U povijesti nogometne igre nije rijetkost da su klubovi kupovali strance mahom iz jedne zemlje. Logika je to koja ima smisla, ako u jednoj postavi igraju dva, tri ili četiri igrača iz iste zemlje tada se odmah dobija na uigranosti i homogenosti. Neki treneri su pristalice te teorije, no ima ih i onih koji nisu. Jer, tvrde da postoji opasnost da se „zemljaci„ malo zaigraju, te unatoč profesionlnih obveza počnu zajedno izlaziti do duboko u noć…. Napose se to odnosi na Brazilce u momčadi.
Podsjetiti ćemo se nekih klubova s nacionalnim „štihom„ kroz povijest nogometa.
Na ovu ideju, zapravo podsjetnik nam je dala namjera milanskog Intera koji na hrvatsku osovinu u momčadi, s Perišićem i Brozovićem, dodaje Vrsaljka, a juri za Modrićem.
Nakon svjetske smotre u Zapadnoj Njemačkoj 1974. godine dva najbogatija španjolska kluba, isto kao i danas, odlučili su dati nacionalni štih svojim postavama. Morate znati da je tada u momčadima bilo dozvoljeno igranje samo dva stranca.
Madridski Real se odlučuo za njemačku osovinu, kupio je dva igrača svjetskog prvaka, Zapadne Njemačke, Gunthera Netzera i Paula Breitnera. Na predstavljanju ova dva igrača na Santiagu Bernabeuu gostovao je zagrebački Dinamo, u jesen te 1974. godine uzeo mjeru „njemačkom Realu„ s 4-2.
Barcelona se, pak, odlučila za nizozemsku kombinciju, a baš su Nizozemci te godine u finalu svjetske smotre bili poraženi od Nijemaca 1-2. Katalonci su kupili dva Johhana, Cruyffa i Neeskensa. U nekakvoj analizi rezultata bolji uspjeh sa svojom nizozemskom kombinacijom imala je Barcelona.
Znameniti primjeri momčadi s nacionalnim štihom su milanski klubovi osamdesetih godina.
Milan je imao nizozemsku crtu, Inter njemačku notu u momčadi. Tada su bila dozvoljen već tri stranca u prvoj postavi.
Inter je imao njemački motor, s Brehmeom, Klinsmannom i Matthausom. I nije to loše izgledalo, ali bolji je bio gradski suparnik Milan koji se odlučio za nizozemsku kombinaciju, s Gullitom, Rijkaardom i van Bastenom. Milanska momčad s tri nizozemska igrača smatra se jednom od najvećih u klupskoj povijesti.
I u toj nogometnoj povijesti klubova s naacionalnom notom svoje mjesto ima i Hrvatska. Sjećate se izvedenice – Crottenham. Naime, u jednom trenutku u tom londonskom klubu bila su čak četiri hrvatska reprezentativca – Modrić, Čorluka, Kranjčar i Pletikosa.
Sad to isto „prijeti„ i milanskom Interu. Bilo bi lijepo „vatrene„ iznova vidjeti na okupu. I navijati na „plavo-crne„ kao za Hrvatsku.