Rat za španjolsko naslijeđe započeo je 15. svibnja 1701. godine. Uzrok mu je bilo izumiranje španjolske grane obitelji Habsburg, nakon čega su austrijski Habsburgovci pokušali zadobiti vlast nad Španjolskom i njenim golemim posjedima u Južnoj i Srednjoj Americi te Europi (Milano, Napulj, Sicilija, Sardinija i područje današnje Belgije).
Francuska Luja XIV., koja je bila vodeća europska sila u to vrijeme, nije namjeravala prepustiti Habsburgovcima te zemlje. Francuska je imala i jači legitimitet na španjolsko naslijeđe jer je posljednji španjolski kralj iz dinastije Habsburg – Karlo II. – ostavio svoje zemlje u naslijeđe francuskoj kraljevskoj dinastiji Bourbon.
Čak i po redovnoj liniji nasljeđivanja Luj XIV. bio je u prednosti jer je njegova supruga bila najstarija sestra preminulog kralja. Dakle, Lujev bi najstariji sin trebao po majci naslijediti španjolsko prijestolje (bio je ujedno i francuski prijestolonasljenik s titulom dofena). Da bi se izbjeglo ujedinjavanje dvaju prijestolja na taj način, za španjolskog je kralja Luj XIV. postavio svog unuka – dofenovog mlađeg sina Filipa, vojvodu od Anjoua.
Izbio je rat između Francuske i Habsburška Monarhije, pri čemu je svaka od tih sila imala znatan broj saveznika. Rat je potrajao 14 godina, a završio se kompromisom. Filip je dobio španjolsko prijestolje i njene kolonije, uz uvjet da se Španjolska i Francuska ne smiju ujediniti pod vlašću jedne osobe. Austrijski su Habsburgovci dobili velik dio španjolskih posjeda u Europi (Milano, južnu Italiju, područje današnje Belgije itd.), što je za bečki dvor bio velik dobitak (ti razvijeni dijelovi Europe donosili su bečkim vladarima veće prihode nego cijela Austrija, Ugarska, Hrvatska i ostale njihove zemlje u Srednjoj Europi).
Original možete pronaći na povijest.hr