U hrvatskoj se diplomaciji i dalje uhljebljuje bez mozga i pameti…

Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Nije tajna da se Plenković i Grabar Kitarović nužno podnose koliko moraju. Njezina ambicija je doći na čelo HDZ-a i Vlade, kao što je Karamarkova - veliki povratak i to na Pantovčak. I jedno i drugo te svoje ambicije mogu ostvariti samo na valu duboke političke krize s ruba ozbiljne destabilizacije države.

Saborski odbor za vanjsku politiku počeo je saslušanja kandidata za veleposlanike i generalne konzule koji su predloženi za diplomatske misije RH diljem svijeta, u velikoj regularnoj rotaciji koja bi trebala biti završena na jesen. Zaslugom premijera Plenkovića, svi veleposlanici koje je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, zbog osobnih animoziteta, kanila povući, a iz kuhinje njezinih ”pobočnika” su se plasirale izmišljene priče, poput one za veleposlanika Markotića u Beogradu da je za Dan domovinske zahvalnosti i Dan pobjede 5. kolovoza, zastavu na zgradi veleposlanstva spustio na pola koplja (i postale općeprihvaćena istina što je najgore, op.a) – ostali su na svojim radnim mjestima do regularnog isteka mandata.

Tako su ostali i oni koje je doista trebalo povući, poput Ive Goldsteina, veleposlanika u Francuskoj, koji je doista u veleposlanstvu držao sliku Josipa broza Tita. Ostao je i Josip Paro, veleposlanik u SAD-u, diplomat za kojeg nitko ne može kazati da je netalentiran i na kojeg se Predsjednica okomila jer je još u kampanji otvoreno pokazivao da smatra da ona nije primjeren kandidat za šefa države. A sve je kulminiralo njezinim ”legendarnim” putovanjem u siječnju u Washington kada se uspostavilo da uopće o svom dolasku nije obavijestila veleposlanika, koji je za blagdane bio dijelom u Bruxellesu kod supruge, a dijelom u Hrvatskoj. Interesantno je to da se Paro i Grabar Kitarović nisu svađali dok je ona bila ministrica vanjskih poslova i dok je Sanader sve konce u tom resoru držao u svojim rukama.

Tijekom svoje predizborne kampanje Grabar Kitarović je javno isticala da će doći do važnih promjena u hrvatskim veleposlanstvima i diplomatskim misijama. Govorila je kako se moraju počistiti kadrovi koji su nesposobni, neodgovorni, i koji ne zastupaju hrvatske nacionalne i gospodarske interese. Jer da ispadamo smiješni u očima zemalja u kojima djeluju naši veleposlanici. Pritom je zaboravila da je upravo ona okrenula državi leđa preko noći u pola mandata, u našem najvažnijem veleposlanstvu – onom u SAD-u i otišla u NATO, a o tome je obavijestila samo ondašnjeg predsjednika Josipovića i to, sudeći prema Josipovićevim izjavama – privatno.

Najsporniji kadrovi…

Veleposlanike, međutim, ne „mete“ i ne imenuje Predsjednica, već se kandidature usuglašavaju između nje, premijera i ministra vanjskih poslova. U ovoj rotaciji, čini se, Davor Stier nije imao veliko pravo glasa. Ovaj uvodnik se odnosi, prije svih, na Predsjednicu, jer su kadrovi iz njezina „lena“ za nove službenike u diplomatskoj mreži, daleko najsporniji.



Naime velika ”bitka” se vodila za mjesto novog veleposlanika u Beogradu. Ona je pošto-poto htjela da se u Beograd pošalje Josip Buljević, bivši šef SOA-e, Karamarkov vjeran špijun, savjetnik Grabar Kitarović za nacionalnu sigurnost, a poslije u Orešković-Karamarkovoj vladi – ministar obrane. Poslati Buljevića u Beograd, bilo bi ravno katastrofi, jer bi u tom slučaju obnašao dužnost privatnog Karamarkovog ambasadora za veze s Vučićem. Što bi dodatno politički podrivalo Plenkovića i učvršćivalo rusko-srpsko-madžarsko-Karamarkovu interesnu mrežu. Plenković za Buljevića u Beogradu nije želio ni čuti, da bi na kraju SOA napisala negativno mišljenje o toj kandidaturi za veleposlanika u Srbiji.

