MOŽE LI HRVATSKA DO KRAJA? Imamo odgovor na pitanje svih pitanja!

Hrvatski nogometni savez

Što je realno očekivati od 'Vatrenih?

Dugo se već nije osjetio tako jak naboj nakon neke pobjede Hrvatske. Stadion u Kalinjingradu okupiralo je desetak tisuća navijača iz Hrvatske, grmilo je cijelu utakmicu, grmilo je po trgovima u Hrvatskoj, po kafićima, kućama i stanovima. U zraku se na trenutak osjetila ona 1998. godina kada je Hrvatska slomila Jamajku i krenula s uzletom koji je na kraju donio broncu.

Može li Hrvatska do postolja i na ovom Mundijalu? Hoće li ova generacija svrgnuti generaciju ’98 s trona? Možda je rano još za takva pitanja, pala je tek Nigerija, ali opet to je vrlo važan čimbenik za samopouzdanje koji ih može ponijeti u novu utakmicu i lanac se može proširiti baš kao i one 1998. godine, možda sve do kraja.

Island nije nepobjediva momčad s njima imamo pregršt iskustva, a da stvar bude bolja u njihovoj se taktici i filozofiji nije promijenilo baš ništa. Dakle, na svim greškama koje su protiv njih radili u novijoj prošlosti, a bilo ih je podosta, sada imaju prilike ispraviti i pristupiti drugačije. Island i dalje ima igra s čvrstim blokom, zonskim pressingom s nekoliko igrača i prilikama iz kontre. Još uvijek su fizički vrlo moćni, u duelima gotovo nepobjedivi, ali su i dalje spori, tromi čak.

Argentina je, kako se dalo vidjeti u prvoj utakmici s Islandom, u poprilično kaotičnom stanju. Vezni red im je neupotrebljiv, Messi se non-stop mora vraćati dublje po loptu i onda je samostalno iznositi u napad. OK, napad im je ubojit, ali reći ćemo, sve ispod toga nije nešto protiv čega Hrvatska ne može uzeti bod ili čak sva tri.

‘Ajmo sada realno



E sada, nećemo biti nerealni i govoriti kako je Hrvatska superiorna momčad naspram ostalih u skupini. Bilo je grešaka protiv Nigerije i to kakvih. Ako niste primijetili, Dalićevi igrači su se jako mučili spojiti tri dobra dodavanja, opet je nedostajalo vezivnog tkiva između linija i tek su u jednom, ne baš predugom periodu utakmice doista u potpunosti kontrolirali Nigeriju. Nadalje, opet se igrao pressing, ali ne baš preučinkovit jer su hrvatski igrači prilikom izlaska na Nigerijce ostavljali goleme rupe za sobom koje nitko nije pokrivao, srećom pa afričkoj momčadi kreacija nije jača strana niti barataju nekim složenijih mehanizmima pa se te rupe i pokloni Hrvatske nisu dobro iskoristili.

Treba reći još ovo, iako može zvuči cinično ili pesimistično, Hrvatska je opet dobila utakmicu golovima iz prekida. Oba gola su direktno ili indirektno pala iz kornera. Prvi, onaj autogol Eteba i drugi Modrićev iz penala nakon prekršaja nad Mandžukićem kod izvođenja udarca iz kuta. Dakle, iz igre je to opet bilo vrlo nedorečeno.

Inače, Nigeriji je najslabija točka skočnost u obrani. Oba gola su pala baš zbog toga, zbog nesnalažjlivosti u prekidima. Loše pozicioniranje Eteba rezultiralo je autogolom i glupa i naivna reakcija Ekonga prekršajem za penal. Da je riječ o obrambeno iskusnijoj momčadi, možda ne bi bilo 2:0. Ali velimo, nećemo biti zlobni, Hrvatska je bila nadmoćnija momčad na terenu i to se ne može osporiti.

Važan je pristup

No, jedno je sigurno, takva igra neće biti dovoljna za prolazak kroz nokaut fazu. Izbornik Dalić je najavio ranije da će za svakog protivnika mijenjati pristup, pa čak i filozofiju. To znači da možda već u sljedećoj utakmici Mandžukić neće igrati, možda neće ni krila biti tako raspoređena, možda ni Kramarić neće biti polušpica, možda će igrati Badelj, možda neće biti stoperskog para Vida – Lovren, koji se pokazao fantastičnim rješenjem protiv Nigerije.

Svaka promjena nosi sa sobom i drugačiji plan. Nikako nije isto hoće li Modrić igrati zadnjeg veznog ili ofenzivnog veznog, kao ni Rebić lijevo ili desno krilo, a Dalić će za Argentinu već trebati znatno složeniju i konkretniju igru nego što je trebao za Nigeriju.

Ono što nam ostavlja neki optimističan dojam jest činjenica da su dečki psihički vrlo jaki, barem se tako doimaju. Nekako se čine motivirani, koncentrirani, što je dakako velikim dijelom i Dalićeva zasluga. No, važno je čvrsto ostati na zemlji jer dogodi li se slučajno onaj moment koji se dogodio 2016. godine, kada se odlično prošlo kroz skupinu i onda neslavno palo protiv Portugala, onda se ova generacija jedino dokazala nezrelošću.

Eh taj Dalić…

Imamo skromnog i stabilnog izbornika koji je tu svoju mirnoću i energiju nekako uspio prenijeti na momčad. Imamo izbornika koji razmišlja pragmatično, koji se ne boji izmijeniti sustav i prilagoditi filozofiju protivniku, koji ima ideju i pokušava doći do najjednostavnijeg rješenja. Dalić ne traži alibije, ne boji se kritike i ne preza od kritiziranja, prvo sebe i svojih ideja, a onda i segmenata u kojima su njegovi igrači griješili.

Hrvatska je momčad koja može pobijediti svakoga na ovom prvenstvu, smijat će se možda neki, ali to je tako. Ne, ne kažemo to poneseni domoljubljem, žarom i ljubavlju prema reprezentaciji, to bi bilo subjektivno, a kazali smo da ćemo biti realni, kažemo to jer su se napokon nakon dugo godina ti kvadratići počeli slagati u neki smisleni oblik. Kažemo to jer iz utakmice u utakmicu vidimo nešto novo, nešto što se godinama nije moglo vidjeti u nacionalnoj vrsti. Kažemo jer se igrači i Dalić nakon svake utakmice sjete navijača, pozdrave ih, odrade svoje dužnosti prema medijima s osmjehom i voljom. Kažemo to jer ponovo osjećamo da ova Hrvatska igra sa srcem i da ima neki jači motiv koji ih možda može odvesti daleko.

Za kraj ćemo reći, bez obzira na konačni rezultat Hrvatske na ovom Svjetskom prvenstvu, treba nastaviti s ovakvim radom. Imamo sjajnog izbornika i stručni stožer, imamo igrače u najboljim godinama, imamo gomilu mladih igrača koji će uskoro zaigrati za A vrstu i možda nam ipak stižu neka bolja vremena. A ta bolja vremena najbolje bi bilo započeti novom generacijom Vatrenih prema kojoj će se ravnati neke druge generacija, zašto ne bismo nakon brončane 1998. dobili i medaljom nagrađenu generaciju 2018.?

Facebook Comments

Loading...
DIJELI