Mustafa Golubić – Mujka (1891.-1941.) bio je jedan od najvećih sovjetskih obavještajaca. Rođen je u Stocu. Otac mu je bio Muhamed, a majka Nura. Imao je dvije sestre i brata. Otac mu je umro mlad, dok je Mustafa bio još dječak. Majka Nura je umrla u Čapljini 1953., baš onih dana kada je umro i Staljin. Simbolično! Imala je 102 godine. Nura je umrla potpuno zaboravljena od svih Mustafinih nekadašnjih prijatelja.
Sead Trhulj u knjizi „Mustafa Golubić čovjek konspiracije“ (IRO “Partizanska knjiga”, Ljubljana – Beograd, 1986.), piše: Teško je u povijesti revolucionarnih zbivanja u Jugoslaviji u 20. stoljeću naći još jednu ličnost koja je igrala tako značajnu ulogu i ostavila tako duboke tragove, a da se o njoj tako malo pisalo, govorilo i polemiziralo, da se o njoj tako malo zna, kao što je to slučaj sa Mustafom Golubićem. U isto vrijeme, teško je naći ličnost koja je imala tako zanimljiv i buran život, koja je toliko kontroverzna, maštovita, hrabra, nepredvidljiva…
Milomir Marić u svojoj monografiji “Deca komunizma” („Mladost,“ Beograd, 1987.), navodi da je i Miroslav Krleža “bio neobično vezan za Mustafu Golubića”, ali da tu svoju vezanost pisac nikada nije do kraja objasnio. Marić također smatra da „Mustafa Golubić predstavlja jednu od najuzbudljivijih životnih priča svog doba”.
Mustafa je bio veoma inteligentno dijete i najbolji učenik osnovne škole u Stocu. Dobio je općinsku stipendiju i nastavio školovanje u Realnoj gimnaziji u Sarajevu. U Sarajevu je završio pet razreda gimnazije, a onda nastavio školovanje u Beogradu. Maturirao je 1913. godine. Bio je najbolji učenik gimnazije u Beogradu, te je dobio stipendiju vlade Kraljevine Srbije da studira pravo u Ženevi.
Bio je pripadnik “Mlade Bosne”, koja je u stvari bila dio terorističke organizacije “Ujedinjenje ili smrt”, poznate i kao “Crna ruka”, kojoj je na čelu bio srpski pukovnik Dragutin Dimitrijević – Apis. Neki povjesničari smatraju da je Mustafa Golubić član najužeg kruga zavjerenika u vezi Sarajevskog atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda.
Beograd je oduševio kad je kao golobradi momčić za opkladu skočio sa vrha Željezničkog mosta u Savu, što je onda bila jeziva visina. I od tada do danas ovaj bosanski odnosno, sam se deklarirao kao „hercegovački Srbin, muslimanske vjeroispovjesti“, fascinira javnost.
Odmah po izbijanju Prvog balkanskog rata, stupa kao dobrovoljac u četnički odred Vojislava Tankosića gdje se istakao hrabrošću u borbi na Merdaru. Tokom trajanja operacija šalje članke za časopis “Ilustrovana ratna kronika” i “Balkanski rat u slici i riječi”. Iz Prvog balkanskog rata izašao je kao narednik srpske vojske sa „Medaljom Obilića“ za pokazanu hrabrost, kojom ga je osobno odlikovao tadašnji prijestolonasljednik, princ Aleksandar Karađorđević.
Maturirao je u Prvoj muškoj gimnaziji 1913. godine. Upisao je najprije Tehnički, a potom Pravni fakultet. Kao najbolji učenik gimnazije dobio je stipendiju Vlade Kraljevine Srbije za studije prava u Lausani. U Švicarskoj je upoznao mnoge ruske revolucionare. Prema nekim tvrdnjama, tih dana je upoznao i Lenjina.
Kad je izbio Prvi svjetski rat, Golubić je prekinuo studij i vratio se u Srbiju. Kao član “Crne ruke” pridružio se srpskoj vojsci, unaprijeđen je u čin poručnika, prebačen u Kraljevsku gardu, učestvovao u čuvenoj bici na Kolubari. Pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis ga 1915., uz podršku Vrhovne komande, šalje u Rusiju da među tamošnjim Slavenima prikuplja dobrovoljce za srpsku vojsku. Iz Rusije se vraća sa oko tisuću dobrovoljaca, u trenutku kada se poražena srpska vojska već uveliko povlači preko Albanije.
