Slava i djelo Čajkovskog i Zebeca u Bayernu, Kovačeva su hipoteka i nadahnuće

1
509
Goran Stanzl/PIXSELL

U berlinskom domu Kovačevih, dok su braća Niko i Robert udarali prvu loptu i spavali ispod postera Karla-Heinza Rummeniggea, počelo se 1974. godine s prvom Bayernovom krunom europskog prvaka navijati za bavarskoga diva. Dječačke snove, Niko i Robert već su ostvarili igrajući za Bayern pred očima svojih nogometnih idola i uzora. Danas im se ostvaruje i drugi san, uskoro će jedan uz drugoga s trenerske klupe povesti Bayern u nove sportske pothvate. Nekome nisu dosta ni dva života da ostvare jedan san, a Kovačima se ostvaruje i drugi… Sretno, dečki!

Niko Kovač zakoračit će ovoga ljeta, točnije 1. srpnja, u nogometni panteon u srcu Bavarske, gdje je početkom stoljeća već ostavio trag kao igrač, a uskoro će na Allianz Areni stolovati kao izbrani prvi trener slavnoga Bayerna. Kluba koji je sudbinski i suštinski vezan uz dvojicu hrvatskih igračkih i trenerskih velikana – Zlatka Čika Čajkovskog i Branka Zebeca – koji su ga znanjem, mentalitetom, energijom i vizionarstvom podigli iz pepela drugorazrednosti. Legendarnom kapetanu Vatrenih, sinu hrvatskih imigranata iz BiH, rođenom u Berlinu, nogometno i ljudski odraslom na berlinskim livadama, iskazana je golema čast i privilegija da u 47. godini dobije najveći zadatak u svojoj relativno kratkoj trenerskoj karijeri, te da se svojim budućim djelom pokuša svrstati uz teško dostižne Čajkovskog i Zebeca.

Tražeći posljednjih mjeseci nasljednika trenerskoj premosnici na klupi njemačkog prvaka, Juppu Heynckesu, u Bayernu se stalno govorilo da će izbor pasti na nekog njemačkog trenera. I pao je! Niko Kovač je manje putovnicom, a mnogo više mentalitetom i karakterom pravi Nijemac, discipliniran, nevjerojatno vrijedan, fanatično posvećen i čvrsto na zemlji, idealan za ono što su čelnici Bayerna, Uli Hoeness i Karl-Heinz Rummenigge, tražili. Kovač će u Bayernu zarađivati između pet i šest milijuna eura godišnje, što je višestruko više od njegove sadašnje plaće u frankfurtskom Eintrachtu, gdje godišnje zarađuje oko 1,5 milijuna eura. Buduća plaća, Kovača će uvrstiti među 10 najplaćenijih nogometnih trenera na svijetu: Guardiola predvodi ljestvicu sa 20 milijuna eura u Manchester Cityju, a slijede Mourinho sa 14 milijuna u Manchester Unitedu, Wenger sa 10 u Arsenalu, Zidane sa 9 u Realu i Klopp sa 8,5 u Liverpoolu.

Loading...

Kovača su s kormila hrvatske reprezentacije, koju je vodio dvije godine, otpravili u jesen 2015. kroz vrata za poslugu. Nakon relativnog podbačaja na SP u Brazilu 2014., te krize u završnici kvalifikacija za Euro u Poljskoj i Ukrajini, činilo se da je i Kovaču i Šukeru&Mamiću, ali i reprezentativnim zvijezdama, laknulo nakon rastanka. U optjecaju je bila i priča sa su reprezentativci u zadnjoj Kovačevoj utakmici (i porazu) na klupi Hrvatske protiv Norveške bojkotirali izbornika, koji je, za njihov ukus, preuzimao premalo odgovornosti za kikseve, a krivicu u pravilu svaljivao na njihovo nezalaganje i neprovođenje njegovih ideja. Od prvog ih je, pak, dana iritirao Kovačev pristup reprezentativnim akcijama koja izbornik, za razliku od igrača, pristiglih na okupljanja umornih od klupskih obaveza, nije komponirao kao relaksacijski kamp, nego prije kao radni logor, bruseći svaki detalj, pa čak i to tko će s kime biti cimer.

