili od posljedica komplikacija.

Iako se mnogo djece rađalo, obitelji nisu bile velike jer su djeca umirala od raznih bolesti, gladi te opasnosti u kući i oko nje. Seoske majke su bile privržene svojoj djeci. Same su ih dojile, previjale, kupale, a pripomoć su mogli biti i ostali ukućani jer su seoske žene često imale druge zadaće na imanju. Mala su djeca spavala s majkama pri čemu je postojala opasnost od gušenja u postelji. Navedena autorica spominje da tijekom 17. stoljeća u istarskim mjestima, prilikom kanonskih vizitacija, nije bio iskorijenjen običaj uzimanja djece u postelju i da se nizom upozorenja nastojalo prekinuti tu praksu. Naime, često se radilo o  metodi prikrivenog čedomorstva. 

Gušenje dojenčadi u majčinoj postelji, prema Miroslavu Bertoši, bilo je zanemarivo u odnosu na bolesti poput oboljenja želuca, debelog i tankog crijeva, teških proljeva, koji su odnosili puno više života. U takvim su situacijama majke pokazivale izrazitu brigu. Nastojeći izliječiti svoju djecu obraćale su se, osim liječnika, štrigama ozdraviteljicama i iscjeliteljicama, koje su u Istri zvane i bogovicama.

Obitelj za stolom

webp-net-resizeimageDok su žene iz srednjih i viših slojeva davale svoju djecu na dojenje plaćenim dojiljama, seoske su žene same dojile svoju djecu. Bile su privrženije djeci, a starijoj su djeci same pripravljale obroke. Osim majke, bitnu je ulogu u djetetovom životu imao i otac. Da se nisu samo majke brinule o najmlađima, dokazuju razne slike i realistični prikazi na kojima očevi hrane ili ljuljaju djecu (Adrien van Ostade, Paterfamilias, 1648.).

Raffaella Sarti navodi da se obrok siromašnih seoskih obitelji ponekad mogao sastojati samo od malo kruha. Prehrana se temeljila na žitaricama, kruhu (od ječma ili raži) i kašama (ječmena, zobena, heljdina) te mlijeku, siru i jajima (ne samo kokošja nego i od guske, patke i divljih ptica). Dnevno je obitelj pojela jedan kuhani obrok. Kuhali su povrće te dodali koji komad mesa ako su imali, uglavnom zečetinu ili svinjetinu. Osim toga, jeli su palentu, prežganu juhu, leću, bob i slično. Često cijela obitelj zbog radova u polju i drugih poslova izvan kuće nije zajedno objedovala. Kad bi se cijela obitelj našla na okupu, svatko je imao svoje mjesto. Muškarci su bili povlašteni u odnosu na žene i djecu, pa su na slikama djeca prikazivana kako stoje ili sjede na podu. Zorni primjer je slika L. Le Naina Seljačka obitelj (prva polovica 17. stoljeća) koja realistično prikazuje obiteljsku hijerarhiju za stolom.

Kupanje je opasno?

Seljačke obitelji su nosile jednostavnu vunenu odjeću, a sastojala se od komotne košulje i visokih čarapa. Već na spomenutim slikama ranonovovjekovne svakodnevice s prikazima djece može se uočiti da su djeca odjevena u bijele košuljice koje su sezale do koljena s maramama na glavi (kod mlađe djece) te su najčešće bosa.

Kupanje se smatralo opasnim jer se vjerovalo da se u tijelo u dodiru s parom i vodom prenose patogeni agensi. Zato je dojenčadi voda bila zabranjena, a s druge strane liječnici su savjetovali da ih se maže ružinim uljem ili uljem borovnice te da ih se posipa prahom, npr. prahom mekušaca ili smrvljenim olovnim pepelom.

Igra, zabava, obrazovanje

800px-pieter_bruegel_d-_a-_041bU novovjekovnim seoskim sredinama djecu su podučavali seoski župnici i učitelji. Poduke su obuhvaćale učenje čitanja, pisanja, računanja te vjersku poduku.

Dio vremena djeca su provodila u učenju, pomaganju roditeljima u kući i izvan nje, ali su novovjekovna djeca bila i zaigrana. Slike Pietera Bruegela Starijeg: Dječje igre (1559. ‒ 1560.) i Seoska svadba (1568.) bogato su vrelo prikaza dječjih igara u ranom novom vijeku. Djeca su prikazana u svakodnevnim igrama kao što su: igra s lutkama, misa, pištolj na vodu, nošenje maske, ljuljanje, penjanje po ogradi, stoj na glavi, kolut naprijed, jahanje na ogradi, vjenčanje, izrada šešira od grančica, jahanje na drvenom konjiću, boćanje, kuglanje i dr. Autorova je namjera bila prikazati djecu u igri čija je važnost jednaka aktivnostima i poslovima njihovih roditelja.

Na temelju arheoloških istraživanja možemo saznati o povijesti djetinjstva i svakodnevici djece u ranom novom vijeku. Tako u župnoj crkvi u trgovištu Market Harborough u Engleskoj tijekom arheoloških istraživanja otkrivena je zaliha svakodnevnih igračaka djece iz 16. i 17. stoljeća. Pronađena je ostava s više od 200 igračaka iz razdoblja dinastije Tudora (1485. 1603.), a čine je ulične igračke: zviždaljke, kugle, raznorazni štapići, drveni cilindri i drške. Nalazi su izrađeni uglavnom od drva – vrba, jasen, lijeska i joha u stolarskoj radionici ili ručnim radom. Sačinjavali su dijelove od kože, gline i tkanine. 

Povijest djetinjstva zasigurno zauzima posebno mjesto u povijesti ljudskog društva jer kroz nju promatramo i opću povijest.

Piše: Anđelka Šimatović

Original možete pronaći na povijest.hr

Facebook Comments

Loading...
DIJELI