Nije tajna da se Plenković i Grabar Kitarović nužno podnose koliko moraju. Njezina ambicija je doći na čelo HDZ-a i Vlade, kao što je Karamarkova – veliki povratak i to na Pantovčak. I jedno i drugo te svoje ambicije mogu ostvariti samo na valu duboke političke krize s ruba ozbiljne destabilizacije države. Koju je, uz ostalo, najlakše izazvati kroz odnose sa Srbijom i u „suradnji“ s njihovim tajnim službama i političarima poput Vučića i Dačića, s kojima Karamarko ima bliske odnose, što je uostalom u svojim dnevničkim zapisima ”Zagreb Indoors”, opisao i bivši srpski veleposlanik u Zagrebu, Cvetičanin. Na inzistiranje Pantovčaka da Buljević mora u diplomaciju, a nakon što je Beograd propao, prijedlog za Buljevića je bila Slovačka. Plenković ni za to nije želio čuti, što je logično.

Karijera Josipa Buljevića

Naime, Slovačka je bitna zemlja Višegradske skupine, koja je izvorno američki projekt, na kojoj SAD bazira ideju uspravnice, tj. triju mora koju naša Predsjednica voli promovirati kao svoju, važno energetsko političko čvorište u čije članstvo pretendira i Hrvatska kako bi postala svojevrstan ulaz, vrata te političke zajednice čiji smjer uveliko remeti madžarski premijer Orban svojim okretanjem prema Rusiji i Putinu. U Slovačku stoga ide ”manje zlo” – Aleksandar Heina, najdosadniji diplomat u hrvatskoj diplomatskoj mreži, ne suviše radišan, donedavno veleposlanik u Švicarskoj, a da ne govori njemački. Heina je dio ”Žužulove ekipe” i Plenković će ga moći kontrolirati, a kako bi postigao neki kompromis s Predsjednicom, Buljevića je predložio za Finsku, zemlju koja nije članica NATO saveza i koja ”dovoljno ne voli Ruse”.

Buljeviću, kako doznajemo, to baš i nije bilo po volji, ali je pristao nakon što je intenzivno pozadinski radio u kampanji Brune Esih za lokalne izbore. Buljevićev glavni promotor u njegovom uspinjanju u obavještajnom miljeu, bio je don Vinko Sanader, a Karamarko je praktički preko njega upravljao SOA-om nakon odlaska na dužnost ministra unutarnjih poslova. Zanimljivo je i to da je iako šef operative, ostao neokrznut nakon afere Puljiz, tj. ucjenjivanja i nezakonitog ispitivanja novinarke Helene Puljiz, kako bi tadašnja POA na čelu s Joškom Podbevšekom, kompromitirala Mesića koji je bio predsjednik. Je li – ”ne pakirati Buljeviću” – bio dogovor Karamarka i Mesića, možemo samo nagađati, ali je činjenica da ga je Karamarko u SOA-i nakon toga ostavio za svog vjernog nasljednika na čelu obavještajne agencije. Mandat je završio regularno – nova Milanovićeva vlada nije na njega navalila drvljem i kamenjem kao Karamarko na Dragana Lozančića kojeg je skupa s Kolindom želio pošto poto smijeniti i instalirati Tonija Matasa i preko njega vratiti polugu tajne službe u svoje ruke, kao najveću polugu moći.

Neuobičajena postavljenja

Buljevića je nakon isteka mandata, Ivo Josipović ”sklonio” u Los Angeles na mjesto generalnog konzula. Tako je završio u SAD-u, uz čuđenje sviju da je dobio agreman. Dolaskom Karamarka na čelo HDZ-a, opet je počela jačati i Buljevićeva pozicija, a nakon pada vlade i Plenkovićeva dolaska na čelo stranke, na političkom životu ga je održavala Predsjednica, što dovoljno govori. Uglavnom, za željeni i iznimno važni Beograd, nominiran je Gordan Bakota, karijerni diplomat, trenutačno pomoćnik ministra, a kao veleposlanik u Beču bit će zabilježen kao jedini od naših veleposlanika koji je redovito u zatvoru posjećivao Darija Kordića tijekom njegove duge robije.

