FELJTON ‘VATRENI LAKAT’ ALJOŠE ASANOVIĆA (6): ‘Nisam mogao vjerovati da se to događa, on je poludio’!

0
657

Slaven Bilić sve se više tužio na neizdržive bolove u leđima. No, nije ni pomislio propustiti neku utakmicu.

Kud baš sada, pa Rumunje moramo proći! Zaboli me onako, ponekad. Vidiš tko se sve brine za mene, liječnici, fizioterapeuti, vračevi – šalio se Slaven.

Loading...

Prođemo li Rumunje idemo, dakle, na Nijemce. Brojni njemački novinari i snimatelji očito u to nisu sumnjali, jednog su se dana pojavili na našem treningu. Počela je grozničava potraga za ulaznicama. Mnogobrojni su nas prijatelji zvali i objašnjavali:

Vozili smo se tridesetak sati, a sad nemamo ulaznica… Gledali smo videokasete s rumunjskih utakmica. Uvijek vam je to tako, što više gledate nekog suparnika, to ga se više plašite. Ćiro baš nije bio pristalica videoseansi. Pogledao bi, zaključio iz prve što je mislio i natrag na posao:

Naravno da nisu loši. Naprotiv. Eto, na prošlom Svjetskom prvenstvu eliminirali su Argentinu.

Vrijeme između treninga kratili smo kartanjem, bilijarom, fliperima, neki su igrali šah… Poslijepodne bi većina zauzela svoja mjesta ispred televizora i čekala prijenose utakmica. Bilo nam je baš dobro, zbog postignutog rezultata sjali smo od sreće, trenirali smo marljivo i bili uvjereni da smo napravili pravi posao što smo “izabrali” Rumunjsku.

Iz domovine smo čuli da je narod “poludio”. Nema nikoga na cesti kad igramo, čujemo da se pripremaju slavlja. Nasmijala nas je najava da cijela Hrvatska želi doći na utakmicu protiv Njemačke. Jedno je bilo sigurno (netko nam je iz osiguranja ispričao): na dvoboj s Nijemcima, ako ga bude, doći će i predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman.

Kako su nas inspirirali zajedničko druženje i super rezultat, bilo je i ludosti. Mario Stanić je obojio kosu u plavo. Zvonimir Boban obrijao je glavu na “kvadratiće” unutar kojih je bio broj 10.

Blažević je stalno nešto mrmljao, ali bilo mu je drago da se ponašamo kao prava klapa. Sve smo ga pitali, štošta nam je odobravao i u našim odnosima nije bilo ni najmanjih poteškoća. Pričajući o predstojećoj utakmici, dotaknuli smo se i mogućih jedanaesteraca. Od osmine finala nadalje nema neodlučenog rezultata. Svi smo bili dobri izvođači jedanaesteraca, na treningu smo pucali nekoliko serija. Tu ne bi smjelo biti problema. Na kraju su jedanaesterci i odlučili. Ne pet, nego sam dva. Zapravo, samo jedan koji se dva puta izvodio.

Vidjeli smo da šef ne sprema Prosinečkog za utakmicu u Bordeauxu protiv Rumunja. Između njih je opet tinjalo. Blažević nije bio zadovoljan njegovim igrama. Čak je tvrdio da ne bismo izgubili protiv Argentine da je Robi igrao kako treba. Robiju nije bilo lako, bio je u nemilosti. Ali, nikome se nije žalio, jednostavno nije želio kvariti atmosferu. Pretpostavljam da je venuo. Ali ni jednim potezom nije želio narušiti sklad u momčadi. To može samo velik čovjek, a bio je i velik igrač.

Prije utakmice bili smo u potpunoj izolaciji u malom hotelu u Bordeauxu. To je odlučeno kako bi se izbjeglo da nas uznemiruju navijači, koji su lutali gradom u potrazi za ulaznicama. Mislim da nas je čuvala i naoružana straža.

Stadion u Bordeauxu bio je u hrvatskim bojama. Naših je navijača bilo mnogo, rumunjskih malo. Dočekalo nas je gromoglasno skandiranje “Hoćemo pobjedu”. Prvi smo put na Svjetskom prvenstvu nastupali u pričuvnim plavim dresovima s crveno-bijelim kvadratićima sa strane i na rubovima rukava. Taj nam je dres ostao u prekrasnom sjećanju jer smo u njemu ostvarivali najvažnije pobjede u Francuskoj. A ispočetka nam se baš nije sviđao.

Stelea nije normalan

Vrućina je bila velika, ali ni blizu kao kad smo igrali protiv Japana. Postavili smo se čvrsto, no Rumunji su u prvih nekoliko minuta bili bolji. Znali su udariti po golu Petrescu i Moldovan… Ladić je briljirao. Dobro, nisu to bili posebni udarci, no on ih je s velikim samopouzdanjem hvatao, kao i sve centaršuteve, pa smo i mi bili sigurniji kad bismo ga vidjeli u takvom izdanju.

