Bio heroj i legenda: Zašto je Amerika progonila Bobbyja Fischera?

0
452

Svjedoci kažu da su posljednje riječi Bobbyja Fischera bile – ništa ne liječi bol kao ljudski dodir. Najveći šahist u povijesti imao je tako malo prijatelja, onih iskrenih, i onog ljudskog, prijateljskog dodira. Nakon osvajanja titule svjetskog prvaka u Reykjaviku 1972. Amerika ga je slavila i ponosila se njime, da bi dvadest godina kasnije legendarnom Bobbyju nanijela toliko boli koje su ga, vrlo je vjerojatno, prije vremena gurnule na put bez povratka – u smrt. Sve boli, poniženja i tajne Bobby je odnio sa sobom u grob. Činjenice da ga je američka administracija progonila kao ranjenu zvijer i da su prema njemu u zatvoru krajnje neljudski postupali – ostaje na savjesti onih koji su izdali naredbu.
Možda zbog toga što je po završetku dvoboja u Reykjaviku odbio poziv američkog predsjednika da dođe u Bijelu kuću? Da se fotografira s predsjednikom i elitom (u svakom smislu te riječi, pa i onom najružnijem) koji su tada u njemu gledali božanstvo, idola i američkog heroja?

Puno je pitanja, daleko manje odgovora. U svakom slučaju, način na koji je Amerika pljunula, odrekla se i ponizila svoga šampiona i šahovskog idola, i to ne samo Amerika, svakog je žaljenja i prijezira (pre)dostojan čin. No i to je Amerika…ili – to je Amerika!
Sankcije protiv tadašnje SR Jugoslavije i njegov meč sa Spaskim 1992. na Sv. Stefanu i u Beogradu tek su formalni izgovor i “povod”. Pravi razlog krije su u tamnim dubinama ljudske duše, onih koji su tada imali moć i kojima čak ni jedan svjetski šahovski prvak nije značio apsolutno ništa. Ili još manje od toga. Eto, i to ili – to je Amerika.

Loading...

Sedam dana u zatvoru

U svibnju 1981. Bobby Fischer uhićen je u Pasadeni gdje je živio, dakako, pod “osnovanom sumnjom” da je “jako sličan” pljačkašu banke koga je policija tražila. Sva Bobbyjeva uvjeravanja da je on prvak svijeta u šahu, a ne pljačkaš banke, nisu pomogla. U zatvoru je doživio neviđenu torturu i poniženje, onako i onakvu kako samo bolesni umovi mogu (o)smisliti…

“Dok sam 26. svibnja 1981. godine, bio je utorak, oko 14 sati popodne mirno i spokojno šetao u Pasadeni, policajac u autu iznanada je zakočio uz ivičnjak i rekao da želi sa mnom razgovarati. Ljubazno sam mu odgovorio da griješi i da nisam izvršio nikakvu pljačku banke i da ništa o tome ne znam…”

Policajac je nastavio sa serijom pitanja – kako se zovem, gdje stanujem, koliko imam godina…(op.a. – tipično pandurska pitanja, priglupa, zapravo glupa i provocirajuća)
“Odgovorio sam na sva ova pitanja, učtivo i istinito, dok mi je on opet počeo ponavljati ista pitanja. Zatražio je moju osobnu iskaznicu koju sam mu pokazao… U blizini je bio drugi policijski auto koji se također zaustavio i uskoro sam bio okružen s nekoliko policajaca. Policajac iz drugog automobila počeo mi je postavljati ista pitanja kao i onaj prvi. Rekao sam mu da sam već na ta pitanja odgovorio. Zatražili su moju vozačku dozvolu i odgovorio sam da ne vozim. Što je vrijeme više odmicalo, policajci su postajali sve neugodniji i počeli su mi prijetiti…”

Bobbyju je jednog momenta dozlogrdilo to maltretiranje i “unakrsno ispitivanje” i rekao je policajcima:”Ništa ne znam o toj pljački banke i već sam odgovorio na vaša pitanja. Imam pravo šutjeti, pošto sam vam dao osnovne podatke o sebi. Više ništa neću odgovarati na pitanja, a ako želite da me uhitite, uhitite me – i to je sve.”

Zatim se proderao policajac iz drugog auta – uhitite ga!

“Odmah su mi na grub način stavili lisice na ruke, povukli su mi ruke na leđa izazivajući bol. Kasnije sam primijetio da su se lisice urezale u meso oko oba zgloba. Strpali su me u policijski auto, ali nisu mogli zatvoriti vrata, pa su me nakon nekoliko pokušaja grubo ugurali, udarajući me po desnoj nozi, a kasnije sam primijetio i modrice na desnom koljenu(…)Jedan policajac pokazao je drugom fotokopiju pljačkaša i nas dvojica nismo nimalo sličili, jedina naša sličnost bila je brada. Čovjek na slici imao je naočale, njegovo lice bilo je potpuno drukčije kao i njegova frizura. Na putu do policijske postaje grubo su me vrijeđali i u policijskoj postaji, bez ikakvog povoda, jedan policajac zgrabio me oko vrata i počeo daviti, gurajući me k stolici…unio mi se u lice i počeo urlati – govoriii!

