Stare zagrebačke kavane

0
141

…Mnogi puši i pije kavu te šuti i mudruje sam za se kao Turčin; drugi opet razpravljaju o najnovijim dogadjajih u politici ili rešetaju gradsku kroniku. Mnogi opet nemareći za te debate sjednu do kristalnih prozorah i motre sve, što se vani na Jelačićevu trgu sbiva, pazeći svojimi binokli na krasnu čeljad, koja vas dan tuda prolazi.“

(August Šenoa, Zagrebačke crtice, Narodne novine (Zagreb), br. 17, 22.1.1880., 3.)

Loading...

Kava se danas smatra neizostavnim napitkom kojim započinje novi dan. Pitanje „Idemo na kavu?“ toliko je često i popularno u svakodnevnom životu da se pretvorilo u globalnu pojavu. Ono što su nama danas kafići – glavna mjesta za uživanje u omiljenoj šalici kave – to su nekad starim Zagrepčanima bile krčme i kavane. Ritual ispijanja kave naslijedili smo od naših predaka koji su satima uživali u šalici kave, vodeći svakodnevne razgovore u mnogobrojnim zagrebačkim kavanama.

Za bolje raspoloženje

Kavana Florijan u Veneciji
Kavana Florijan u Veneciji

Kavana je u historiografiji opisana kao ugostiteljsko mjesto gdje se najčešće posluživala šalica kave uz pecivo. Osim kave gosti su mogli konzumirati razna alkoholna i osvježavajuća pića te sokove. Europska kavana s najstarijom tradicijom koja posluje i danas je Caffé Florian u Veneciji. Otvorena je davne 1720. na Trgu svetog Marka. Kavane su se nalazile i u Marseillesu, Parizu, Londonu, Budimpešti, Beču te mnogim drugim svjetskim gradovima.

Europske kavane bile su glavna mjesta druženja te su okupljale političare, intelektualce, književnike, umjetnike i obične ljude. U povijesnim izvorima zabilježeno je da je Camille Desmoulins u kavani Café Foy održao poticajni govor nekoliko dana prije pada Bastille i početka izbijanja Francuske revolucije 1789. godine. Na temelju povijesnih priča i događaja može se zaključiti koliko je kavana bila važno i kultno mjesto. Osim političkih tema i govora, ljudi su odlazili u kavanu da bi saznali najnovije tračeve ili događaje. Uz dinamičnost i veselo raspoloženje koje je vladalo prostorijama kavane, ona je nudila mir i opuštenost. Tako su gosti koje nisu zanimali događaji iz politike ili društva, uživali u samoći u zabačenom kutku kavane uz šalicu kave i svežanj novina. Europske kavane, osobito bečke, uvelike su utjecale na razvoj kavanskog obrta u hrvatskim zemljama. Sličnost bečkih i zagrebačkih kavana opisao je i hrvatski pjesnik i putopisac Antun Gustav Matoš, rekavši da u Ilici i na trgovima Donjeg grada ima kavana čija je uslužnost jednaka kao u Beču.

Kad je Zagrebom zamirisala kava

preuređena Palainovka Foto: Buro 24/7
preuređena Palainovka (preuzeto s Buro 24/7)

Prvi kavanarski obrti u Gradecu javljaju se sredinom 18. stoljeća. Godine 1756. stranac Valentinus Oro (Horro) dobio je pravo građanstva u Zagrebu te je otvorio prvu kavanu. To je bio poticaj ostalim kavanarima za otvaranje novih. Kavane na glavnom gradskom trgu (tad se zvao Harmica) bile su smještene na zapadnoj strani, gdje se prodavala stoka i roba. Na Harmici sredinom 18. stoljeća pojavile su se prve pokretne kavane, tzv. Kaffebuden. To su bila kola na kojima se prodavala kava te su kružila gradom.