Druga sinekura s Pantovčaka je general Drago Lovrić, umirovljeni načelnik glavnog stožera HV-a. Lovrić se tijekom karijere u MORH-u dobro ”uvlačio” svim vrhovnim zapovjednicima. Bio je miljenik i Mesića i Josipovića, pa sad i Kitarovičke. Doista je neuobičajeno da se na mjesto veleposlanika šalje general i načelnik stožerne vojne strukture. Još kad je to veleposlaničko mjesto Katar, čuđenje je još i veće. Umirovljeni general vojske NATO saveza postaje veleposlanik u zemlji koju je Predsjednica najprije prozvala za financiranje tzv. islamske države. Potom je nedavno sa cijelom svitom išla u Katar ”pomiriti” se sa šeikom, da bi malo nakon toga, perjanica NATO saveza i naš najvažniji strateški partner – SAD, Katar proglasio ”osovinom zla” i uveo toj zemlji sankcije. Glavno da Hrvatska, članica NATO Saveza, tamo šalje generala svoje vojske za veleposlanika. Stvarno, ”genijalna” procjena. Lovrić je jedan od tipičnih primjera kako se bez mozga i pameti uhljebljuje u hrvatskoj diplomaciji.

Slijedeći primjer tog uhljebljenja, bez ikakve procjene, je kandidatura Mladena Andrlića za veleposlanika u Mađarskoj, u koju bi zbog situacije i svih prijepora koje imamo s Mađarima, trebalo poslati nekog od najboljih karijernih kadrova koje MVP ima. Andrlić je ravnatelj diplomatske akademije, bljedunjav, izvori u MVP-u kažu – nesposoban i za voditi akademiju, koju je rasturio do kraja, a kamoli veleposlanstvo u Madžarskoj. Logika izbora Andrlića je, vjerojatno, slična onoj pri izboru Heine za Slovačku. Neće misliti, neće ”talasati” i bit će pod punom kontrolom, a mandat će mu se svoditi na puki servis.

Kad premijer nešto želi…

Zanimljiva je i kandidatura Igora Pokaza za veleposlanika u Ujedinjenom Kraljevstvu. Njegov izbor je bio isključivo Plenkovićev i oko toga je, kako doznajemo, blokirana svaka diskusija. Plenković je želio njega i – točka. Plenković i Pokaz su privatno prijatelji i generacija su koja je skupa došla u MVP. On ga je vratio u diplomatsku službu kako bi ga imenovao veleposlanikom u Londonu. Pokaz je bio veleposlanik pri NATO savezu u jednom mandatu, nakon čega je imenovan veleposlanikom u Moskvi u mandatu Vesne Pusić. U Ruskoj Federaciji nije ostao cijeli mandat, naprasno je napustio Ministarstvo. Odselio se u Bruxelles gdje su mu supruga i sin. Kao razlog napuštanja Ministarstva, naveo je obiteljske razloge, ali je činjenica da više od godine u Bruxellesu nije radio ništa. Pravi razlog su očito bile nesuglasice s Pusićkom. Pokaz je bio frustriran što u jeku rata u Ukrajini nije dobivao nikakve inpute iz Zagreba, niti su s njim kontaktirali. Njegovo imenovanje nije dobro dočekano na Zrinjevcu na kojem ne vole ”povratnike”. Zanimljivo je i to da je Pokaz svojedobno završio britansku obavještajnu akademiju.

Iznenađenje je i Jasen Mesić, saborski zastupnik HDZ-a i bivši ministar kulture koji je, očito, po stranačkoj liniji uhljebljen u veleposlanstvo u Italiji, bez dana diplomatskog iskustva.

Svoju sinekuru u Kolindinoj „kvoti“ je pronašao i Zoran Šangut, branitelj i predsjednik udruge „Vukovar ’91“, koji također bez ikakvog iskustva postaje generalni konzul u Perthu (Australija).

Hrvatska diplomacija je bolesna od uhljebljenja i nesposobnih kadrova i pod hitno joj treba revitalizacija. Kako sam već napisao, bivši ministar Stier u izboru diplomata nije imao nikakvog manevarskog prostora. Jedino je uspio svog predstojnika kabineta, Filipa Vučaka, nominirati za veleposlanika u Francuskoj, što nije problem, jer je Vučak diplomat s besprijekornom karijerom. Stier nije imao taj prostor zato jer ga nije stvorio, jer se od početka mandata nije bavio Ministarstvom i postavio vlastitu kadrovsku križaljku. Nije smijenio većinu Pusićkinih kadrova, baš kao ni njegov prethodnik, Kovač.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI