Intrigira produkcija filma 'Hrvatske sportske legende' - kuće Antona Kikaša - pa smo napravili intervju s tim Kanađaninom i Hrvatom, koji je za našu javnost, koja se nije bavila dijasporom, saznala 1991. godine, kada ga je uhitila JNA zbog distribucije oružja za tada još skromnu Hrvatsku vojsku...
U Zagrebu i Osijeku će uskoro biti promocije filma – „Hrvatske sportske legende“ – u produkciji Antona Kikaša i pod redateljskom palicom Jakova Sedlara. U Zagrebu je promocija 6. lipnja u 19,30 sati u Cinestar Branimir centru, a dan kasnije u Osijeku u 19 sati u kinu Urania.
Intrigira producent kuće, Antona Kikaša, pa smo napravili intervju s tim Kanađaninom i Hrvatom, koji je za našu javnost, koja se nije bavila dijasporom, saznala 1991. godine kada ga je uhitila JNA zbog distribucije oružja za tada još skromnu Hrvatsku vojsku.
Naime, kada se u ljeto 1991. godine nad Hrvatskom nadvila avet rata, Kikaš je odlučio pomoći Domovini i svome narodu, koji se nije imao čime braniti od velikosrpskog agresora. Uz novčanu pomoć Hrvatske zajednice Toronta i stavljajući svoj život na kocku, zrakoplovom je iz Južnoafričke Republike dopremio avionom Boeing 707 oružje u zagrebačku zračnu luku, koje je bivša jugoarmija prisilno zaplijenila. Njega su pod torturom odveli u vojni zatvor u Beograd, gdje je tri mjeseca odležao u samici, da bi nakon toga bio razmijenjen za uhićenoga generala jugoarmije, Milana Aksentijevića.
Anton Kikaš rođen je u predvečerje Drugog svjetskoga rata. Iako je po ocu podrijetlom iz Međugorja – već dugo godina u svijetu poznatog svetišta – djetinjstvo je proveo u bosanskom gradiću Kaknju. S trinaest godina otišao je u Sarajevo gdje je sa sedamnaest godina završio Geodetsku tehničku školu, a u Zagrebu Geodetski fakultet, 1967. godine. Samo godinu dana kasnije stigao je u Toronto (Kanada), gdje već više od 35 godina ima svoju projektnu tvrtku za projektiranje novih naselja, a bavi se urbanizmom, građevinom i geodezijom.
Financijski pomogao realizaciju 30-ak filmova
Od dolaska u Toronto, Kikaš se uključio u aktivnu Hrvatsku zajednicu i radio na promicanju istine o Hrvatskoj i njenoj povijesti, kulturi i športu. Još davne 1982. godine, poklonio je šampionskom nogometnom klubu “Dinamo”, turneju po Kanadi i Americi, a bio je i organizator gostovanja Hrvatskog narodnog kazališta, hrvatskih glazbenika, projekcije velikog broja hrvatskih filmova, što čini i danas.
Anton Kikaš je bo član Savjetodavnog odbora za pripremu nastavnog programa jednog Sveučilišta i jednog koledža u Torontu. Također je bio član užeg vijeća Olimpijskog odbora u Torontu. Aktivno je sudjelovao u nekoliko predizbornih kampanja za federalni i provincijski parlament Kanade. U svibnju 1991., bio je osnivač prvog “Kiwanis” kluba u Hrvatskoj, te u svijetu poznate dobrotvorne organizacije.
Udruga branitelja, invalida i udovica domovinskog rata Podravke, dodijelila mu je Veliku zlatnu plaketu, kao simbol njegove borbe za slobodu u stvaranju neovisne i slobodne Republike Hrvatske.
Također je organizirao i vodio nekoliko banketa za prikupljanje novca, a i sam je darovao pozamašne svote za gradnju hrvatskih crkava, uključujući i izgradnju nove velebne crkve Kraljice Mira u Hrvatskom franjevačkom središtu u Norvalu pokraj Toronta, te Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Na samo dva banketa 1987. i 1989. godine prikupio je milijun dolara, što je bio preduvjet za otvaranje Katedre za hrvatski jezik i kulturu na Sveučilištu Waterloo u blizini Toronta, koja uspješno djeluje već više od dvadeset i sedam godina.
Financijski je pomagao realizaciju tridesetak filmova Jakova Sedlara, između ostalih – „Hrvatska sakralna umjetnost“, „Gospa“, „Kardinal Stepinac – mučenik“ i film „Enigma Mimara“, o životu i radu velikog kolekcionara umjetnina Ante Topića Mimare, kojemu je bio i producent. Uskoro izlazi još jedan dokumentarac – „100 godina hrvatskoga sporta“ – kojem je Anton Kikaš također koproducent. Osim toga, omogućio je i izdavanje više knjiga na engleskom jeziku: „Two Thousand Years of Writing in Croatia“, kao i knjige pjesama Slavka Mihalića, Antuna Šoljana i Milivoja Slavičeka.