Dok me je davio prošla je žena koja je tu radila i brzo je okrenula glavu…

Brzo je nastavila kroz hodnik. To davljenje trajalo je oko 20-ak sekundi.” Kad je pustio moj vrat rekao sam:”Ne mogu vjerovati. Davite me s lisicama na rukama, mislim da to postoji još jedino u smiješnim knjigama. Na to su se oni nasmijali. Zatim su mi oduzeli osobne stvari, odveli me u ćeliju i natjerali da se potpuno svučem i da svoju odjeću ostavim ispred ćelije. Kada sam se svukao do gaća, rekao sam – i njih, zar ne? Potvrdno su kimnuli glavom. Nisu mi dozvolili ni jedan telefonski poziv! Pošto su me zaključali u ćeliji, ključar mi je rekao – telefon je na zidu. Telefona naravno nije bilo.”

Ćelija bez kreveta i pokrivača

“U ćeliji nije bilo apsolutno ničeg osim nekoliko tankih komadića toalet papira. U toj ćeliji držali su me do srijede ujutro. Premjestili su me u novu samicu. U sobi se osjećao propuh, hladnoća i vlaga. Moje patnje i u toj samici bile su velike, bio sam potpuno nag. Ostavljen sam da se smrzavam i smrznem. Kroz prozor prekriven rešetkama dovikivao sam prolaznicima na ulici da pozovu jedan telefonski broj no dugo je bilo uzalud…u toj muci sjetio sam se jedne knjige koja je govorila kako su u Sjevernoj Koreji zarobljeni američki vojnici bili smješteni u sobama i natjerani da spavaju na blokovima leda…)

Poslije dugog maltretiranja u ćeliju su došli neki čuvari i rekli mi, ako im pružim više podataka o sebi – vratit će mi odjeću! I da me sada kažnjavaju zbog “ponašanja”. Cinično su mi rekli da me ne mogu voditi u ludnicu, jer još nisu popunjeni svi obrasci o hapšenju…
24 sata nisam dobio hranu. Da se nekako obranim od hladnoće uvukao sam se u jednu plastičnu foliju kojom je bio prekriven madrac! Tada su mi rekli da uništavam zatvorsko vlasništvo. Nakon 24 sata donijeli su mi prvi obrok, dvije tzv. TV večere i malo soka. Jednu sam pojeo, drugu sam ostavio za kasnije. Nisu mi dali ni vodu piti! Onda su me počeli ismijavati i nudili mi vodu na slamku provučenu kroz špijunku! Dva puta su me natjerali da potpuno nag prođem kroz zatvorske hodnike, pored žena čuvara i zatvorenica,,,

Kasnije su mi opet prijetili da će me poslati u mentalnu ustanovu. Konačno sam dobio doručak u četvrtak, nekoliko žlica mlijeka, malo pakiranje cornflakesa i komad konzervirane kruške! To je bila prva tekućina koju sam popio nakon dugo vremena…

Konačno su mi dozvolili da telefoniram. Javio sam prijatelju da sam uhićen, davljen, zadržan u zatvoru, nag…moj sugovornik bio je šokiran. Došao je u zatvor i uplatio jamčevinu i nakon toga odveli su me u sobu za slikanje i davanje otisaka prstiju. Upitao sam čuvara – što bi bilo ako odbijem dati otiske prstiju? Odgovorio je – polomili bi vam sve kosti na rukama!

Nisu mi dozvolili pročitati sadržaj dokumenta prilikom izlasaka iz zatvora

Potpisao sam “naslijepo” kako bih što prije bio na slobodi. Na kraju su me doveli do pulta gdje sam ostavio svoje osobne stvari i dok sam ih vraćao u džep, primijetio sam da je novčanik prazan. Sjećam se da sam imao devet novčanica po jedan dolar i nešto sitnoga…ne, imao sam novčanicu od pet dolara i četiri novčanice od jednog dolara…”
Proveo je Bobby i osam mjeseci u zatvoru u Tokiju po tjeralici Ministarstva financija Sjedinjenih Država i to je još jedne tužna epizoda u životu genija iz Brooklyna. U Tokiju je uhićen jer mu je putovnica “istekla” no prava je istina – USA administracija mu je poništila putovnicu koje je važila još tri godine a nije ga ni obavijestila! Još jedan sramotan, tužan i ružan čin razvikane USA demokracije! I to prema onome pred kim su se do jučer klanjali i kome su se divili! U redu su stajali da mu pruže ruku i da ga se makar dotaknu…

Tokijski zatvor je izgleda bio poguban za Bobbyjevo zdravlje: bio je 60-ak kilometara od nuklearne elektrane, i žalio se kako je udisao otrovne pare koje su mu osam mjeseci uništavale zdravlje…

Umro je 17. siječnja 2008. u 64. godini – 64 godine života za 64 crno-bijela šahovska polja. Genij bez nasljednika. I baš kao i Talj umro je od zatajenja bubrega. I opet sličnost između dvojice najvećih u šahovskoj povijesti: Bobby je pregazio, uništio i ponizio Spaskog i postao svjetski prvak rezultatom 12,5:8,5. Istim rezultatom Mihail Talj počastio je i ispratio Botvinika 1961. i postao svjetski prvak! Genij iz Brooklyna i čarobnjak iz Rige.

Za Sovjete je Bobby uvijek govorio Rusi, i evo njegovog rezultata protiv njih, a to su imena pred kojima ja šahovski svijet svojedobno stajao u stavu mirno: Spaski, Petrosjan, Talj, Keres, Geler, Korčnoj, Tajmanov, Smislov, Bronstein, Stein, Holmov, Averbah, Tukmakov, Botvinik i Polugajevski! Protiv njih Bobby je odigrao 146 partija – 48 pobjeda, 68 remija i 30 poraza. Ostaje rezultat za šahovsku povijest – Bobby protiv Rusa 82:64! To je mogao jedino Bobby i nitko i nikad više. Neponovljivi genij iz Brooklyna Robert James Fischer…