Mustafa Golubić (drugi s lijeva u srednjem redu) sa dobrovoljcima vojvode Tankosića
Zajedno sa srpskom vojskom povlači se u Albaniju. U Solunu je bio desna ruka pukovnika Dragutina Dimitrijevića Apisa. Početkom 1917. predložio mu je da izvrše atentat na njemačkog cara Wilhelma. Kada su Karađorđevići odlučili ukloniti neugodnog svjedoka pukovnika Apisa, organizirana je farsa od sudskog procesa, koji je ostao zapamćen kao “Solunski proces”. Sud je odlučilo pozvati Mustafu Golubića da svjedoči protiv pukovnika Apisa, a ovaj je to odbio. Zbog toga je osuđen na godinu dana zatvora i izbačen iz vojne službe. Interniran je na Krf, odakle uz pomoć „crnorukca“ dr Jefte Dedijera uspijeva pobjeći u Francusku.
U Beograd se vraća u listopadu 1918. godine i stalno je pod nadzorom policije koja je imala dojavu da su neki od bivših “crnorukaca”, zbog Solunskog procesa i strijeljanja pukovnika Apisa, postali zakleti neprijatelji kralja Aleksandra.
Poslije rata živi par godina u Beogradu i druži se sa komunistima. Mustafa Golubić je postao član Komunističke partije Jugoslavije u Beču 1922. godine.
Marijan Stilinović, predratni partijski aktivist, učesnik NOB-a i funkcioner Titove Jugoslavije, u svojim sjećanjima je zapisao da je Mustafa dvadesetih godina prošlog stoljeća, kao član centrale Komunističke partije SSSR, bio zadužen u Beču za odjeljenje Kraljevine Jugoslavije, a zatim bio rukovodilac Balkanske komunističke federacije. Kako kaže, gotovo svaki sastanak započinjao je sljedećim riječima: – Aleksandra treba ubiti. To je ključ jugoslavenske revolucionarne politike i drugog rešenja i izlaza nema i ne može biti.
Pošto su u to vrijeme svi komunistički pokreti u Europi bili povezani sa Komunističkom partijom SSSR-a, odnosno boljševicima Sovjetskog Saveza, on je uz preporuku svojih partijskih drugova stupio u sovjetsku tajnu službu. Pozvan je u Moskvu 1937. godine gdje je završio školovanje za vrhunskog špijuna, a nakon toga je dobio visoku poziciju u Četvrtom odjelu GPU (Gosudarstvennoye Politicheskoye Upravlenie), točnije u zloglasnoj komunističkoj policiji.
Zašto zloglasnoj?
Upravo zato što je Četvrti odjel bio zadužen za uklanjanje ili likvidiranje svih komunističkih političkih kadrova koji nisu bili po volji Kominterne, a posebno Staljina. Riječ „Kominterna“ je skraćenica od Komunistička internacionala. To je bila takozvana Treća internacionala, osnovana 1919. godine.
Četvrti odjel GPU je u Moskvi pod rukovodstvom general-pukovnika Pavela Ivanoviča Berzina oformio tajnu organizaciju „Crveni komorni orkestar“. Pavel Ivanovič Berzin je za vrijeme Oktobarske revolucije bio komandant najelitnijeg Estonskog bataljuna koji je bio zadužen za sigurnost Vladimira Iljiča Lenjina, a inače je bio ekspert za eksplozive, atentate, sabotaže i diverzije. Za „koordinatora“ te organizacije u Beogradu osobno je Staljin odabrao Mustafu Golubića, sa striktnim zadatkom da iznutra uništi neke frakcije komunista i likvidira pojedince koji nisu bili na Staljinovoj liniji.
Legenda o Mujagi dalje kaže da je bio Staljinov prijatelj i da je veliki Hazjanin zbog njega pušio “hercegovina-flor”, i da mu je Mustafa nabavljao duhan iz svog zavičaja u Hercegovini. Tu je i priča o tome kako je u Engleskoj ukrao tenk, pa bio ljubavnik velike holivudske zvijezde Grete Garbo. Usput, izgleda da je u Lionu zaista uspio doći do planova novog aviona, i to ispred nosa francuske obavještajne službi.