‘Još nije došlo moje vrijeme za izbornika…’

U mediteransku improvizaciju zasjekao je prebrutalnim germanskim metodama – gnjavio ih sa svakodnevnim vađenjima krvi, mjerenjem laktata, davanjem urina, posebnom prehranom, planirao je minuciozno svaku minutu – a sve je začinio nekim početničkim taktičkim pogreškama i trenerskim previdima. Sve zajedno dovoljno da ga se njegov, isprva najveći zagovaratelj, Zdravko Mamić javno odrekne i kao stručnjaka i kao prijatelja. A kad Maminjo zatrubi, kompletna nogometna vojska u Hrvata spušta glavu i gard, te spremno potpisuje otpusno pismo.

Pola godine kasnije Niko Kovač prihvatio je postati trener bundesligaškoga davljenika, slabašnoga frankfurtskog Eintrachta. Neki su kroničari smatrali nerazboritom njegovu odluku da se zakopa u bezizlaznoj situaciji besperspektivnoga kluba. Čak su bili skloni tvrditi da Kovač čini ne jedan, nego tri koraka unatrag u svojoj trenerskoj karijeri koja bi bespovratno mogla odlutati u drugorazrednost. No, mic po mic, pedantni i dosljedni Kovač sve ih je demantirao – naprije je očuvao Eintracht u Bundesligi, pa ga je sezonu kasnije lansirao u sredinu ljestvice, a upravo se danas, s tom kulom babilonskom u kojoj obituju igrači ih 17 različitih zemalja, bori za nastup u Ligi prvaka.

Zlobnici će reći da Kovač još ništa nije osvojio ni na Playstationu, a dobiva već drugu prvorazrednu priliku – prvu na klupi Hrvatske, a sad eto i na klupi jedne od najvećih i najskupljih momčadi na svijetu. No, Kovač se nigdje nije gurao, nije, poput nekih, imao višak pokroviteljstva, a manjak kompetencija. Ne, Kovača su izabrali i pozvali. I da preuzme hrvatsku reprezentaciju i sada Bayern. On, za razliku od nekih, nije bio u niskom startu da preuzme štafetnu palicu od Slavena Bilića, kada je u finišu kvalifikacija porazom u Grčkoj ugrozio odlazak Hrvatske na Euro u Poljsku 2012. godine. Niko Kovač tada je na spomen svoga imena u kontekstu mogućeg Bilićeva nasljednika rekao: ”Lijepo je što se lijepo priča o meni, ali smatram da još nikako nije došlo moje vrijeme za izbornika. Ispred mene ima mnogo većih trenera sa zapaženim rezultatima i na njih je red. Prvi mi je cilj sada što više naučiti u Salzburgu i biti prvi trener u klubu.”

Uvježban i fizički i mentalno kao Nijemac

Pošten prema sebi, ali i hrvatskom nogometu i hrvatskoj javnosti, Kovač je sam otvoreno postavio pitanje svojih profesionalnih referenci za tako odgovoran posao. Naime, ako je reprezentacija skup najboljih igrača na jednome mjestu, onda bi trebalo vrijediti pravilo da najbolje vodi i najbolji trener. Međutim, mnogi se u Hrvatskoj nisu libili preuzeti nacionalne momčadi bez dovoljno znanja, autoriteta i iskustva, bilo da je riječ o rukometu (Slavko Goluža), košarci (Josip Vranković) i, dakako, nogometu.

Rođen i odrastao u Berlinu, što ga je, priznaje, presudno odredilo, uvježban i fizički i mentalno kao Nijemac, Niko Kovač tih mi je jesenskih dana 2011., na upit -zašto ne stane u red za Bilićeva nasljednika. rekao: ”Sve što sam u svome životu postigao kao čovjek, otac, igrač i sad kao trener, sve je to možda malo duže trajalo, ali sam zato postavio pravi temelj i na njemu se može graditi kuća. Za mene nije bilo ponižavajuće biti trener druge momčadi Salzburga, jer sam bio svjestan da moram uložiti prvo u svoje školovanje i znanje koje će mi pomoći da ubirem plodove kad dođem na poziciju. Smatram da je moj put ispravan. Svakom mladom treneru preporučujem da se školuje s mlađim kategorijama i u manjim klubovima, jer će tako lakše doći do vrha. Svi bismo odmah voljeli biti treneri Barcelone, ali i Guardiola se dugo pripremao za prvog trenera u mlađima selekcijama i u drugoj momčadi”, rekao je Kovač, zaključivši Ćirinom rečenicom: ”Jadna je majka treneru kojeg igrači provale da ne zna svoj posao!”

