Jelena Zrinska – sama protiv svih

0
224

“…po svojim djelima žena snažnog duha, dika svojega spola i stoljeća Jelena Zrinska, posljednji ponos roda Zrinskih i Frankopana… slavna kod Hrvata, Erdeljaca, Mađara i Sikulaca po velikim djelima svojim, a još slavnija u čitavom svijetu. Jakim je duhom trpjela udarce sudbine, bila je velika u fortuni a još veća u zloj sreći…” (natpis na Jeleninom grobu)

U Europi se u prvoj polovici 17. stoljeća dogodilo toliko toga da bi i s današnjom informacijskom tehnologijom bilo teško pratiti sve novosti. Ratovi, religijski sukobi, borba za prevlast, stvaranje i razvrgavanje političkih saveza, izdaje, ratno profiterstvo, borba za goli život, znanstvena otkrića, kontroverzni umjetnici… o jednakim svjetskim problemima kakvi su danas čitala je i slušala Jelena Zrinska, naravno, u kontekstu 17. stoljeća. Renesansa i humanizam su završili, ali posljedice umjetničkog i intelektualnog procvata ostaju trajne. Na krilima renesanse u Europu je stigao duh propitkivanja postojećih sustava vladanja i religija. Rezultat su političke i gospodarske krize te pojava protestantizma. U tom razdoblju zabilježeno je tridesetak ratova i velikih ustanaka, ne računajući brojne ustanke seljaka i kmetova protiv feudalnog izrabljivanja.

Razorno doba

Juraj V. Zrinski
Juraj V. Zrinski
Loading...

Katolici zgroženi skandalima Katoličke Crkve pokreću vjersku reformaciju koja će se razviti u novo vjersko učenje protestantizam. Obitelj Zrinski je u 16. stoljeću prešla na protestantizam da bi se u prvoj polovici 17. stoljeća vratila na katoličanstvo.

Nije trebalo dugo da se europske države podijele u katolički i protestantski tabor te zametnu strahovit Tridesetogodišnji rat (1618. 1648.). Proširio se na gotovo sve kontinentalne europske države. U tom ratu poginuo je Jelenin djed, hrvatski ban Juraj V. Zrinski. Tridesetogodišnji rat uzdrmao je stari politički poredak. Njemački dio Svetog Rimskog Carstva dijeli se na brojne državice i Habsburzi nad njima više nemaju stvarnu vlast. Stoga pokušavaju učvrstiti moć na istoku i jugoistoku Europe,  što se itekako osjetilo u Hrvatskoj i Ugarskoj Habsburzi provode centralizaciju i ne poštuju njihova državna prava.

Stvorene su nove države (Nizozemska, Švicarska i Portugal), a raspala se Poljsko-Litavska Unija, tad najveća država u Europi. Najjačom novom silom, djelovanjem kardinala Richelieua, postaje Francuska, a time i najvećim europskim neprijateljem Beča. Ovu će promjenu Zrinski pokušati iskoristiti u svoju korist.

Zbog osmanskih osvajanja od današnjih hrvatskih teritorija ostalo je samo Međimurje, središnja Hrvatska do Virovitice, dio Pokuplja, Gorskog kotara i Primorje do Senja. Na tom su području stoljećima vladale obitelji Zrinski i Frankopan, dvije najjače dinastije. Vojna krajina bila je pod direktnom upravom Beča.

Bajka iznad Kupe

Dvorac u Ozlju
Dvorac u Ozlju

Na strmoj litici iznad rijeke Kupe, u srednjovjekovnom dvorcu u Ozlju, živjeli su grof Petar IV. Zrinski i markiza Ana Katarina Frankopan. Dvorac se nalazi na bajkovitom mjestu gdje Kupa izlazi iz kanjona i nastavlja teći kroz otvorenu dolinu. Posjedovali su ga i Zrinski i Frankopani savršeno mjesto za sjedište bračnog para koji povezuje moćne dinastije čije će se vrijednosti utjeloviti u njihovom prvom djetetu. Bila je to djevojčica rođena 40-ih godina 17. stoljeća, a prema tradiciji se u obitelji Zrinski prva kći zvala Jelena.

Petar i Ana Katarina bili su u mnogo čemu moderni roditelji. Oboje su često izbivali iz kuće zbog posla, a djeca su imala dadilje i odgojitelje. Grof Petar IV. bio je pjesnik, prevoditelj i vojskovođa. Godine 1668. preuzima dužnost hrvatskog bana te predvodnika Zrinsko-Frankopanske urote. Ana Katarina Frankopan bila je pjesnikinja, poduzetnica i diplomatkinja. Rodila je četvero djece: Jelenu (?), Juditu Petronilu (1652.), Ivana Antuna (1954.) i Auroru Veroniku (1658.). Bila je vrlo obrazovana i govorila nekoliko stranih jezika te je aktivno sudjelovala u Zrinsko-Frankopanskoj uroti kao pregovaračica s europskim silama.