Postoje vrlo ozbiljne indicije da je još prije Velikog rata počeo da radi za rusku carsku obavještajnu službu OHRANA-u. Na to upućuju Mustafini česti susreti sa Viktorom Aleksijevičem Artmanovom, ruskim vojnim atašeom u Beogradu, i njegovim zamjenikom Aleksandrom Ivanovičem Verhovskim. Ne zna se kad je počeo raditi i za sovjetsku obavještajnu službu, ali je moguće da ga je i tu priču uveo Verhovski, koji će poslije Oktobarske revolucije biti predavač u sovjetskim vojnim školama. General-pukovnik Pavel Ivanovič Berzin biće mu neposredni šef. On će obučavati najbolje vojnike Partije zajedno sa Leopoldom Treperom, Kopiničem, Blagojem Parovićem… Mustafa će godinama voditi sovjetski obavještajni punkt u Beču. Inače, ne zna se koliko puta je Golubić boravio u Moskvi. O tome ima mnogo kontroverznih detalja. M. Golubić je imao dobre odnose s obitelji J. V. Staljina.
U anketnom listiću koji je u Moskvi popunio 1938. godine, Mustafa Muhamedovič Golubić je za sebe pisao da je razveden, rođake nije vidio više od 12 godina, da od 1920. godine radi u OGPU (Objedinjena državna politička uprava pri Savjetu narodnih komesara SSSR) i Kominterni.
U njegovom, osobnom dosjeu posebno je istaknuto: “U svom radu se po pravilu oslanja na ljude svoje nacionalnosti (Srbi). Tu se izgleda izražava nacionalno osjećanje, široka poznanstva sa srpskim krugovima i naročito sa krugovima organizacije ‘Crna ruka’, čiji član je Golubić svojevremeno bio i prema kojoj Golubić ima određene simpatije“.
Kao „sovjetski James Bond“ Mustafa Golubić je najmanje vremena provodio u Moskvi, gdje je imao posebni apartman u hotelu „Lux“. Uglavnom se kretao po Europi. Najčešće je boravio u Parizu, Londonu, Beču, Pragu, Berlinu, itd., svakako uvijek pod različitim konspirativnim imenima, opremljen savršeno krivotvorenim putovnicama i ostalim dokumentima. Neki su ga nazivali „čovjek sa sto lica i dvjesto pedeset putovnica“.
Nakon njegovih putovanja po Europi i svijetu iza njega su ostajali mrtvih politički protivnici. U šarolikoj biografiji Mustafe Golubića su i čuvene akcije sovjetske obavještajne službe – učešće u organizaciji atentata na Lava Trockog u Meksiku, otmice generala Kutjepova i Milera, koji je posle smrti velikog kneza Nikolaja Nikolajeviča i generala Vrangela postavljen na čelo “bijele” emigracije, i to u trenutku kada su od Francuza dobili 7 milijuna franaka za ostvarenje svog cilja da umarširaju u Moskvu. Tu se ubraja i likvidacija britanskog obavještajca Sidneyja Raillyja, koji je zadavao velike glavobolje Sovjetskom Savezu. Posebno je poznata majstorski izvedena otmica bjelogardejskog generala Kutjepova u Parizu 26. siječnja 1930. godine, koju je savršeno organizirao Mustafa Golubić. Poslije smrti bjelogardejskog generala Vrangela, general Aleksandar Pavlovič Kutjepov je postavljen za glavnog komandanta Ruskog općeg vojnog saveza, organizacije koja je iz Francuske organizirala atentate, sabotaže i diverzije u Sovjetskom savezu. General Kutjepov je 20. siječnja iste godine od francuske vlade dobio u to doba ogromnu svotu za borbu protiv boljševika. Saznavši za to Staljin ga je odlučio odmah likvidirati. Mustafini agenti su ga oteli pred njegovim stanom u Parizu, strpali u auto, odvezli na brod koji je odmah isplovio i odveli u Moskvu. Tamo je mučen, a strijeljan je 1934. godine kad je otkrio sve što je znao o organizaciji ruske carističke emigracije. (Slobodan Kljakić, „Gestapo protiv Kominterne“, Politika, 18.06.1996.)
