U Šangaju je 1909. održana međunarodna komisija za opijum. Inicirali su je SAD i Ujedinjena Kraljevina s namjerom da se uvede prohibicija na svjetskoj razini. Sudjelovalo je i Njemačko Carstvo te se zalagalo za veće restrikcije u uporabi opijuma. Potom je dvaput održana konferencija u Den Haagu, gdje je definiran stav prema opijumu. Međutim, Njemačko Carstvo nije ratificiralo zaključke haške konvencije. Na potpisivanje dogovora Njemačka je bila prisiljena nakon kraja Prvog svjetskog rata. Međutim, kontrola i kažnjavanje nisu dosljedno provođeni.
U Njemačkoj je tek 10. prosinca 1929. donesen Zakon o opijumu, a stupio je na snagu 1.1. iduće godine. U njemu su nabrojeni svi zabranjeni preparati: sirovi opijum, medicinski opijum, morfij, diacetilmorfin (heroin), lišće koke i kokain, ekgonin, indijska konoplja…” Široko rašireni bili su pripravci od opijuma i uporaba kokaina u medicini. Novim zakonom samo su opijum i kokain u medicini ostali legalni, ali se i dalje moglo nabaviti heroin i slična opojna sredstva na temelju recepta. Dostupan je ostao i metamfetamin koji se prodavao kao preparat Pervitin, a od 1941. moglo ga se kupiti samo na recept.
Piše: Marsela Alić
Original možete pronaći na povijest.hr