Fridrik II. mirnim putem dobio Jeruzalem u jedinom križarskom ratu bez prolivene krvi (1228.)

Fridrik je postavio presedan postigavši uspjeh u križarskom ratu bez papinskog sudjelovanja.

Jedan od naneobičnijih križarskih vojni svakako je bio Šesti križarski rat (1228. – 1229.) tijekom kojeg je car Fridrik II. Hohenštaufovac mirnim putem dobio sveti grad Jeruzalem. Rezultat je to ugovora Fridrika II. i egipatskog sultana al-Kamila sklopljenog 18. veljače 1229. godine. Uz to dogovoreno je desetogodišnje primirje, Fridrik je uzeo naslov kralja Jeruzalema (već je nosio titule cara Svetog Rimskog Carstva, kralja Njemačke i kralja Sicilije) te Jeruzalemskom kraljevstvu (tada sa sjedištem u Akri) priopojio i Nazaret, Sidon, Jaffu i Betlehem. Muslimani su, pak, zadržali kontrolu nad Brdom hrama, džamijom Al-Aksa i Kupolom na stijeni. Također, Židovima je ponovo bilo zabranjeno živjeti u Jeruzalemu.

Interesantan je i način kako je Fridrik uopće krenuo u križarski rat. Naime, 1220. godine papa Honorije III. okrunio ga je za cara, a Fridrik je obećao da će se pridružiti Petom križarskom ratu (1213. – 1221.). Ipak, budući da je bio primoran učvrstiti svoju poziciju u Njemačkoj i Italiji, Fridrik je u Svetu zemlju poslao samo vojsku dok je on ostao u Europi zbog čega dolazi u sukob s papom. Kada je 1227. papa postao Grgur IX., Fridrik odlučuje održati obećanje te s velikom vojskom isplovljava iz Brindizija prema Akri. Međutim, putem je izbila epidemija i car je prisiljen na povratak u Italiju. Grgur je optužio Fridrika da je izmislio epidemiju te ga ekskomunicirao  zbog neispunjavanja križarskog zavjeta. U biti to je bio samo izgovor, budući da je Fridrik godinama pokušavao učvrstiti carsku moć u Italiji na račun papinstva. Potom mu oduzima Siciliju i južnu Italiju i okreće cijelu Europu protiv njega. Fridrik je pokušao pregovarati s papom, ali bez uspjeha.

Na kraju car odlučuje ignorirati papu te unatoč izopćenju plovi prema Akri pokrenuvši Šesti križarski rat. Uz put je stao na Cipru (koji je tada bio carski feud) gdje učvršćuje svoju vlast te u rujnu 1228. stiže u Akru gdje nailazi na probleme. Naime, većina tamošnjeg plemstva, svećenstva i viteških redova (teutonci, templari i ivanovci) odbija mu se pridružiti u pohodu na Jeruzalem zbog papinog izopćenja.

Uvidjevši da nema dovoljno vojske za ozbiljnije ratovanje, a kamoli zauzimanje Jeruzalema, Fridrik se odlučuje na diplomaciju. Sa sultanom al-Kamilom car je odmah našao zajednički jezik (kasnije su se i redovno dopisivali). Fridrik je sultanu objasnio da su njegove zemlje u Europi u velikoj opasnosti te da mu samo veliki uspjeh u Svetoj zemlji može pomoći, a za to nema dovoljno vojske. S druge strane al-Kamil je priznao da je i on u problemima zbog ustanka pobunjenika u Siriji i Mezopotamiji. Zatim je sultan razglasio kako križarska vojska donosi veliku opasnost i da mora započeti sa pregovorima. Ugovor između ova dva velika vladara potpisan je u Jaffi.



Fridrik je u ožujku 1229. u Svetom gradu okrunjen za kralja Jeruzalema, a u svibnju napušta Svetu zemlju u koju se više nije vraćao.

Ovaj uspjeh donio je Fridriku II. veliki prestiž i ugled u Europi. Bio je to konačno uspješan pohod nakon neuspjeha Četvrtog i Petog križarskog rata. Međutim, papa nije bio zadovoljan jer je Fridrik u križarski rat išao bez podrške Crkve, a bio je u to doba i ekskomuniciran. Također Crkva je bila nezadovoljna što je muslimanima dozvoljena kontrola nad njihovim svetim mjestima. Papa je ekskomunikaciju s cara povukao tek 1231. godine. Što se tiče Jeruzalema, muslimani su ga ponovo zauzeli 1244. godine u doba kada je Fridrik diljem Italije ponovo, ovaj puta vojno, ratovao s papom.

Ostaje činjenica da je Šesti križarski rat jedini u kojem nije prolivena krv i kao takav zaslužuje posebno mjesto u srednjovjekovnoj povijesti.

Piše: Dražen Krajcar

Facebook Comments

Loading...
DIJELI