E, onda se realnom, razboritom i vrijednom čovjeku Niki, vjerojatno pomalo i na vlastiti užas, suprotno njegovu životnom postulatu – ništa prije i ništa preko reda – ipak preko noći ”dogodila” hrvatska nogometna reprezentacija. Pomalo i emocionalno ucijenjen – jer tko bi osim izdajnika mogao odbiti  nacionalnu nogometnu reprezentaciju? – Kovač je preuzeo uzde zlatne kočije. U dvije nokaut utakmice, u 180 biti ili ne biti minuta za odlazak na SP, mladi se, potentni, ali neiskusni trener morao suprotstaviti švedskom strategu Larsu Lagerbäcku, koji je dotad već vodio 139 utakmica reprezentacija Švedske, Nigerije i Islanda. Znao je Kovač i te kako da je upravo iskusni izbornik najjača karika Islanda. Tvrdio je to i prije dvije godine, kada je u doigravanju za odlazak na Euro, Hrvatsku i Bilića za kormilom Turske, čekao veliki nizozemski strateg – Guus Hiddink.

”Sjećam se da je 2006. na Svjetskom prvenstvu u odlučujućoj utakmici s Australijom za prolazak skupine, upravo Guus Hiddink, koji je tada bio izbornik Australaca, izvukao bod vodeći izvanredno dvoboj protiv nas. Mi tog dana nismo znali kako parirati Australcima, za što je najzaslužniji bio upravo Hiddink”, rekao je Kovač.

‘Na spremnost se može utjecati…’

U vrijeme ustoličenja Kovača za izbornika, prevladao je gotovo jedinstveni stav da je hrvatska reprezentacija dobila lidera kojeg cijene i svlačionica i publika i mediji, čovjeka koji ne nastupa bahato i arogantno, nego autoritativno, a opet ne tiranski, te nerijetko u svojim istupima šalje prave poruke poput: ”Iznimno je važno i kako se sportaš ponaša na terenu i u životu, jer sportaš mora znati da je uzor mnogim mladim ljudima i ne smije si dopustiti da bude bahat i neodgovoran.”

Ili: „U nogometu se pobjeda i uspjeh ne mogu planirati jer onda bi bilo sve prejednostavno i dosadno. Ne možeš planirati crveni karton, autogol, pogrešku suca… Ali može se planirati sprema, jer na spremnost se može utjecati.“ Ili: „Sjećam se koliko je, dok je još Dražen Petrović bio živ, bilo i srca i ljubavi i patriotizma u košarkaškoj reprezentaciji, zato je i bila uspješna. Danas mnogima nedostaje motiv i malo više patriotizma i ponosa. Kod nas toga ima sve manje, a kad to izostane, postajemo prosječna momčad.“

Iako će neki reći da je Kovačev put u Bayern trasiran „pogurancem“ Bayernova sportska direktora i Kovačeva prijatelja, Hasana Salihamidžića, bavarski nogometni ponos nikad ne bi postao to što jest da se vodio prijateljskim sentimentima. A kao što rekosmo još u uvodu, današnji su Bayern u mnogome zidali i Hrvati, prvo na klupi, pa onda i na travnjaku, a mi ćemo ovaj tekst završiti spomenom dvojice hrvatskih trenerskih divova na klupi Bayerna u godinama dok je bavarski klub tek krčio put prema planetarnoj slavi. Njihovo je djelo Kovačeva hipoteka i nadahnuće…

Posvetu Zlatku Čiku Čajkovskom, trenerskom romantičaru i Branku Zebecu, nogometnom pragmatičaru, preuzeli smo s portala Sportarena, da ne izmišljamo povijest koje je već ispisana i ovjekovječena.

