Preporoditelj Petar Preradović

Muškarac koji je u svemu davao maksimum, čak i u poslu koji je mrzio, s lakoćom je izražavao svoje najdublje osjećaje dok je napredovao do čina generala Habsburške Monarhije.

Istaknuti ilirac Petar Preradović rodio se u pripremnom razdoblju Hrvatskog narodnog preporoda. Današnji hrvatski krajevi prvi su se put našli u okviru jedne države: središnja i istočna Hrvatska bile su u sastavu Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, koje se nalazilo u sklopu ogromne Habsburške Monarhije. Vojna krajina je još od 16. stoljeća bila pod direktnom austrijskom vlasti, dok su Dalmacija, Istra i Dubrovačka Republika potpali pod austrijsku vlast tek 1815. godine.

Hrvatski narodni preporod i ilirizam

simboli narodnog preporoda
simboli narodnog preporoda

U čitavoj Europi dolazi do buđenja nacionalne svijesti, narodi traže pravo na jezik i samostalnost. Mladi hrvatski intelektualci školovali su se u europskim metropolama, a nakon povratka u domovinu pokrenuli su buđenje hrvatske nacionalne svijesti i borbu za uvođenje hrvatskog jezika. Počinje se stavljati naglasak na sveslavenstvo kao protutežu germanizaciji i mađarizaciji. Utemeljiteljem pokreta smatra se Ljudevit Gaj.

To je razdoblje romantizma, kad se iznimno mnogo promišlja o jeziku i kulturnoj baštini. Hrvatski narodni preporod imao je više faza. Razdoblje od početka 1830-ih do početka 1850-ih naziva se ilirizam. Riječ je o hrvatskom kulturnom i političkom pokretu. Njemu je pripadao Petar Preradović svim srcem i dušom kao jedan od najboljih ilirskih pjesnika. Osnovni ciljevi iliraca bili su uvođenje standardnog jezika u sve rascjepkane hrvatske krajeve i njihovo sjedinjenje.



Nekoliko je godina Prerad bio je stacioniran u Milanu. Onamo je 1840. kao poručnik habsburške vojske stigao Ivan Kukuljević Sakcinski. Pričao je Preradu o borbi za jezik i samostalnost te ga nagovarao da počne pisati na hrvatskom jeziku. Pod njegovim utjecajem Prerad se prilično zagrijao za ilirizam i posvetio se proširivanju znanja materinjeg jezika, koliko mu je vojnička služba dopuštala. Najprije je prevodio na njemački (dio Gundulićevog Osmana), te pisao o narodnim temama. Tako je nastala pjesma Das Uskokenmädchen (Djevojka uskokinja), objavljena 1841. u zagrebačkom njemačkom časopisu Croatia.

Prvi pokušaji, ali uspješni

Zora dalmatinska
Zora dalmatinska

Zatim je njegova pukovnija 1943. premještena u Zadar. Na putu se zaustavio u Veneciji, gdje je upoznao Špiru Domitrovića i druge ilirce: “Tako sprovedoh u tom kolu 14 veselijeh dana, a na polazku mome obveza se Špiro, da će na slavu hrvatskih oficira moje pukovnije sastaviti jednu pjesmu i poslati nam ju u Zadar; ali za uzdarje morao sam mu i ja rieč zadati, da ću mu odpjevati u narodnom jeziku.” Kako se trudio biti krajnje korektan, prisilio se izvršiti obećanje. Tako je nastala Poslanica Špiri Domitroviću, odnosno prva Preradova pjesma na hrvatskom jeziku. Razdoblje provedeno u Zadru bilo je iznimno uspješno za romantičnog poručnika. Upoznao je čitav krug preporoditeljskih pisaca i Antu Kuzmanića, koji je upravo bio pokretao časopis Zora Dalmatinska i nagovorio Prerada da napiše uvodnu pjesmu za prvi broj, objavljen na Novu godinu 1844. godine. Pjesma Zora puca, bit će dana na alegorijski način opisuje buđenje nacionalne svijesti. Postala je iznimno popularna i izazvala neočekivano oduševljenje iliraca. Odsvakuda su stizale pohvale i poticaji da nastavi pisati. Još je bio nesiguran u svoje poznavanje materinjeg jezika.

