Neka ti je vječna slava i hvala, dragi Šurba... Ti i Tova, jednom zemaljski prvaci svijeta, bit ćete i prvaci raja!
Kakav je to bio sportaš, kakav pingpongaš, kakav fajter! Slogan – Nema predaje! – kao da je iskovan po njemu. Šampion, ne samo od glave do pete, nego od Lyona do Tokija. Da nije bile Šurbe, pitanje kamo bi me i kako život odveo. On je bio uzor i idol moga djetinjstva. Imam puno rupa u pamćenju, ali moji doma su mi ispričali – imala sam sedam godina, medicinska sestra koja je obilazila s vremena na vrijeme moju mamu i tek rođenoga brata, upitala me, kao što se djecu često pita – što ću biti kad odrastem? Odgovorila sam joj: Ja ću biti Šurbek!
Tih je godina, ali i još idućih 20-ak, Dragutin Šurbek bio planetarno popularan, pravi gladijator u stolnoteniskoj areni, a na našim crno-bijelim televizorima, stolnog tenisa je u to vrijeme bilo više nego nogometa. Šurba i Antun Tova Stipančić, nerazdvojni sportski partneri, suigrači, prava napast za sve suparnike na svijetu, harali su od Lyona do Pjongjanga, od Kalkute do Stockholma, od Zagreba do Tokija, od Budimpešte do Pekinga, osvajali su najveće medalje kao na traci, jednako kao što su osvajali srca publike diljem svijeta. Šurba je osvojio moje…
Počela sam s običnim drvenjakom na Savi, s druge strane stola stajao je moj tata. Nije on bio od onih očeva koji je stvarno pomislio da bi od kćeri mogao pokušati napraviti Šurbeka, ali je meni za ljubav, stavil pinklec na rame, pa na Savu, u Sportski park Mladost, u stolnotenisku dvoranu u kojoj je, danas
to zvuči pomalo nevjerojatno, bilo slobodnih i besplatnih termina za građanstvo.
Ubrzo me odšacal, Marijan Čiko Odorčić, koji će uskoro postati moj prvi trener, a ja ću postati ponosna marathonka, sa službenom članskom iskaznicom STK Marathon Zagreb. Sad već kao punopravna članica kluba, počela sam trenirati u Domu sportova, popularnoj četvorki, dvorani 4 na drugome katu.
A znate, tamo je, kad god je bio u Zagrebu, trenirao i Dragutin Šurbek. Ej, Šurbek je ušao u dvoranu! Kakvo uzbuđenje, trema, pa ponos jer si gotovo uz Njega. Treniraš, a stalno pogledavaš hoće li pogledati prema tvom stolu, hoće li te zapaziti, kimnuti… Kao da danas Luka Modrić dođe trenirati na dio travnjaka uz klince s Pešče, ili Rudeša, ili uz neke druge klince bilo gdje u svijetu. Eto, tako je u to doba bilo sa Šurbom.
Nevjerojatnim drajferom i spinerom kojeg je cijela vojska azijatskih, prvenstveno kineskih stručnjaka snimala godinama, ne samo da bi pripremili za svoje igrače protuoružje za Šurbu, nego da bi mladima demonstrirali njegovu vještinu, spektakularne pokrete, neviđene izmjene udaraca, nevjerojatno kretanje, ukratko sve ono što ga je činilo jednim od najvećih stolnotenisača svijeta njegova vremena.
Onda, malo pomalo, kako sam i ja stolnoteniski stasala, Šurbek mi je bio sve češće u vidokrugu, iako je zbog silnih nastupa diljem svijeta, zapravo, rijetko bio u Zagrebu. Sad me (nas) je već zapazio, aaaa, a znao je zagrijavajući se, prići mojem (našem) stolu, uzeti reket u ruke, pa bismo izmijenili dvadesetak forhenda, a pokušala bih ga zadiviti i svojim spinom. U tom trenu, dok ti živa legenda Šurba stoji s druge strane stola, nisi baš sav svoj, ruka se malo zatrese, pa pošalješ Šurbu po lopticu i gutaš knedlu. I sve čekaš neku njegovu gestu odobravanja…
Šurba nam je donio prve butterflyjke, to su one bijele, mekane, pingpongaške tenisice sa zelenim žnirancima. Takve su butterfyjke bile tada, osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Budući da ja, ipak, nisam zamijenila Šurbeka, kako sam kao sedmogodišnja klinka planirala, put me preko sporta odveo sportskom novinarstvu, pa sam godinama kasnije imala čast i privilegiju pisati o svom sportskome idolu i susretati ga u raznim prigodama naših novih života i karijera. Nerijetko bi tada, okružen i nekim drugim ljudima, pogledao prema meni i zaustio pred svima: “E, kakav je talent, veliki, Romana bila!” A meni D(d)ragoooo…
Zadnji put susrela sam Dragu, sad je već više bio Drago, a manje Šurba, s njegovom suprugom Jelenom, prije mjesec i pol dana u outletu, u Sv. Križu Začretju. Jelena, žena kakve nema, kako joj je tepao Drago, obožavajući je svakim danom sve više, radila je u Vjesniku, u računovodstvu i ona mi je isplatila i prvi honorar i prvu plaću. Drago je u Začretju sjedio sam na kavi, dok je Jelena, kako to i priliči ženama, malo obnavljala garderobu. Bio je izvrsno raspoložen, jedar, ni sjene ni naznake da ga bilo što muči.
Osim na kukove, zglobove, ramena i koljena, tradicionalne boljke, ne samo bivših vrhunskih sportaša, nego vjernih pratiteljica nas u godinama, Drago se ni na što drugo nije požalio. Ubrzo nam se pridružila i Jelena, a Drago joj se razveselio kao da je nije mjesec dana vidio. Rastali smo se s obećanjem da ćemo “baciti hakl” u dvorani u Savskoj, kod njegova mlađega sina, igrača i trenera, koji ponosno nosi tatino ime, ali ga svi oduvijek zovemo Dado.
Dragutin Šurbek zaspao je zauvijek u noći iščekivanja velikoga nogometnog finala. S daljinskim u rukama kojim je i tu noć prebirao sportske programe. Otišao je s ovoga svijeta, moglo bi se to tako reći, iz sportske arene posredovane televizijom. Ima u tome mnogo simbolike, jer u sportskoj je areni proveo veći dio svoga života i u njoj je izrastao u jednog od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena.
Neka ti je vječna slava i hvala, dragi Šurba… Ti i Tova, jednom zemaljski prvaci svijeta, bit ćete i prvaci raja!