U priči o zidanju velikoga Bayerna nikako ne treba podcjenjivati doprinos Wilhelma Neudeckera, čovjeka koji je 1963. godine postao predsjednik kluba. Neudecker je od skromnog zidara postao pravi magnat. Bio je veliki radoholičar i htio se okušati u novoj poslovnoj sferi. Ukinuo je mnoge nepotrebne prakse u klubu, povećao plaće igračima i, što je najvažnije, u klub doveo Zlatka Čajkovskog –  čovjeka čiji je cijeli život sažet unutar jedne jednostavne rečenice: „Bez nogometa sam mrtav.“

Čajkovski je od igrača stvarao zvijezde…
Zaštitni znak jugoslavenske reprezentacije, dvostruki osvajač srebrne medalje na Olimpijskim igrama (London 1948. i Helsinki 1952.), Zlatko Čajkovski je odlaskom u Köln značajno promijenio svoju sudbinu. Iako je tamo proveo tri uspješne sezone, najvažnija mu se stvar dogodila u stanu Kozlova, zahvaljujući kojoj je Čajkovski započeo svoju trenersku karijeru u Bundesligi. I odlično je započeo – za vrijeme svoga dvogodišnjeg rada u Kölnu, momčad je osvojila prvo i drugo mjesto u prvenstvu. Zlatko je prepoznao potencijal svojih igrača, uspio ih dovesti na višu razinu te ih pretvoriti u zvijezde.

Sada je teško zamisliti situaciju u kojoj trener napušta momčad koja pretendira na naslov prvaka kako bi otišao trenirati momčadi u nižim ligama (u konkretnom slučaju, čak u regionalnoj ligi). Međutim, u Njemačkoj se 1965. godine dogodilo upravo to. Neudecker se poslužio činjenicom da trenerski posao u ono vrijeme nije bio cijenjen kao danas – namamio je Čajkovskog i prepustio mu svu vlast. Nije isključeno ni da je sam Neudecker vidio potencijal u nekim od igrača… Neki od igrača tog Bayerna bili su Franz Beckenbauer i Gerd Müller…

Priča se da je Čajkovski, nakon što je prvi puta vidio Franza Beckenbauera, koji tada još ni izbliza nije imao status koji će poslije imati, rekao Fanzu:  „Suh si kao motka, nemaš mišićne mase. Ti, mladiću, moraš igrati s pravim sportašima, a da bi to uspio, moraš se prežderavati i trenirati“. Čajkovski je između treninga vodio igrače na ručak u kantinu, Beckenbaueru je naručivao ogromne porcije mesa, te ga tjerao da sve pojede. Smatrajući da je dobra ishrana najvažnija, prigovarao je i Gerdu Mülleru: „A ti moraš na dijetu!“

Naravno, trenerski se posao nije sastojao samo od kontroliranja ishrane igrača. Upravo je Čajkovski našao Beckenbaueru optimalnu poziciju na terenu, povjerivši mu ulogu stopera. Tijekom sezone 1964./1965. Bayern je osvojio Oberligu postigavši nevjerojatnih 146 golova u 36 utakmica (više od 4 gola po utakmici). Od 25 igrača te momčadi, 14 ih je predstavljalo München i okolicu. Čajkovski se vrhunski okoristio činjenicom da momčad nije igrala u višoj ligi: igrajući na niskoj razini, trenirao je mlade talente. Talente koji će uskoro pokoriti Europu i svijet!

Prva sezona u višoj ligi je Bavarcima donijela trofej – Kup Njemačke. Franz Beckenbauer obukao je dres Bundestima tri dana nakon svoga debija u Bundesligi. Bayern je prvenstvo završio na trećem mjestu. Pritom nije uspio zasjeniti svoje minhenske susjede – prvenstvo je osvojio nitko drugi, nego München 1860. Međutim, momčad je stavljena u pogon. Beckenbauer je idućeg ljeta osvojio s „Elfom“ srebro na Svjetskom prvenstvu. Godinu kasnije, 1967., Bayern je osvojio Kup pobjednika kupova, a. Müller je te godine proglašen najboljim strijelcem Bundeslige. Bila je to prva od sedam njegovih titula najboljeg strijelca.

Zebecov proračunat, akademski nogomet…

Čajkovskom će njemački nogomet zauvijek dugovati zahvalnost za integraciju legendarnog trija u svijet elitnog nogometa: Müllera, Beckenbauera i Seppa Maiera.