Djetinjstvo Jelene Zrinske gotovo da je prepisano iz današnjih priručnika za odgoj. Njezin dom bio je vrlo poticajno okruženje. Roditelji su se pobrinuli da Jelena stekne vrlo široko obrazovanje (iako su se katolički svećenici protivili opismenjavanju djevojčica), da nauči nekoliko jezika, da upozna umjetnost i obrt, da upoznaje ljude raznih kultura, religija, funkcija i zanimanja. O odvažnosti i ponosu učila je od svojih hrabrih i slavnih predaka. Iako su Zrinski bili bogati, moćni i slavni, Jelena je odmalena morala učiti raditi. Stoga je naučila vesti, upravljati kućanstvom i dvorom, a na njemu je živjelo čak stotinjak osoba. Proputovala je hrvatske krajeve posjećujući obiteljske posjede od Bakra do Čakovca. Uza sve to, djeca Zrinskih su se mnogo igrala i boravila u prirodi. Jelena je tako naučila jahati, sokolariti i uzgajati ljekovito bilje.

Jelena širi urotu

Jelena Zrinska
Jelena Zrinska

Braća Petar IV. i Nikola VII. Zrinski bili su vođe u borbi za ostvarenje prava Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, koje je bečki dvor neprestano kršio. Ono što će ih definitivno okrenuti protiv Habsburgovaca, bio je Vašvarski mir, s razlogom nazivan i Sramotni mir. Iako su Habsburzi odnijeli veliku pobjedu u Monošterskoj bitki 1648., zbog nedostatka novca u carskoj blagajni, car je što prije htio potajno sklopiti mir, makar on bio i nepovoljan za kršćanske saveznike. Nakon toga hrvatski i ugarski velikaši gube svaku nadu da će uz pomoć Habsburške Monarhije osloboditi teritorije od Osmanlija te traže saveznike za protubečku urotu. U početku ju je predvodio ban Nikola VII., a nakon njegove sumnjive smrti Petar IV. On je 1665. imenovan novim banom te se pouzdao u Poljake i Luja XIV. Od njih je dobivao prijeko potreban novac za ratovanje protv Osmanlija i širenje urote.

Te je godine Jelena upoznala budućeg supruga ugarskog grofa Ferenca I. Rákóczyja. On je bio nasljedni knez Erdelja, no nije mogao preuzeti prijestolje zbog osmanske okupacije. Bio je šaroški župan i živio u Kraljevskoj Ugarskoj. Iznimno raskošna svadba održala se sljedeće godine, a sjedište obitelji Rákóczy nalazilo se u Sárospataku. Pretpostavlja se da je za vjenčanje od Ferenca I. dobila broš u obliku feniksa koji rado nosila i koji će postati simbol njezinog života. Već 1667. rodila je sinčića i krstila ga imenom György III. (Juraj III.). Dijete je umrlo nakon godinu dana.

Ugarska je tad bila podijeljena u tri dijela. Pod habsburškom vlasti bila je Kraljevska Ugarska (današnja Slovačka, zapadni prekodunavski krajevi, Gradišće, sjeveroistok Mađarske i ostatci Hrvatske). Budući da je Budim pao pod osmansku vlast, novi glavni grad postala je Bratislava. Kneževina Erdelj sastojala se od Transilvanije i istočnog dijela nekadašnje Ugarske. Ta je kneževina bila osmanski vazal, a središnjim dijelom nekadašnje Ugarske direktno su vladali Osmanlije.

Naivni velikaši

Spomenik Zrinskima u Čakovcu pod nazivom "Oproštaj" prikazuje odlazak Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 1670. godine u Beč
Spomenik Zrinskima u Čakovcu pod nazivom “Oproštaj” prikazuje odlazak Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 1670. godine u Beč

Ugarsko plemstvo bilo je revoltirano bečkom centralizacijom i mjerama protureformacije cara Leopolda I. Habsburškog. Jelena je nagovorila supruga Ferenca I. da se pridruži uroti njena oca te on postaje vođa ugarskih ustanika. Na svoju stranu pridobili su mnogo ugarskih velikaša i bogatih građana. Jelena je sudjelovala u pregovorima, što joj nije bio problem jer je imala iznimno bogat vokabular i istančan način izražavanja i na mađarskom jeziku.

Kad je Petar uvidio da od Poljaka i Francuza nema pomoći, odlučio je pregovarati s Osmanlijama i uz njihovu pomoć krenuti u oružani sukob protiv Habsburgovaca. Na kraju se počeo kolebati i tražio mir s bečkim carem. Petar IV. i Fran Krsto krenuli su u Beč naivno vjerujući da se car neće osvetiti. Iako su protiv smrtne kazne ustali mnogi europski vladari i papa, Petar IV. i Fran Krsto smaknuti su 30.4.1671. Samo saveznik Luj XIV. nije rekao ništa.

