U nekim pravednim vremenima, vremenima kada se cijenio nečiji trud, rad i rezultat i kada je nogomet bio više od novca i bogaćenja, Claudio Ranieri bi za svoju priču s Leicesterom trebao dobiti doživotan ugovor, crveni tepih od kuće do stadiona i statuu u realnoj veličini na nekom ovećem trgu.
“Prvak Engleske i FIFA-in trener godine dobio je otkaz. Eto, to je moderni nogomet, Claudio. Zadrži svoj osmijeh, prijatelju. Nitko ne može izbrisati povijest koju si ispisao”, poruka je portugalskog menadžera Manchester Uniteda i prije svega kolege i rivala, Josea Mourinha.
Inače, Ranieri i Mourinho imaju svoju povijest prepucavanja, u ostalom tko još s “Posebnim” nema prepucavanja? Mourinho je jednom prilikom izjavio kako “Ranieri nema mentalitet pobjednika, kako je star i nema trofeja” i kako “je on učio talijanski mjesecima kako bi mogao komunicirati s igračima, a Ranieri je u Engleskoj u pet godina naučio reći – dobar dan”. Bilo je to još 2008. godine, 2010. godine Mourinho je osvojio Scudetto, odnosno oteo ga je iz ruku Raniereijeve Rome, pa ga je i tada ‘bockao’ i provocirao, ali Ranieri se zapravo nikada nije upuštao u Mourinhove misaone igrice, već je ostao gospodin.
Prevrtimo li film u tu famoznu 2016. godinu, Mourinho se posuo pepelom i odao je počast talijanskom kolegi na povijesnom uspjehu. “Titula koju sam osvojio s Chelseajem prethodne sezone danas je u rukama Ranierija. To je nevjerojatan i čaroban osjećaj kojeg sam doživio u karijeri”, izjavio je prošle godine Jose Mourinho.
Poanta, Ranieri je natjerao Mourinha, tvrdoglavog provokatora koji svoje principe često stavlja ispred kluba i posla, ali opet jendnog od najboljih trenera svijeta, da promjeni mišljenje i da mu se duboko pokloni.
Umjesto otkaza spomenik
Kako i ne bi? Pa Ranieri je od Leicestera napravio stroj koji je samljeo sve velikane u Premiershipu i na kraju uzeo naslov u najtežoj ligi svijeta. U nekim pravednim vremenima, vremenima kada se cijenio nečiji trud, rad i rezultat i kada je nogomet bio više od novca i bogaćenja, Claudio Ranieri bi za svoju priču s Leicesterom trebao dobiti doživotan ugovor, crveni tepih od kuće do stadiona i statuu u realnoj veličini na nekom ovećem trgu.
Ako mislite da pretjerujemo, ponovite si samo sljedeću rečenicu u glavi. Claudio Ranieri je s Leicesterom (!) osvojio naslov prvaka Engleske! Ljudi, pa Leicester je sezonu ranije jedva osigurao ostanak u Premiership, a prognozirala im se borba za opstanak, ako ne i ispadanje. Uz to napravio je ime Mahrezu, Vardyju, Kanteu, Morganu, Drinkwateru i stavio je Leicester na kartu svijeta, donio klubu omanje bogatstvo, plasman u Ligu prvaka, to jest osminu finala Lige prvaka. Stanimo na trenutak i pitajmo se. Da vam je netko rekao prije dvije sezone da će Leicester igrati u osmini finala Lige prvaka, što biste mu rekli?
Kako se Leicester pomokrio na nogomet
Dalje zapravo ne treba ni nabrajati koliko je Ranieri zapravo značio Leicesteru, a na kraju je, baš eto, morao osjetiti kako je to raditi u beskompromisnom, surovom i nepravednom poslu nogometnog menadžera. Morao je osjetiti kako je to raditi za halapljivog vlasnika, morao je osjetiti kako je to kada nogomet više ne prate pravi navijači, već kazališna publika koja vidi samo golove i pamti prošlost kao što političari pamte predizborna obećanja, morao je osjetiti kako ti kvazi-navijači zazivaju njegovu smjenu. Morao je osjetiti površne novinare britanskih medija koji su sasuli drvlje i kamenje na FIFA-inog trenera godine koji je kreirao senzaciju o kojoj su mogli pisati mjesecima.
Zašto smo uveli Mourinha u ovu priču? Eto zato što je trener modernog kova i modernog nogometa popustio i naklonio se pred možda posljednjim romantičarom i trenerom starog kova. No, onda se Leicester lijepo pomokrio na nogomet i sve njegove vrijednosti, odnosno, opalio je svim istinskim ljubiteljima nogometa šamarčinu s porukom – dobro došli u moderan nogomet!