Ponosan na svoj hrvatski narod…
Kikaš je i pjesnik, a neke od njegovih pjesama motivirane su tim zbivanjima. Za svoj doprinos Kanadi, Kikaš je 2012. godine dobio prestižno odličje „The Diamond Jubilee Medal of Queen Elizabeth II“ / Dijamantnu jubilarnu medalju Kraljice Elizabete II., u povodu šezdesete obljetnice njezina stupanja na prijestolje. Godine 1992., u povodu 125. obljetnice Konfederacije Kanade, dobio je priznanje i medalju od zastupnika britanske Kraljice, Guvernera Kanade, za svoj veliki doprinos prosperitetu Kanade, a Vijeće etničkoga tiska Kanade proglasilo ga je – Čovjekom godine 1992. Bio je član Savjetodavnoga odbora za pripremu nastavnoga programa jednoga Sveučilišta i jednoga koledža u Torontu.
Premijera njegova filma „Nisam se bojao umrijeti“, u Zagrebu u listopadu 2016. godine, uz nazočnost gotovo tisuću gledatelja, nastavljena je turnejom u još devet gradova – od Vukovara do Međugorja – a pune dvorane i turneja bili su i medijski popraćene. Zbog poziva i interesa turneja predstavljanja filma je nastavljena početkom 2017. godine na sjevernoameričkom kontinentu, te u Europi, Australiji i Argentini.
Kao Kanađanin, od prvog je dana bio odlučan u želji da obogati kanadski kulturni, sportski i poslovni spektar, a posjeduje vrhunski stupanj suosjećanja i predanosti prema drugima, što pokazuje na nesebičan, altruističan i skroman način. U isto vrijeme, iako udaljen sedam tisuća kilometara od domovine Hrvatske, u njegovu biću spojila su se dva ozračja, dva podneblja – ono iz Hrvatske i BiH, te ono iz Kanade – koja su integralno protkana u jednu cjelinu i koja su ga, kako on voli reći, neizmjerno obogatila.
Ponosan je na svoj hrvatski narod što se najbolje oslikava u njegovim stihovima, koje je napisao dan nakon „Oluje“: „Sve do neba nek’ se čuje, neka svijetom odjekuje, Hrvatska je samo jedna, nema zlata tako vrijedna…“
Kamo god da krene – s njime je i Hrvatska
Anton Kikaš je uspješan poslovni čovjek, istinski domoljub, filantrop, junak Domovinskog rata i pjesnik. On Hrvatsku nosi i osjeća duboko u svojem biću i kamo god da krene s njim je i – Hrvatska.
Gospodine Antone, već ste radili jedan film s Jakovom Sedlarom. Otkud vam povod da pomognete još jedan film, o povijesti hrvatskog sporta?
Prije svega, ovaj film ‘Hrvatske sportske legende’ je prvi film uopće koji na jednome mjestu cjelovito iznosi i prikazuje najslavnije hrvatske sportaše u povijesti, kao i hrvatske momčadi koje su diljem svijeta pronijele slavu Lijepe naše, u periodu od 120 godina. S Jakovom Sedlarom surađujem još od 1987. godine i financijski sam pomogao realizaciju više od tridesetak njegovih filmova, a u nekima, kao u ovom filmu, bio sam i producent. Povod za ovaj film je činjenica da je ovo povijesni film, a kada je Jakov prije par godina, zatražio financijsku pomoć od tadašnjeg Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, ministar mu je pismeno odgovorio da – nemaju novca. A iz nekoliko drugih ustanova i institucija kojima se obratio, nisu mu ni odgovorili. Upravo, te činjenice bile su moja motivacija i nije bilo dvojbe da ovaj film mora ugledati svjetlost dana, jer ćemo njime promovirati i potvrditi da je Hrvatska u sportu svjetska velesila.
Pratite li, uopće, sport i koji su vaši sportski miljenici?
Pored bezbroj poslovnih i inih aktivnosti, uključujući i već šestu godinu vođenja i uređivanja hrvatskog televizijskog programa Croatica TV, cijeli život sam u sportu. Još davne 1982., doveo sam naš ‘Dinamo’ i škotski ‘Celtic’ i organizirao turnir ovdje u Torontu. Slijedeće dvije godine, promovirao sam i organizirao utakmice u Los Angelesu, a 1988. bio sam predsjednik Nogometnog kluba ‘Toronto Croatia’, jednog od najstarijih i najtrofejnijih klubova u dijaspori. Prošle godine, na Svjetskom prvenstvu u Rusiji bio sam dva puta, a nakon toga u Španjolskoj na utakmici reprezentacije. Za mene su svi naši sportaši miljenici i divim se svakom njihovom uspjehu, a ujedno to promoviram i na mom televizijskom programu.