Odmah nakon uhićenja car je naredio zapljenu imovine i uništavanje posjeda Zrinskih, Frankopana i njihovih sljedbenika. Iz Jeleninog roditeljskog doma opljačkano je pokućstvo, oružarnica, kuhinjski predmeti, odneseni su sagovi i počupane skupocjene tapiserije naručene iz belgijskih radionica. Odvezeni su konji i kićene kočije. Pokradeni su vinski podrumi. Iščupana su stakla, pokradeni skupocjeni pozlaćeni servisi, dragocjenosti, zlatne i srebrne posude. Dvorci su opljačkani doslovce do ključanica.

Ana Katarina i jedanaestogodišnja Aurora Veronika pritvorene su u samostanu u Grazu. Jelenina je sestrica prisilno zaređena u samostanu u Klagenfurtu, gdje je ostala do smrti. Ivan Antun, odgajan za taoca / jamca na francuskom i osmanskom dvoru, u trenutku propasti urote nalazio se kao taoc u Pragu te je pokušavao preko poznatih spasiti oca i strica. Nerado je molio bečkog cara da postane časnik u njegovoj vojsci. Smatrao je da tako može pomoći obitelji. Zahtjev mu je odobren te je stalno bio pod prismotrom. Jelenina sestra Judita Petronila jedina je pošteđena posljedica neuspješne urote jer je tri godine ranije otišla u zagrebački samostan klarisa.

Snalažljiva kneginja

Dvorac Palanok u Munkaču
Dvorac Palanok u Munkaču

Ustanak na području nekadašnje Ugarske propao je prvenstveno zbog nejedinstva u pobunjeničkim redovima. Kad je vođa Ferenc I. čuo da je Petar IV. zarobljen, predao se carskoj vojsci i tražio pomilovanje. Car ga je odmah zatvorio i tražio nemoguću otkupninu, ali Ferenc I. imao je sreću da je njegova majka Zsófia Báthory bila vrlo utjecajna žena. Ona je uspjela više nego prepoloviti iznos otkupnine. Obitelj Rákóczy morala je caru predati sve posjede osim Munkača, a kneginja Jelena je morala založiti i prodati dio miraza i ženidbenih darova da otkupi supruga.

Dok je Ferenc I. bio odsutan, Jelena je preuzela upravljanje veleposjedima i vođenje kancelarije. Morala se brinuti za proizvodnju vina i neometan rad tvornica stakla, baruta, papira i topova. Mlada se kneginja morala suočiti s novom situacijom u državi car je uveo nove poreze, ukinuo ustav, protestanti su zatvarani, protjerivani ili prodavani u roblje, a Kraljevskom Ugarskom po novom je upravljalo posebno carsko Upraviteljstvo. Takve represivne mjere izazvale su novi val nezadovoljstva. Počela se formirati nova grupa buntovnika, koju su činili protestanti, kmetovi koji nisu mogli plaćati poreze, otpušteni vojnici i oni koji su ostali bez imovine. Prozvali su se križarima, a u hrvatskom se uvriježio naziv kuruci. Njihov plan je bio istjerati Habsburgovce iz zemlje,  tražiti osmansku zaštitu i zauzvrat plaćati Osmanlijama danak. Budući da nisu imali financijskih sredstava, provaljivali su na posjede ugarskih velikaša.

Godine 1672. Jelena je rodila zdravu kćerkicu Juliannu Borbálu (Julijanu Barbaru). Sljedeće godine saznala je da je njezina majka Ana Katarina, duševno poremećena, umrla u samostanskom kućnom pritvoru. Život se polako normalizirao do 1676. godine. Ustanici su pustošili Rákóczyjeva vlastelinstva i zaplijenili čitavu njihovu berbu. Stoga trudna Jelena odlazi svekrvi u Munkač, koji se nalazio u susjednoj, Erdeljskoj Kneževini. Tamo je u proljeće rodila sina Ferenca II. (Franju II.). Nije mogla ni slutiti da će Ferenc II. jednog dana postati mađarski nacionalni heroj, kao ni to da će za samo nekoliko mjeseci ostati udovica. Suprug je ostavio oporuku u kojoj djecu preporučuje skrbi cara Leopolda. To je stvorilo prilične probleme jer je Jelena morala iskoristiti diplomatske veze i šarm da djeca ostanu s njom i da zadrži sve posjede pokojnog supruga.

Život sa svekrvom

Rákóczi Ferenc
Rákóczi Ferenc

Običaji tog doba nalagali su da se udovica vrati roditeljima ili brzo preuda, a njihovim su imanjima upravljali rođaci ili novi supruzi. Tek su rijetke žene uspjele ostvariti pravo da samostalno upravljaju svojom imovinom. Jelena više nije imala bliže rođake, ili su poginuli ili su maloljetni ili pod nadzorom. Ostala joj je samo svekrva. Budući da je osporila pravo bečkog cara na skrbništvo nad Juliannom i Ferencom II., na Jelenu su prešla nasljedna prava pokojnog supruga. Stoga je smjela obnašati sve časti obitelji Rákóczy, čak i čast šaroškog župana. U Munkaču je preuzela upravljanje erdeljskim posjedima površine preko 8600 kvadratnih kilometara. Tu je pokazala postojanost i snažnu osobnost. Imala je svoju kancelariju i pečat, a dokumente je potpisivala formulom vladara.