Čajkovski je Bayernu, bez sumnje, dao vrhunske igrače. Ni dvije godine nakon svojih debija Maier, Beckenbauer i Müller pretendirali su na naslove najboljeg vratara, braniča i napadača na svijetu. Međutim, pod rukovodstvom Čajkovskog, Bayern je igrao jako naivan nogomet, čak i po mjerilima šezdesetih. Dovoljno je reći da se Bayern (s Franzom i ostatkom jakog sastava) nije odmah proslavio. Sve bavarske zvijezde u Bundesligi nisu uspjele osvojiti prvenstvo.

Nakon prekida ugovora 1968. godine, Čajkovski je predsjedniku Neudeckeru preporučio svog nasljednika – svog prijatelja Branka Zebeca, koji je upravo osvojio Kup velesajamskih gradova s Dinamom. Zebeca su još u mladosti nazivali matematičarem (zbog diplome iz fizike i matematike). I tom je nadimku ostao dosljedan cijeli svoj život. Njegove momčadi igrale su proračunat, akademski nogomet, čiji je glavni cilj bilo postizanje rezultata.

Uskoro su svi zažalili što se Zebec našao na trenerskoj poziciji. Neudeckeru je rekao da klubom zapovijeda trener, dok predsjednik mora samo „davati novac, organizirati događaje i, najbitnije, ne miješati se u njegov posao“. Preopteretio je igrače i tjerao ih da puno trče. Zebec je otvoreno govorio: „Demokracija je za državu, a ovdje će vladati diktatura“.

Naravno, takvog je trenera bilo moguće trpjeti samo ukoliko pobjeđuje –  a Zebec je pobjeđivao. Bayern je već u prvoj sezoni pod njegovim vodstvom postao prvak Njemačke (1969.), u 13 utakmica nije primio pogodak. U 30 je primio samo jedan (što je u to vrijeme bilo veliko postignuće za obranu momčadi). Iste je godine Zebec s Bayernom osvojio i njemački kup te Kup pobjednika kupova.

Kasnije su sve njemačke legende priznale da je upravo diktator poput Zebeca bio potreban Bayernu da ga podigne na višu razinu. Kao što je rekao Sepp Maier: „Tek smo pod Zebecovim vodstvom postali pravi profesionalci.“

Zebec u Bayern nije samo uveo naporan rad. Upravo je on premjestio Hansa Georga Schwartzenbecka u sredinu obrane. Sam Georg se prisjećao: „Bio sam lijevi branič, a kada je došao Branko, prebacio me na centar, blizu Beckenbauera. Ostalo je povijest…“

Sretno, dečki!

Međutim, kao što nam je svima znano, ukoliko između određenih ljudi postoje određeni konflikti, ti ljudi zajedno rade sve do prvih nevolja. U sezoni 1969./1970. valjalo se pozabaviti prvim problemima. Predsjednik kluba počeo je govoriti Zebecu koga staviti u momčad. Branko nije pristajao na kompromise, te je već u ožujku bio otpušten. Novog trenera našao je Beckenbauer: Udo Lattek bio je organski spoj žestine i taktičnosti. Upravo je on Bayern doveo 1974. do prvog Kupa europskih prvaka. Do danas, Bayern je osvojio još četiri europske krune, a u prilici je u nastavku sezone stići do šeste europske zvjezdice.

U berlinskom domu Kovačevih, dok su braća Niko i Robert udarali prvu loptu i spavali ispod postera Karla-Heinza Rummeniggea, počelo se s prvom Bayernovom krunom europskog prvaka navijati za bavarskoga diva. Dječačke snove Niko i Robert već su ostvarili igrajući za Bayern pred očima svojih nogometnih idola i uzora. Danas im se ostvaruje i drugi san – uskoro će jedan uz drugoga s trenerske klupe povesti Bayern u nove sportske pothvate.

Nekome nisu dosta ni dva života da ostvare jedan san, a Kovačima se ostvaruje i drugi… Sretno, dečki!

  • Rudolf Mišić

    Hrvati su rasuti po cijelom svijetu, talenata i stručnjaka svih i svakojaki vrsta
    od sporta, naučnika, sanjtista, doktora, poduzetnika nažalost u Hrvatskoj nisu
    uspješni nisu se mogli uklopit u koruptivne i kriminalne sistema države.
    Slučaj sa braćom Kovač a i drugi trenera nam otkriva da za nas vrhunski stručnjaci
    nisu vrijednost, nego teret, jer nisu koruptivni i kriminalno orijentirani.