Dana 26. lipnja 1541. ubijen je španjolski konkvistador Francisco Pizarro. Ubila ga je grupa vojnika pod vodstvom sina njegovog nekadašnjeg suradnika Diega de Almagra, također španjolskog konkvistadora, koji je ubijen po Pizarrovom nalogu. Radilo se o unutrašnjem sukobu među konkvistadorima oko toga tko ima pravo vladati nad područjima u Južnoj Americi. Francisco Pizarro ubijen je u Limi, gradu koji je osnovao šest godina ranije i u kojem je imao svoje sjedište (danas je Lima glavni grad Perua).
Iako je u trenutku smrti imao gotovo 70 godina, a njegovi su se gosti i članovi obitelji uglavnom razbježali, Pizarro se pokušao oduprijeti. Smrtno je ranio je trojicu napadača, ali je zatim ubijen udarcem u grlo, dok je pokušavao izvući mač iz tijela jednog od napadača. Navodno je prije smrti vlastitom krvlju na podu nacrtao znak križa.
Francisco Pizarro bio je jedan od najuspješnijih konkvistadora u španjolskoj kolonijalnoj povijesti. Često ga se uspoređuje s Hernánom Cortésom, koji je osvojio Meksiko i srušio carstvo Asteka. Pizarro je bio na neki način još uspješniji od Cortésa, jer je uspio osvojiti Carstvo Inka s manjim brojem ljudi. Suprotstavio se brojnijoj neprijateljskoj sili nego Cortés, a djelovao je i na znatno većoj udaljenosti od španjolskih baza. Omjer snaga Francisca Pizarra i snaga njegovih neprijatelja bio je strahovito nepovoljan za Španjolce, no ipak su uspjeli nametnuti svoju vlast i zavladati nad golemim područjem. Njegov pothvat još je nevjerojatniji ako uzmemo u obzir da je Pizarro bio nepismen i neobrazovan.
Pizarro je rođen u gradu Tujillu na području španjolske Extremadure kao vanbračno dijete časnika. Imao je brata Hernanda Pizarra, a i tri polubrata, Gonzala Pizzara, Juana Pizarra i Francisca Martína de Alcántaru. Sva su njih petorica bila uključena u španjolske konkvistadorske pothvate kao suradnici. Čak im je i nećak Pedro Pizarro pomagao, tako da je osvajanje Južne Amerike sličilo obiteljskom pothvatu. Dodajmo tome i podatak da je osvajač Meksika, spomenuti Hernán Cortés, bio Franciscov rođak.
Piše: Boris Blažina
Original možete pronaći na povijest.hr