Čekao ju je velik posao: morala je vraćati dugove, upravljati čitavim gradovima i dvorovima, voditi poslove županije. Iako je zahtijevala red, rad i disciplinu, podanici su je više voljeli nju nego njenu. Vodila je veliku neobično veliku brigu o čistoći i sigurnosti gradova od požara. Jelena je pridobila stanovnike Erdelja tako što je dozvoljavala religijsku ravnopravnost, podržavala je građanstvo, financijski pomagala studente i siromašne te pripremala lijekove za ranjene i bolesne. Znala je još iz djetinjstva i doba Zrinsko-Frankopanskog ustanka koliko je važno održavati diplomatske odnose s inozemstvom i na vrijeme dobivati prave informacije.

Informacije o Jeleni pronosile su se svim europskim dvorovima. Njezin neobičan lik koji prkosi društvenim normama postao je uobičajenim predmetom razgovora od krčme do francuskog dvora. Pratilo se sve što Jelena radi, što odlučuje, je li uspješna, na kojem je posjedu, koliki je urod, tko je bolestan na dvoru… Kao jedna od posljednjih Zrinskih i majka erdeljskog kneza, htjela – ne htjela, imala je totalnu pozornost.

Suživot sa svekrvom nije bio moguć, pa 1677. odlazi s djecom u utvrdu Regéc (sjeveroistok današnje Mađarske).

Kuruc Imre

 Imre Thököly
Imre Thököly

Brat Ivan Antun posjetio ju je 1678. u Regécu te napokon upoznao nećaka i nećakinju. Napredovao je u bečkoj vojsci i postao pukovnik. Na povratku u Beč zarobili su ga protubečki pobunjenici i pokušavali nagovoriti da prijeđe na njihovu stranu. Vođa kuruca bio je mladi Imre Thököly, u savezništvu s Francuzima i Osmanlijama. Već tad je počeo prositi atraktivnu i inteligentnu kneginju Jelenu Rákóczy. Poučen tragičnim iskustvom svog oca, Ivan je odbio poziv ugarskih ustanika. Kuruci su ga zadržali osam mjeseci i pustili. No bečki kancelar Hocher, glavni krivac za smrtnu kaznu njegovog oca i strica, lažno je optužio Ivana da se pridružio kurucima. Zatvorio ga je i uskoro pustio jer nije bilo dokaza.

Kad je 1680. umrla svekrva, Jelena se opet morala boriti za prava svoje djece jer je ispovjednik njene svekrve pokušao uvjeriti vlast da svekrvina imovina zakonito pripada Katoličkoj Crkvi. Jelena je potegnula veze i poznanstva, ali je morala i posegnuti u blagajnu, pa i vinski podrum, da joj Crkva ne oduzme posjede.

Za to vrijeme 23-godišnji Imre zauzima vlastelinstva u Erdeljskoj Kneževini, a šire se informacije da Osmanlije planiraju novi pohod na Beč. Bečki je car u takvoj situaciji morao popustiti stegu kako ugarski velikaši ne bi prešli na stranu kuruca ili Osmanlija. Bečki car i vođa kuruca postigli su kratkotrajan mir. Car je dopustio Imrinim vojnicima da prezime na veleposjedima ugarskih velikaša. Imre se 1680. našao s Jelenom kako bi dogovorio smještaj i prehranu za svoje vojnike, ali i ponovio kako prema njoj osjeća naklonost. Ivan Antun je tajno posredovao između Imre i austrijskog generala, ali je 1680. bio razotkriven i nakratko zatvoren.

Godine 1681. car je dozvolio čak zasjedanje ugarskog sabora i vratio dio religijskih sloboda. Na saboru je Jelena preko poslanika osigurala malom Ferencu II. naslov princa Svetog Rimskog Carstva. Imre je izabran vrhovnim zapovjednikom, ali uskoro prekida primirje. Sultan Mehmed IV. vladao je Erdeljskom Kneževinom preko vazalskog palatina i želio da se čitava Kneževina prikloni kurucima. To se odnosilo i na Jelenu, a ona dobiva iz Beča informaciju da car Leopold I. želi u njezin Munkač postaviti svoju vojsku, koju bi grad trebao hraniti. Našla se između dvije vatre. Imre te godine prosi njezinu ruku uz obećanje:

Ako svijetla kneginja dade bilo kakav znak kojim bi se obećala da mi (kao supruga) namjerava pripasti, i ja ću se trsiti da se svim svojim oružanim silama priklonim Njegovu Visočanstvu i odan Mu ostanem do konca svog života. Stišao bih i primirao Turčina pa bismo mi Ugri bili ti koji će domovinu osloboditi od Turaka.”

U ljeto 1682. katolkinja Jelena i desetak godina mlađi protestant Imre vjenčali su se u Munkaču, a njihov brak postaje vijest godine.