U Osijeku i Zagrebu su svečane promocije filma, dolazite li na njih i kako se osjećate u zemlji zbog koje ste riskirali život, a neki vas vas pogrdno nazivaju – švercerom oružja?
Naravno da ću kao producent filma biti nazočan na svečanoj premijeri u Zagrebu i dan kasnije u Osijeku, 6. i 7. lipnja, a onda sljedećeg dana i na utakmici reprezentacije protiv Walesa. To će biti moj četvrti dolazak u Lijepu našu u posljednjih devet mjeseci, što samo po sebi govori kako se lijepo osjećam, kao da nikad nisam ni otišao, a bilo je to prije 50 godina…
Navikao sam na komentare tih ljudskih ništarija, koje me pokušavaju obeshrabriti u mojoj tko zna kojoj misiji promoviranja istine o Hrvatskoj, a ne znaju da mi to uistinu daje još veći naboj, jer u mojem biću stalno su protkani i ponos i inat. O autoru, koji je prije dva tjedna moju domoljubnu misiju dovoza oružja i pomoći 1991., od agresora napadnutoj nam domovini Hrvatskoj, nazvao – švercerskom, moj odgovor je – neka samo pogleda 40-ak komentara ispod članka u kojima su ga nazivali najpogrdnijim riječima, a meni odali najljepše pohvale, na čemu se zahvaljujem. Jednom riječju, dobio je divan ‘poklon’, koji ga je dobro oslikao, a zapisan je za sva vremena, što je upravo i zaslužio.
Hrvatska zajednica u Kanadi je silno jaka, ne mislite li da bi bilo zgodno da nogmetna reprezentacije dođe na turneju po sjevernoameričkom kontinentu?
Dolazak naših Vatrenih, među jake hrvatske zajednice Amerike i Kanade, bio bi najljepši dar nama iseljenim Hrvatima, a napose mladima, tamo rođenima. Ja bih bio najsretniji čovjek da se to dogodi, ma ne samo ja, nego i deseci tisuća ljudi koji žive na sjevernoameričkom kontinentu.
Kako gledate na političku situaciju u našoj zemlji, jeste li zadovoljni kako se Hrvatska razvija?
Naravno da nisam zadovoljan, kao ni svi u Hrvatskoj. Znamo da može i mora biti bolje, jer naši potencijali u svakom spektru društva su ogromni. Mora se svako truditi da bude bolje, trudim se i ja, imamo svoju zajednicu i državu i valja je uređivati. Neka svi daju sve od sebe, pa ćete vidjeti…
Može li se zaključiti kako je vaš rad za dobrobit Hrvatske nekako podcijenjen, omalovažavan?
Ja sam toliko aktivan na promociji Hrvatske, u svim segmentima, uključujući i turizam, da nemam vremena o tome ni razmišljati. A moj životni moto je uvijek bio: „Res, non verba“ – „Djela, a ne riječi…“
Kako biste glede današnje situacije, ocijenili duh i raspoloženje hrvatske dijaspore?
Hrvatska dijaspora je oduvijek pokazivala da joj, unatoč udaljenosti, Domovina leži u srcu i da je uvijek spremna pomoći. Samo je ključno pitanje, čini li druga strana na tom polju ono što bi morala činiti djelima, a ne samo riječima? Dijaspora ne smije biti ni zanemarena, ni favorizirana, mora joj se samo dati njeno mjesto u hrvatskom društvenom životu.
Kakva je vaša vizija Hrvatske?
Ja skoro cijeli život sanjam, a to često i govorim, Hrvatsku u najljepšim bojama, koja to i zaslužuje kroz svoju 14-stoljetnu povijest. Sanjam Lijepu našu, kao što smo ju svi sanjali 15. siječnja 1992., kada je proglašena i priznata kao neovisna i suverena država. Sada je imamo, sada je gradimo… Nema tu vlike filozofije – rad i dobra volja su nam potrebni.
Koje projekte još mislite poticati?
Lista novih projekata je već dugačka i treba samo pomno odabrati one najvažnije, jer gubitak vremena staje – neoprostiv. jer, čovjek može živjeti samo 24, a ne stotinjak sati na dan..
Na kraju je gospodin Kikaš izrazio nadu da će se mnogi sadašnji i bivši sportaši odazvati na lipanjske promocije filma, a ukoliko nisu kontaktirani, mogu se javiti na e-mail: [email protected]