Polnoć prodjè – što me búdi
U to doba iz sna mòga?
Žice same zaigraše
Na guslama dieda mòga,
Zaigraše iz tihana:
Zora puca, bit će dana!

Treba napomenuti važnu činjenicu da se hrvatski standardni jezik tek stvarao. Ilirci su uvidjeli važnost zajedničkog jezika i pravopisa kao okosnice za izgradnju hrvatskog nacionalnog identiteta. Međutim, u Dalmaciji je vladao otpor prema zajedničkom jeziku. Stoga je Prerad tijekom boravka u Zadru pokušavao doprijeti do dalmatinskih autora i objasniti im važnost zajedniškog jezika. Pokušavao je nagovoriti i Kuzmanića: “Iz sviju sila nastojah oko njega, da primi u “Zori” obći pravopis; – žalibože niesam mogao uspjeti.” Preradovićev jezik je bio jednostavan i svima razumljiv, a motivi rodoljubni. On je zacrtao smjer normiranja jezika hrvatskog pjesništva.

Prerad je postao hrvatski pjesnik

Zlatna medalja
Zlatna medalja za umjetnost i znanost

Počeo je marljivo proučavati hrvatsku književnost, ali poezija je ipak najviše odgovarala njegovom umjetničkom biću. Godine 1846. objavio je prvu zbirku skromnog naziva Prvenci. U njih je uvrstio prijevode pjesama poznatih europskih pjesnika (Lanau, Wieland, Goethe,) Habsburški car odlikovao ga je Zlatnom medaljom za umjetnost i znanost. Prvenci su čak uvršteni u privatnu carevu knjižnicu. Prerad je komentirao kako je sretan što car počinje uvažavati i hrvatsku književnost. No Prvenci su imali za Prerada mnogo važnije, osobnije značenje. Prerad je postao hrvatski pjesnik. U Prvencima obrađuje ljubavnu i domorodnu tematiku. Najpoznatiji naslovi su: Miruj, miruj, srce moje; Mrtva ljubav; Pjesnik; Putnik te Djed i unuk.

Zadar će ostati zauvijek u njegovom srcu i zbog ljubavi. Ondje je upoznao Talijanku Paolu de Ponte, koja je postala izvor nadahnuća. No, kao u pravoj romantičnoj priči, Prvence je posvetio svojoj inspiraciji, a njihova je ljubav nailazila na teške prepreke. Kao profesionalni vojnik u nemirnim vremenima, nije se mogao skrasiti. Morao je poći onamo gdje je vojnička služba to zahtijevala, a časnik nije smio povesti obitelj. Unatoč tome Pave, kako ju je od milja zvao, zaručila za Prerada. Međutim, njegov nadređeni bio je protiv toga da časnici zasnivaju obitelj, pa je 1846. premjestio Prerada u sjevernu Italiju. Ovako je to opisao Prerad u autobiografiji: “Težkim srcem i boli, koju preživjeti nikad mislio niesam, ja se iztrgam iz milog naručaja i odem preko Beča u Peštu u rujnu god. 1846. U Beču predstaviv se vlastniku izjavim mu odprto čvrstu odluku svoju, da ja nipošto od nakanjene ženitbe odstupiti ne ću. Ovo krepko očitovanje moje djelovaše tako na vlastnika, da mi kašnje, kako sam ponovio prošnju svoju, dozvoli ženiti se i dopusti mi povratiti se natrag u Zadar.” Dok se Prerad vratio u Zadar, Pavica više nije bila ondje. Njezina sestra kod koje je stanovala je umrla i morala je otići drugoj sestri u Dubrovnik. Opet su bili razdvojeni.

Piše: Marsela Alić

Siroče graničarskog časnika (1.dio)

Original možete pronaći na povijest.hr

Facebook Comments

Loading...
DIJELI