RATNI HEROJ I LEGENDA HRVATSKOG NOGOMETA: ‘Sa 17 godina sam bio u rovu, bombe su padale oko nas’

0
254
Photo: Hrvoje Jelavic/PIXSELL

Koliko god su to bila teška vremena, na kraju su to za mene lijepe uspomene, budući da sam ostao živ. Sa 17 godina sam otišao u rov, nisam otišao s prijateljima ‘okolo’ se školovati u Mađarsku ili u zemlje gdje je život bio siguran. Ostao sam s prijateljem, bratom i pokojnim velikim vođom Matom Šabićem. Htio sam ostati u Osijeku, makar i u podrumu, ali zapovjednik Šaban mi je rekao da uzmem pušku i krenem s njim. Tako sam i učinio”, riječi su to današnjeg izbornika hrvatske nogometne reprezentacije do 17 godina, Petra Krpana.

Sportaš od glave do pete koji je svakako jedna od legendi HNL-a, a navijači brojnih klubova za koje je igrao (Osijek, Sporting, Leiria, Zagreb, Hajduk, Rijeka, Jiangsu Sainty, Inter, te konačno Grafičar na kraju karijere) pamte ga kao sjajnog napadača, borbenog, agresivnog, brzog i spretnog isped gola. Kao da je svoje vojničke sposobnosti prenio na teren…

Loading...

Tijekom igračke karijere Krpan je nastupao za Osijek, Sporting iz Lsabona, Zagreb, Hajduk, Rijeku, Uniao Leirij i kineski Jiangsu Sainty. Za reprezentaciju je odigrao tri utakmice, uključujući i nastup na Svjetskom prvenstvu 1998. godine protiv Rumunjske.

Kako se ovih dana snima, dovršava dukometražni dokumentarni film u režiji renomirane meksičke televizije, film s poantom – kako je nogomet pomogao u utemeljenju hrvatske države – tako su i Meksikanci jednostavno poludjeli za Krpanom kad su čuli o tim njegovim riječima. I ne žele snimiti film bez njega, iako su dosad snimili kompletnu garnituru vatrenih, na čelu s izbornikom Ćirom Blaževićem.

Krpan k’o Krpan, skroman i samozatajan nije se ispočetka snašao, no obećao je Meksikancima koji su ga tražili u Osijkeu kad ga nije bilo da će doći k njima u Zagreb i pomoći im u dovršetku filma koji će biti promoviran u dane kada će se obilježavati 20 godina od osvajanje hrvatske bronce na svjetskoj smotri u Francuskoj, dale negdje početkom srpnja.

Najbolje Krpanovo pozivanje, ruku na srce iznenađujuće, tada prije SP u Francuskoj objašnjava Ćiro Blažević:

Mene su, kao i uvijek, napadali što sam ga poveo Francusku. Ne, ja nisam ni znao da je on bio branitelj s prve linije, to mi je Boban rekao, kapetan je bio ushićen što je Krpan s nama. A poslije se vidjelo da je bio pravi igrač, brz, prodoran. K tome je i duša od čovjeka. Baš sam sretan, kad pogledam s današnje distance, što sam sudjelovao u tako uspješnom putu Petra Krpana. Kojem svi moramo biti zahvalni za njegovu hrabrost. Želim mu svu sreću i smije me pitati za savjet kao izbornik mladih nogometaša”, rekao je to Ćiro.

Krpan, kad ga sretnete samo skromno kaže:

Mene je pokojni predsjednik Franjo Tuđman odlikovao dva puta! Kao nositelja spomenice Domovinskog rata te još jednom nakon toga Svjetskog prvenstva u Francuskoj”.

Stotine puta morao je pričati jedno te isto, uvijek priča istim tonom, bez ushita.

Nisam bio punoljetan kad sam pristupio Gardi. Moj pokojni zapovjednik Mato Šabić – Šaban, dok su bombe padale po gradu, kazao mi je: Krpice, idemo u školu, tamo je stacionar, tamo ćeš biti skupa s nama. Međutim, ja nisam želio ostati u stacionaru, nego sam želio na bojišnicu. Tada mi je Mato rekao: Dobro, pušku u ruke, idemo malo vježbati. Nakon što sam malo pucao, rekao je – Idemo na prvu liniju. Tako da sam otišao na tu prvu liniju u Tenju, gdje smo držali naš punkt. Jest, pucalo je, tuklo je prema nama, Ne želim da se to ikada ponovi, nekad mi se čini da je to bilo ono, mlad – lud. No, takva su vremena bila, treba ih sagledati u tom kontekstu”, priča Krpan.

Inače, mnogi su tvrdili da je Krpana u reprezentaciju, u sastav za Francusku 19998. godine progurao Zvonimir Boban koji voli reći:

Jedini pravi junak te generacije je Petar Krpan. Jer dok smo mi u ratu zarađivali po Milanu, Madridu, Njemačkoj i Francuskoj, on je kao maloljetnik branio Osijek s puškom u ruci”.

No, istina je uistinu drugačija. Isto valja stvari sagledati u tadašnjem kontekstu:

Dogodio se najprije ‘slučaj Cvitanović’, nakon kojeg je Ćiro vratio Igora kući, a onda je Bokšić ozlijedio koljeno i otpao je. Čak ni tada nisam vjerovao da ću ići na SP. Bili smo u Poreču i Ćiro je čitao sastav koji ide u Francusku. Pročita najprije ‘Broj 1, Dražen Ladić, broj 2 Petar Krpan’. U tom trenutku nisam znao gdje sam i sjećam se da je Davor Šuker sjedio pored mene. Dižem se ja i odlazim. Pita me Davor: ‘Gdje ćeš ti?’ Samo sam mu rekao: ‘Odo ja vani” i napustio sam dvoranu dok su me svi blijedo gledali. Taj osjećaj nemoguće je opisati.”

Meksička novinarska ekipa ima pravo. Film o vatrenima ne bi vrijedio bez Petra Krpana. I to film koji govori kako je nogomet pomagao u utemeljenju hrvatske države!