Krajem 18. stoljeća, odnosno 1794. godine, na Gornjem gradu otvorena je Kazališna kavana koja je bila smještena u Amadéovom kazalištu u Demetrovoj ulici. Pored se nalazila slastičarnica i gostionica. Kavanar Stjepan Thot uredio je i otvorio kavanu u prizemlju kule Lotrščak s terasom i biljarskim stolom, glavnim atributom svake kavane. Na Trgu sv. Marka, nalazila se kavana i prenoćište Fortuna, mogli bismo reći, glavna gornjogradska kavana. Vlasnik je umornim putnicima za doručak posluživao kavu i čokoladu. Matija Pallain, kasnije vlasnik kavane, u druženju s prijateljem Stankom Vrazom došao je na ideju uređenja šetnice kod Ilirskog trga i ispod Popovog tornja. Uz uređenje šetnice javila se i ideja otvorenja „male kućice za odmor“. Nedugo nakon tog kavana Palajnovka na Ilirskom trgu otvorena je 1845. uz veliku svečanost. Palajnovka (danas Palainovka) jedna je od rijetkih kultnih zagrebačkih kavana koje su otvorene i danas. U Jurjevskoj ulici bila je smještena gostionica Paradaisel, popularna zbog mnogobrojnih plesnih zabava..

Početkom 19. stoljeća u Donjem gradu ulice i trgove krasile su mnogobrojne kavane. Godine 1838. Andrija Czerni otvorio je Narodnu kavanu na južnoj strani Harmice. Prvotno je bila otvorena u zgradi Pavla Hatza, koji ju je nakon nekog vremena preuzeo i promijenio joj ime u Velika kavana (danas hotel Dubrovnik). Do nje je bila smještena kavana Lafferl (kasnije preimenovana u Croatia). Smještena na glavnom gradskom trgu, Velika kavana privlačila je mnogobrojne putnike i trgovce. Prije Velike kavane, Narodna kavana bila je glavno sastajalište intelektualaca i političara. Vodili su burne političke rasprave i razgovore među brojnom publikom u prostorijama kavane. Politika je, kao česta tema, znala izazvati verbalne, ali i fizičke obračune među pripadnicima sukobljenih stranaka i mišljenja. Također na južnoj strani trga nalazila se kavana Central. Na mjestu nekadašnje Gradske kavane (danas Johann Franck) nalazila se kavana K vječnom svjetlu gdje su se okupljale skitnice, pijanci i kartaši. Kavana i gostionica K carskom gostioničaru, na uglu Ilice i Harmice u ugostiteljskoj ponudi osim kave, imala je i jednu novost, sladoled. U prizemlju nekadašnjeg hotela K caru austrijskom (danas robna kuća Nama) također je bila kavana.

Odmicanjem od glavnog trga brojnost kavana nije jenjavala. 

Kavanska pravila i propisi

Velika kavana SkyscraperCity
Velika kavana (preuzeto sa SkyscraperCity)

Za otvaranje i posjedovanje ugostiteljskog mjesta potencijalni vlasnik morao je ispuniti detaljne zahtjeve gradskih vlasti. Tako je 1887. potpisom bana Khuen-Héderváryja na snagu stupio Štatut za obrte baveće se držanjem svratištah, gostionah, pivanah, krčmah, rakijašnicah, kavanah i kavotočijah..Prema Statutu u gradu nije smjelo biti više od 15 kavana i 150 krčmi. Naziv kavane i ime vlasnika također su morali biti jasno napisani, a uglavnom su takvi podatci stajali ispred ulaza.

Kavane su se morale prostirati na najmanje 60 kvadratnih metara dok je strop trebao biti visok najmanje četiri metra. Kavanari koji su dobili posebnu dozvolu tijekom ljepšeg vremena otvorili bi vanjsku terasu. Statut je, uz pravna pravila i obaveze, uređivao radno vrijeme. Tako su kavane bile otvorene svaki dan od pet sati ujutro do jedan sat u noći. Navedeno radno vrijeme vrijedilo je za ljetno razdoblje, dok su zimi kavane radile od šest sati ujutro do ponoći.