Za koga se odlučiti?

Kara Mustafa
Kara Mustafa

Imre je bio vješt političar s izvrsnom naobrazbom, pogotovo na području prava i politologije. Veza između Imre i Jelene vjerojatno nije nastala samo iz političkog interesa. Imali su zajedničkih elemenata: oboma je car dao pogubiti oca, bili su tadaobrazovani i inteligentni, sposobni i poduzetni te buntovnog duha. Na vjenčanje nije došao nitko s Bečkog dvora, a Jeleni je došao brat Ivan. Tadašnje tiskovine bile su pune natpisa o ovom neobičnom braku, neki su se divili Jeleni, neki se sprdali Imri da se priženio.

Te godine Jelena i Imre moraju donijeti krajnje tešku odluku. Veliki vezir Kara Mustafa definitivno kreće na Beč i prolazi kroz Ugarsku, a od osmanske vojske Beč ih nije štitio niti prije, pa neće niti sad. Možda bi se trebali prikloniti osmanskoj strani i riješiti se Habsburgovaca? S druge strane, ako pohod na Beč propadne, Leopold I. učinit će sve da ih ubije. Za koga se odlučiti? Dok se Jelena nadala miru, Imre se odlučio za osmansku stranu, a sultan mu je dao naslov kneza nove države – Gornje Ugarske.

Tad se to činilo kao dobra odluka jer je sultan dao stanovnicima Gornje Ugarske brojne slobode, kakve nisu imali više od 150 godina i kakve im Beč nikad nije omogućio. Imre je proglašen i kraljem Srednje Ugarske. U sporazumu s Osmanlijama spominje se Jelena u kontekstu zaštite njezinih posjeda i dobara. Ona je prva Zrinska koja se spominje u adhnami (osmanska povelja) i najvjerojatnije se zbog njenog utjecaja Hrvatima potvrđuju određene slobode. Postala je osmanska saveznica, više nije bilo povratka na staro.

Imre traži da mu se prisegne na vjernost i kreće u osvajanje Gornje Ugarske. Nakon toga dobiva kneževske insignije. Kao vazalna država, godišnje je Gornja Ugarska morala sultanu platiti prilično visokih 40.000 talira. Imre je bio dobar vladar – ukinuo je visoke namete, snizio cijenu soli i gradovima ukinuo teške poreze. Gospodario je vrlo štedljivo i s austrijskim carem sklopio primirje. Sad mu i Leopold I. priznaje vlast u Gornjoj Ugarskoj.

Opsada Beča

Opsada Beča 1683.
Opsada Beča 1683.

Dok je europska javnost izmišljala kojekakve priče o Jeleni i Imri, 1683. Jelena je rodila dječaka. Nazvali su ga István (Stjepan). Nažalost, umro je nakon šest tjedana. Nije bilo vremena za plakanje jer se trebalo pripremiti za rat. Jelena je svesrdno pomagala suprugu u nabavljanju opreme i hrane. Zajedno su putovali obilazeći velikaše da ih pridobiju na svoju stranu. Mali Ferenc II. imao je tad tek devet godina i Jelena ga je teška srca pustila da s Imrom obilazi tabore. Kasnije će Ferenc II. napisati da je to bilo vrlo opasno razdoblje za njega, ali da je mnogo naučio i očvrsnuo.

Dana 14. srpnja 1683. počela je druga opsada Beča, a do odlučujuće bitke došlo je 12. rujna. Osmanska je vojska poražena, Habsburgovcima počinje novo razdoblje političke premoći u Hrvatskoj i Ugarskoj. Ivan Antun je lažno optužen da surađuje s Osmanlijama te je zatvoren. Nakon toga habsburški nadvojvoda Karlo poveo je vojsku u oslobađanje Ugarske od kuruca i Osmanlija. Imre i Jelena shvatili su da se nalaze na poraženoj strani. Imre je 1685. odbio naredbu od vezira da pošalje Osmanlijama pomoć, pa je vezir za njim raspisao tjeralicu. Međutim, to mu nije pomoglo da udobrovolji austrijskog cara. Na saboru su mu oduzeti svi erdeljski posjedi. Sad su se zamjerili objema silama.

Sve što je bilo važno, Imre i Jelena nose u Munkač, dobro utvrđen i odlično opskrbljen grad, sazidan visoko na stijeni. Imre je jednog dana otišao na pregovore varadinskom veziru, koji ga je zarobio. Kad je Imrina vojska čula za to, osula se, 10.000 vojnika prešlo je na kršćansku stranu. Jelena je opet ostala sama protiv svih.