Mustafa Golubić je nekoliko puta kao „slijepi putnik“ putovao i u Ameriku, po specijalnim špijunskim zadacima. Stevan Dedijer je u svom intervjuu koji je dao Senadu Pečaninu („Teški su ratovi među demokratijama“, Dani, broj 140, 4.2.2004.) opisao kako je Mustafa Golubić došao u New York i kidnapirao jednog sovjetskog dvostrukog agenta koji je počeo suradnju sa američkim tajnim službama. Uspio ga je oteti i organizirati njegov transport u Moskvu. Digao se na noge cijeli FBI i nastala je potjera za Golubićem. Golubiću je Dedijer pomogao da pobjegne američkoj policiji i vrati se u Europu. Spominjući Golubića, on je u intervjuu Senadu Pećaninu rekao: “Mustafa je jedan od svetaca u mome životu.”
Posebno su bila važna Mustafina putovanja u Meksiko. Tamo je, naime, u izbjeglištvu boravio Lav Trocki, najveći i najopasniji Staljinov neprijatelj, koji je u svojim veoma čitanim tekstovima raskrinkavao strahovladu tog komunističkog diktatora i njegove žrtve koje su se već tada brojile milijune. U Meksiku je Mustafa Golubić špijunirao Lava Trockog, posebno njegove navike, kretanje i kontakte sa ljudima. Obučio je veoma pouzdane sovjetske agente Talijana Vitoria Vidalia i meksičkog slikara Diega Riveru, koji je bio osnivač Komunističke partije Meksika. Ova dvojica su zajedno sa Silvijom Ageloff, osobom od posebnog povjerenja Lava Trockog, u njegov najuži obiteljski krug uveli Jacquesa Mornarda, navodnog sina belgijskog diplomate, a u stvari atentatora Ramona Mercadera (1914.–1978.), španjolskog komunistu i sovjetskog tajnog agenta.
Mercader je u toku dvije godine desetine puta boravio u kući Lava Trockog koja se nalazila u selu Coyoacan na južnoj periferiji Ciudad Mexica čekajući priliku da ubije Trockog. Tek 20.08.1940. godine dogodila se situacija da je Mercader nakratko ostao nasamo sa Lavom Trockim bez članova obitelji i tjelohranitelja. Iskoristio je priliku kad mu je ovaj okrenuo leđa i jednom udario kratkim vrtnim krampom (capinom) u glavu. Tjelohranitelji Lava Trockog su uletjeli u sobu i uhvatili Marcadera kako pokušava pobjeći kroz prozor. Htjeli su ga likvidirati na licu mjesta, ali je teško ranjeni Trocki samo još uspio reći: “Ne ubijajte ga! Taj čovjek ima da ispriča cijelu priču.”
Trockog su najhitnije transportirali u bolnicu, međutim, on je slijedećeg dana preminuo. Meksička policija je uhapsila Ramona Mercadera, ali se on pod misterioznim okolnostima opet dokopao slobode i Sovjetskog saveza. Umro je 1978. godine i grob mu se nalazi na moskovskom groblju Kuntsevo. Navodno su prsti Mustafe Golubića bili upetljani i u ovu akciju spašavanja atentatora na Lava Trockog.
U Istorijskom arhivu Beograda je 1991. godine otvoren dosje sa dokumentima koji su definitivno razriješili sve okolnosti smrti Mustafe Golubića. Radi se o originalnim zapisnicima sa saslušanja koje je komanda Gestapoa za Beograd i Srbiju provela nad njim, te dokumenti o presudi i izvršenju smrtne kazne.
Mustafa Golubić je uhapšen dva dana nakon diverzije u skladištu u Smederevu, gdje su on i Mate Vidaković o5.o6.1941. godine uništili ogromnu količinu zarobljenog eksploziva koju su Nijemci uskladištili u Smederevskoj tvrđavi. Strahovita eksplozija je ubila preko 2.500 ljudi, a ranila na tisuće. Grad Smederevo je bio skoro potpuno uništen.