Interijer i ugođaj kavane

Utjecaj bečkih kavana ostavio je trag i na uređenju zagrebačkih. Ulaskom u kavanu goste bi prvo zapanjila njena veličina. Oko okruglih, mramornih stolova bili su tzv. drveni thonet stolci, koji su vremenom postali prepoznatljiv simbol kavana. U uglovima su bile postavljene lože s naslonjačima, odakle se pružao pogled na čitavu kavanu. Prostor su osvjetljavali veliki i raskošni lusteri. Domaće ili strane novine redovito su bile dostupne na manjim drvenim stolovima ili su bile umetnute u zidne držače. Narodna kavana, Velika kavana ili kavana Zagreb mogle su se pohvaliti najnovijim brojevima raznih svjetskih novina i časopisa. Na manjim stolovima posluživali su se kolači, a mogle su se kupiti cigarete, poslužene na pladnjevima. U prostoriji za društvene igre nalazili su se biljarski stol i stol za kartanje. Postojale su prostorije za pušače i nepušače. Žene su bile tek povremeni gosti i smatralo se da tamo nemaju što tražiti. No vremenom se taj običaj promijenio. Koliko je vesela i opuštena atmosfera bila, govore nam i razni kavanski događaji. Česti su bili verbalni i fizički obračuni ili dvoboji sabljom. U kavani su se sklapale i dogovarale razne poslovne ponude. Razne kavanske događaje i općenito kavanski život životopisno su u feljtonima opisali hrvatski boemi Antun Gustav Matoš i Nikola Polić.

Na početku novog stoljeća

Kavana Corso www.journal.hr
Kavana Corso (preuzeto s www.journal.hr)

Razdoblje novog, 20. stoljeća pozitivno se odrazilo na razvoj raznih ugostiteljskih mjesta. Godine 1900. Zagreb je imao 25 kavana te s tom statistikom nije nimalo zaostajao za Bečom ili Parizom. Među poznatim kavanama na početku novog stoljeća navode se: Royal, Kačić, Zora, Elite, Danica, Merkur, Europa, Paris (kasnije Medulić) te Kazališna kavana (kasnije Kavkaz). Međutim, najpoznatije zagrebačke kavane koje su obilježile 20. stoljeće i kavanski život su Corso (ugao Gundulićeve ulice i Ilice) i Bauer (ugao Frankopanske ulice i Ilice). 

Svaka kavana imala je svoj profil gostiju te se prema društvenom statusu znalo u kojim se kavanama okupljao određeni društveni sloj. Tako su časnici i činovnici austro-ugarske vojske dolazili u Medulić, književnici, glazbenici i boemi u Bauer i Corso, a u Kazališnu kavanu glumci te djelatnici Narodnog zemaljskog kazališta (danas HNK). Hrvatski književnici i boemi najviše su se  voljeli okupljati u kavanama Corso i Bauer. U Corsu je Antun Gustav Matoš bio na glasu kao čovjek koji je „…uništio nekoliko plantaža kave i popio nekoliko podruma vina.“

Težak studentski život

Antun Gustav Matoš
Antun Gustav Matoš

Važni gosti zagrebačkih kavana bili su i studenti koji su vrijeme provodili u kavanama uživajući u kavi i pušenju cigareta ili u raznim alkoholnim pićima. Od društvenih igara najpopularniji bio je biljar, a zatim kartanje. Studenti su bili izrazito vješti u držanju političkih govora. Klasičan studentski dan počeo je kasnim buđenjem oko podneva i odlaskom na fakultet. Nakon kraćeg zadržavanja na fakultetu, studenti su išli na objed, zatim u kavanu, potom na večeru te ponovo u kavanu. Siromašan studentski način života išao im je na ruku. U kavani su, primjerice, mogli sjediti satima uz jednu šalicu bijele kave pritom razgovarajući, jer za drugu šalicu kave novca nisu imali.

Iako se činilo da je kavana studentima služila samo za zabavu i gubljenje vremena, nije bilo tako. Razni đački i studentski sastanci te dogovori održavani su u kavanama. Tom prilikom diskutiralo se o važnim đačkim i studentskim pitanjima, njihovim problemima, problemima zagrebačkog Sveučilišta te o temama iz svakodnevnog života. Studenti su se voljeli okupljati oko Antuna Gustava Matoša te slušati njegove priče i doživljaje. Tin Ujević, Nikola Polić, Ljubo Wiesner i Fran Galović bili su neki od tih studenata koji su satima pozorno sjedili uz Matoša i upijali njegovo profesionalno, ali i životno iskustvo. Vremenom su postali značajni hrvatski književnici koji su u suvremenoj teoriji književnosti dobili mjesto uz velikog Antuna Gustava Matoša.

Piše: Iva Katarina Pugelnik

Više o pojavi kavi u Hrvatskoj i zagrebačkim kavanama pročitajte u 15. broju časopisa History.info.

Original možete pronaći na povijest.hr