Carska vojska zauzima grad po grad i 1685. dolazi do Munkača. Vojskovođa je pozvao na predaju, ali Jelena na to nije ni pomišljala. Njezin je argument bio pravne prirode:

Smjelost upuštanja u rat doista je neprilična mojem spolu i prkosi uvriježenim dobrim običajima, no ja se gonjena majčinskim instinktima, moram svim svojim sposobnostima potruditi da se izborim za interese i korist svoje djece kojima sam po prirodnom pravu majka i skrbnica.” Zatim vodi igru kao prava političarka, iskorištava činjenicu da je žena i majka, pa upozorava Beč da se ne sramoti napadom na nju: Neće pridonijeti ni slavi Vaše ekscelencije, zametne li megdan s jednom slabašnom ženom…” Uskoro će se pročuti i da je trudna. U opsadnim uvjetima izgubila je dijete. Koliko je materijala sad bilo za novine i kuloare!

Zapovjednica obrane

Jelena Zrinska
Jelena Zrinska

U kasnu jesen 1685. sultan je pustio Imru iz zatočeništva, a careva vojska postavlja tehnički složen sustav opsjedanja. Neprestano su topovima gađali zidine, dok nisu odustali i povukli se na neko vrijeme. Iz dnevnika opsade saznajemo: “24. ožujka prvi se put gađalo iz topova prema onome što je nalik njemačkoj palisadi […] gdje se bio naslonio neki bradonja kojega tane u času raspolovi […] i mlađahnoj švelji […] glava je raspolućena.”

Jelena je bila glavna zapovjednica obrane, dizala je moral, redovito isplaćivala plaće vojnicima, gradila povezanost zajednice. Osobno je liječila ranjenike i pripremala ljekovite pripravke. Luj XIV. proglasio ju je “najodvažnijom ženom Europe”.

Iako je carski zapovjednik Carrara prekinuo komunikacije s gradom, Jelena je uspijevala slati kodirana pisma francuskim i poljskim saveznicima te od njih dobivati novac za obranu. Čak je založila nakit i druge dragocjenosti. Javnost proziva cara što već dvije godine šalje vojsku na ženu i malu djecu, ali to nije bilo dovoljno. Ferenc II. zapisao je: Znala je, nimalo ne hajući za pogibelj, prošetati uokolo po zidinama.”

Prkosila je caru tri godine i odbijala sve pozive na predaju, ali zalihe su potrošene i ne može izvući djecu iz opkoljenog grada. Jelena je pisala suprugu: Dok sam živa, neka se nitko ne pribojava konfuzije u Munkaču, no ni jednog časa ne znam što će mi sustići glavu…”

Carska vojska ušla je Munkač 17.1.1688. godine. S obzirom na situaciju Jelena je postigla odličan sporazum o kapitulaciji Munkača. Tu je pokazala pregovaračke vještine i poznavanje ratnog prava. Nije odustajala dok svi vojnici i stanovnici Munkača nisu dobili amnestiju. Smjeli su otići i ponijeti svu imovinu te ostvariti povrat imovine. Za sebe i djecu je ishodila smještaj u Beču prema rangu kneginje. Julianna i Ferenc II. zadržali su svoje nasljedstvo, ali će ga dobiti nakon punoljetnosti. U ugovor je ušla i odredba po kojoj se Jeleni vraća miraz iz prvog braka. Morala je predati Munkač i Sentmikloš, izručiti Imreova dobra i osmanske insignije, a Imre je za Habsburšku Monarhiju formalno proglašen mrtvim.  

Razmjena zarobljenika

Jelena sa sinom, dvorac Palanok
Jelena sa sinom, dvorac Palanok

Jelena je pokupila sve što je imala te se pod naoružanom pratnjom uputila u Beč. Svjetina se sjatila da vidi tu neobičnu ženu i njenu djecu. Tisak ju je hvalio i uzdizao u nebesa. Jelena je pokazala hrabrost Zrinskih, ali i njihovu naivnost. Naime, austrijski car se opet nije držao dogovora. Ferenc II. je odmah premješten u sjemenište uz zabranu posjeta i korespondencije s obitelji. Jelena je preko veza na bečkom dvoru uspjela isposlovati da se Ferenc II. prebaci u gimnaziju u Jindřichův Hradec, gdje je imala daljnju rodbinu preko Zrinskih, kako bi preko njih održavala komunikaciju sa sinom i slala što mu je potrebno. Julianna je pritvorena u jedan samostan, a Jelena u drugi.

U međuvremenu je Osmansko Carstvo ponovno krenulo osvajati Ugarsku. Imre je imenovan erdeljskim knezom i vraća izgubljene posjede. Nakon što je zarobio nekoliko važnih austrijskih časnika, šalje caru Leopoldu I. zahtjev za razmjenu – oslobodit će austrijske časnike ako car pusti Jelenu. Međutim, Jelena nije htjela otići a da barem ne vidi djecu. Julianna nije mogla trpjeti samostanski život i dobila je ponudu za udaju. Jelena se snažno protivila tom braku, ali nije mogla učiniti ništa. Na kraju se Julianna udala tajno za dvostruko starijeg časnika protiv koga se vodio stegovni postupak zbog kukavičluka. Ferenc II. je već studirao na praškom sveučilištu. Car je uporno odbijao dozvoliti joj da vidi djecu. Imri je napisala: …ja možda više nikad neću vidjeti svoju djecu. Postoji li od toga teži udarac za moje majčinsko srce? […] zato neka nitko ne uzme za zlo moja preklinjanja. Jer je svaka majka u konačnici uvijek samo majka.”