Nijemci su ga zatekli, vjerojatno po nečijoj prijavi, u kući Tihomira Višnjevca, Mirijevski put 97. Imao je lažne dokumente na ime Luke Đerića. (Gestapo-dosje UDB B-193, BdS)
Milovan Đilas je dugo godina kasnije potvrdio da je postojala odluka vrha KPJ da se Mustafa Golubić bilo kako ukloni, odnosno da ga ubiju, jer su jugoslavenski komunisti oko Tita dobili podatke da se on sprema likvidirati čak i Tita.
Rodoljub Čolaković je cinkario Mustafu Golubića Titu i njegovim suradnicima
1.Čolaković zvan Roćko je pričao o svojim susretima sa Mujagom po Parizu i Moskvi, kako ga je vodio u Kremlj, kako su ušli na bočni privatni ulaz i kako im je Olga Alelujeva, Staljinova punica, poslužila čaj… Pričao je Čolaković o slučajnim susretima Tita i Golubića.
Marijan Stilinović, predratni partijski aktivista, učesnik NOB-a i funkcioner FNR Jugoslavije, u svojim sećanjima je zapisao da je Mustafa dvadesetih godina prošlog veka, kao član centrale Komunističke partije SSSR, bio zadužen u Beču za odeljenje Kraljevine Jugoslavije, a zatim bio rukovodilac Balkanske komunističke federacije. Kako kaže, gotovo svaki sastanak započinjao je sledećim rečima: – Aleksandra treba ubiti. To je ključ jugoslovenske revolucionarne politike i drugog rešenja i izlaza nema i ne može da bude – zapisao je Stilinović Golubićeve riječi.
27. Golubić se vrati u Beograd poslije početka Drugog svjetskog rata. Zajedno sa bivšim “crnorukcima” učestvuje u pripremanju vojnog puča 27. ožujka 1941., tobože protiv pristupanja Jugoslavije Trojnom paktu, a u stvari protiv federalizacije Jugoslavije i konkordata sa Katoličkom crkvom. Preko “crnorukca” Božina Simića bio je u dosluhu sa generalom Dušanom Simovićem.
Sovjetski ambasador Viktor Andrejevič Plotkin, prvi i jedini diplomatski predstavnik SSSR-a u Kraljevini Jugoslaviji, dobio je 31. ožujka šifriranu poruku sa Molotovljevim potpisom. Narodni komesar je zahtijevao da “Jugoslaveni odmah pošalju u Moskvu užu delegaciju na pregovore i da bi dobro bilo da Božin Simić bude u sastavu te delegacije”. Po svjedočenju Voje Nikolića, provjerenog boljševika, Simić je otputovao u Moskvu zajedno sa Mustafom Golubićem i Dragutinom Savićem, a tamo su im se pridružili vojni ataše Žarko Popović i poslanik Milan Gavrilović.
Pakt o prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom potpisan je u noćnim satima 6. travnja 1941., kada su njemačke trupe krenule u napad na Jugoslaviju. Za “majstora konspiracije” Mustafu Golubića, prevrat 27. ožujka 1941. i potpisivanje sovjetsko-jugoslavenskog ugovora bili su posljednja velika operacija. Vratio se u već okupiranu zemlju.
Nekoliko velikih diverzija izvedenih 1941. godine u Beogradu i Srbiji vezuju se za Mujkino ime. Mit o Golubiću se širio. Šaputalo se od uha do uha da je došao u Beograd likvidirati Tita. Još tiše se govorkalo da ga je Tito prijavio Gestapou, najprije osobno telefonom iz jedne vile na Dedinju, a potom je Đilas napisao anonimnu prijavu. Razlog je izgleda bio to što je R. Čolaković 15.04.1941. godine sreo Mustafu u Sarajevu i ovaj mu je u povjerenju rekao: „Valter neće dugo trajati i moraće da bude maknut”. Rodoljub Čolaković u svojim memoarima priznaje da je to odmah javio Titu, čije je konspirativno ime u to doba bilo Valter. Tu mogućnost potvrđuje i poznati novinar Živorad Mihajlović („Dosije”, Beograd, 1989.) koji je raspolagao dokumentiranim dokazima da je Milovan Đilas “otkucao” Mustafu Golubića Nijemcima, jer je Mustafa zaista i došao u okupiranu Jugoslaviju sa zadatkom da na licu mjesta organizira ustanak pod vodstvom Sovjetskog saveza i prema Staljinovim direktivama.