Još je ostao samo jedan Zrinski na slobodi. To je bio Jelenin bratić Adam, potpukovnik konjaničke pukovnije. Sudjelovao je u osvajanju Beograda i stekao slavu diljem Europe. Poginuo je 1691. u Bitki kod Slankamena tako što ga je metkom u leđa pogodio njegov vojnik. Namjerno ili ne, ostaje pitanje… Adam nije imao nasljednika, pa je sva njegova imanja dobio car.

Pregovori o razmjeni zaključeni su krajem 1691. godine. Car je protjerao Jelenu iz Monarhije, a djecu ranije proglasio punoljetnima kako bi oni dobili posjede, a ne Jelena u njihovo ime. Uporno je zahtijevala da se ispoštuju odredbe sporazuma o kapitulaciji Munkača, no uzalud. Uspjela je dobiti tek dio vjereničkih darova.

Pod osmanskom zaštitom

Nakon četiri godine u Beču, krenula je na težak i opasan put do osmanske granice u današnjoj Srbiji. Iz Bratislave je napisala sinu: “Ti samo marljivo uči i potrudi se da se ovjenčaš krunom slave.” Potpisala se kao Jelena Zrinska. Godine 1692. stigla je na granicu dvaju carstava, gdje ju je nestrpljivo čekao Imre. Nisu se vidjeli sedam godina, a onda su priredili veliko slavlje za Jelenin imendan, na koji su došli brojni poslanici i emisari. Živjeli su u Požarevcu, organizirali dvor i pokušali nastaviti živjeti kao nekad. Za njih su čak radili neki njihovi stari dvorjani. Za njih je život s Osmanlijama bio tek faza jer su vjerovali u mir i povratak na svoje.

Imre je bio vrlo bolestan, teško se kretao i trpio velike bolove, ali se nije predavao. Morao je odrađivati sve poslove erdeljskog kneza. Sultan mu je čak dopustio da ima svoju vojsku na osmanskom tlu i da vodi vanjsku politiku. Dok su u početku živjeli u skladu s rangom, vremenom su od sultana dobivali sve manje financijskih sredstava. Stoga Jelena šalje sultanu pisma, a njegovoj supruzi tradicionalne slastice. Ona održava diplomatske odnose s Lujem XIV., koji joj nudi da dođe živjeti u Francusku.

Godine 1694. čitava Europa opet bruji o bračnom paru Thököly jer je Jelena opet trudna, ali sprema se novi pohod na carsku vojsku. Imre mora sudjelovati u ratu sa svojom vojskom, a Jelena u 7. mjesecu trudnoće odlazi u osmanski Beograd. Peto dijete Jelena je rodila 13.10. i krstila je imenom Susanna. Iako se ne zna točno, kad je Jelena rođena, sigurno je imala više od 45 godina kad je posljednji put rodila. Te se godine oženio njezin sin za njemačku velikašicu. Naravno da je rođenje djeteta proslavljeno na slavenski, odnosno ugarski način – pjesmom, plesom i veseljem.

Još dalje od doma

Carigrad
Carigrad

Imre i duboko religiozna Jelena preselili su se 1695. u Carigrad, u kršćansku četvrt Galata sa strancima koji su tamo radili. O tome je pisao i francuski Gazette. O njima se pišu ljubavni i avanturistički romani. Kratko nakon selidbe umrla je kćerkica Suzanna, navršivši tek godinu dana.

U mirovnim pregovorima velik kamen spoticanja bio je upravo Imre. Dok je sultan držao svoju riječ i štitio interese Erdelja, car Leopold nikako nije htio prihvatiti Imru za erdeljskog kneza i time se odreći ove zemlje. U to vrijeme ratna sreća stajala je opet na austrijskoj strani. Novi zapovjednik vojske postao je slavni Eugen Savojski, jedan od najboljih. Osmanska vojska doživljava poraz za porazom, a Imrini i Jelenini posjedi opet prelaze u habsburške ruke. Istodobno se u Tokaju dižu ustanci protiv habsburške vlasti.

Mir je konačno postignut 18.10.1698. Za mjesto pregovora odabrano je malo selo Srijemski Karlovci, između osmanskog i austrijskog područja, na ničijoj zemlji. U njemu nije ostala niti jedna građevina. Za potrebe pregovora na brzinu je podignuta jednostavna zgrada.

Jelena očekuje da će na pregovorima austrijska strana napokon ispoštivati sporazum o kapitulaciji Munkača, odnosno da će joj car vratiti posjede i imovinu. Željela je amnestiju za brata koji već 15 godina umire u zatvoru i pravo na upravljanje posjedima iz Osmanskog Carstva. Međutim, car ne samo da ne misli poštivati sporazum nego traži izručenje Jelene, Imre i njihovih pristaša, a o prepuštanju Erdelja ne želi ni raspravljati. Smatra da Jelena nema nikakva prava osim dijela prihoda s imanja prvog supruga. Osmanska strana korektno traži da se ovim mirovnim sporazumom riješi Jelenino pitanje.

Mir je donio nemir

Izmit

Zima 1698. / 1699. bila je iznimno surova i svi su poslanici željeli što prije otići kući. Na kraju je sporazum donesen 26.1.1699. prema načelu Uti possidetis, što znači da se granice između administrativnih jedinica bivše države priznaju kao međunarodne granice novih država, a veliki vezir će sklopiti mirovni sporazum sa svakom novom državom posebno. Leopold I. jedino nije priznao Erdelj kao posebnu državu. Radije je dao sultanu neke svoje teritorije, samo da Erdelj napokon dođe pod njegovu krunu. Sultan je pristao raseliti kuruce na azijski dio Carstva. Car Leopold I. odlučio je riješiti se što većeg broja ugarskih velikaša. Stoga ih je sedamdesetoricu optužio za veleizdaju, a među njima bio je i Ferenc II. Završio je u istom zatvoru u Bečkom Novom Mestu, kao njegov djed Petar IV. Zrinski.

Jelena i Imre moraju se 1701. preseliti u Malu Aziju. Njihov novi dom bit će Izmit na Cvjetnoj poljani. S otpremninom su mogli opet dobro živjeti, kupiti imanje i organizirati dvor gotovo kao nekad. Opet su primali goste iz cijelog svijeta i priređivali slavlja. Ništa im drugo nije ni preostalo. Ni na Cvjetnoj poljani, na obalama Male Azije, Jelena nije gubila vedrinu i nadu u povratak. Bila je oslonac i suprugu i prijateljima. Kad je kći dobavljača namirnica ostala bez majke, Jelena ju je praktički posvojila. Nesebično je pomagala i novcem i podrškom. Posebno ju je razveselila vijest da je Ferenc II. uspio pobjeći iz bečkog zatvora.

Bila je puna života i nade dok se nije razboljela početkom 1703. godine. Očito je predosjećala da je čeka kraj kad je napisala oporuku te odredila mjesto ukopa i odjeću u kojoj će je položiti u lijes. U svoj dnevnik zapisao je tajnik János Komáromi posljednji moment njezine snage: “Tad me ona zamoli da se više ne molim, a niti da nju ne potičem na molitvu za njeno ozdravljenje, jer je već vođena rukom svoje vjere dohvatila svojeg otkupitelja i izbavitelja Isusa Krista…” Zatim je stala ponavljati riječi koje joj je otac izgovarao, krenuvši prema stratištu: Domine, in manu tuas commendo spiritum meum. Veni sancte Spiritus.” (U ruke Tvoje predajem duh svoj. Dođi, Duše sveti.)

Iako su ju mnogi izdali, iako je ratovala na različitim stranama politički i religijski razjedinjene Europe, posljednju počast “Zrinjevski srčanoj ženi” došli su odati katolici, protestanti i muslimani, Osmanlije, Mađari, Francuzi i Talijani.

Prešućena ili zaboravljena ?

Katedrala u Košicama
Katedrala u Košicama

Kako objasniti nepostojanje Jelene Zrinske u hrvatskoj povijesnoj svijesti dok je istovremeno stoljećima slavljena u susjednoj Mađarskoj? Kako je inteligentna i atraktivna političarka i ratnica, nekad europska senzacija, postala samo grančica u rodoslovnom stablu Zrinskih? Njena ljepota i sposobnost spominjali su se u tiskovinama diljem Europe. Podignuti su joj brojni spomenici diljem Mađarske, po njoj je nazvano državno matematičko natjecanje, osnovne škole, gimnazije…

Posmrtni ostaci Jelene Zrinski i njezinog sina Ferenca II. Rákóczyja preneseni su 1606. iz Carigrada u Košice (Slovačka), uz velike svečanosti u Hrvatskoj i Mađarskoj. Njenu prvu znanstveno utemeljenu biografiju napisao je već 1869. Mihály Horváth. Od hrvatskog autora nema još nijedne. Zato donosimo citat iz knjige Jelena Zrinska, najhrabrija žena Europe mađarske povjesničarke Agnes R. Varkonyi: “Konačno se vraća na rodnu grudu, u domovinu koja ju je odgojila, palo mi je na pamet, čuvši da će moja knjiga o Jeleni Zrinskoj izići na hrvatskom. Ali istodobno sam se zapitala: Hoće li se time moći svladati sav taj teret prešućivanja, koji se gomila iz stoljeća u stoljeće. Hoće li taj povratak u domovinu vlastitih korijena biti uistinu vjerodostojan i riješiti se naslaga zabluda, iskrivljavanja i svojatanja? Hoće li izvorna ličnost te iznimne kćeri iz nadasve darovite obitelji Zrinskih, napokon doista biti otkrivena?”

Piše: Marsela Alić

Original možete pronaći na povijest.hr