Rumunji su prava, uigrana reprezentacija. Iako im igrači nisu igrali u najboljim europskim klubovima, oni su u zadnjih desetak godina bili u samom vrhu. Shematska uigranost, borbenost i iskustvo bili su im glavne vrline. Od početka je bilo jasno da u ovoj utakmici ne bi trebalo biti mnogo golova.

Ćelavi vratar Stelea nas je živcirao svojim paradama. Obranio je snažan Vlaovićev udarac iz daljine, lopta je išla u sami kut. U njegovim je rukama završila lopta i nakon Šukerovog pokušaja, nešto kasnije, kad smo počeli dominirati. Došli smo do svoje poznate spore igre, dugo smo gradili napad, lopta je išla okolo-naokolo sve dok ne bismo vidjeli pukotinu u suparničkoj obrani.

Nakon petnaestak minuta, evo mene u središtu pažnje. Promašio sam najbolju šansu u životu u do tada najvažnijoj utakmici. Boban je pronašao Šukera izvanrednom loptom, Šuker je pobjegao do korner-crte i zavrnuo poluvisoku loptu u sredinu. Ja sam se zatrčao iz pozadine, lopta mi je došla točno na nogu. Tukao sam snažno, iz prve, pod prečku. Vidio sam je već u mreži, gotovo sam podigao ruke da proslavim pogodak. Stelea se izvinuo i skinuo loptu. Nisam mogao vjerovati. U trku sam se primio za glavu i viknuo:

Šta je ovi poludija!?

Dohvatili su me i fotoreporteri. Sutradan su sve novine bile pune mojih fotografija kako se, s nevjericom na licu, držim za glavu. Bila je to prava šansa, nisam loše tukao, ali i Rumunji imaju odličnog vratara.

Udarali smo često prema rumunjskom golu, sjećam se Bobanovog i Jurčićevog pokušaja, no golova nije bilo. Jedinu pravu rumunjsku šansu upropastio je naš sjajni Ladić. Brzonogi Ilie je pobjegao obrani, dolazio je hitro pred naša vrata. Ladić je točno odmjerio situaciju, istrčao je pravodobno, rukama se bacio rumunjskom napadaču pod noge i čisto izbio loptu. Bilo je gadno.

Kako smo ipak mi češće napadali, tako sam se i ja često nalazio u kaznenom prostoru. Što inače nije slučaj. Jedan napad s lijeve strane organizirao je Šuker, dodao je prema meni. Ja sam se naguravao s Popescuom. Ja udarim njega, on mene i tako nekoliko puta. A onda me on, dok je lopta išla prema meni, jednostavno zagrlio i srušio, padajući preko mene. Čuo sam sučevu zviždaljku i erupciju oduševljenja na stadionu.

Sudac je dosudio jedanaesterac za Hrvatsku. Zna se tko to izvodi. Samo Davor Šuker. Evo opet nove antologije. Šuker je ležerno postavio loptu na bijelu točku, kako to vole reći radijski komentatori. Pogledao je prema Stelei, prolazeći pogledom kroza nj. Na sučev znak zaletio se, gađao lijevi donji kut i pogodio. Krenuli smo srušiti Šukera u naletu veselja, kad evo suca, Argentinca Castrillija, koji traži da se izvođenje jedanaesterca ponovi. Nismo shvatili zašto je poništio pogodak. Zar je netko od nas prerano utrčao u kazneni prostor? Nisam bio siguran da je bilo tako. Kasnije je Boban priznao da je nehotice ušao ranije u kazneni prostor.

Kako sam ja gledao taj drugi jedanaesterac! Bilo mi je gore nego da sam pucao, rekao je Zvone.

Šuker je morao pucati još jednom. Mogao je zapravo i netko drugi, prema pravilima. Ne, nije mogao kad je riječ o Šukeru. On je uživao u tim dramatičnim situacijama. Opet je postavio loptu, otišao više unazad. Stao i smirio se. Primio se rukom za vratnu žilu, valjda kako bi izmjerio puls i smirio se. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu. Neki su naši navijači okrenuli glave od terena. Nisu to mogli gledati. Naravno da je pogodio, to je bilo njegovo svjetsko prvenstvo. Sve je napravio isto. Hladnokrvno. Kako može?

Bilo je to sve u zadnjoj minuti prvog poluvremena.

Na odmoru smo odlučili pustiti Rumunje malo više naprijed kako bismo imali više prostora za napad. Rumunji su namjeravali napadati, ali to je bilo moguće tek do pola naše polovice. Dalje nisu mogli, nisu ni znali. Dobro smo se kretali, presijecali lopte i čekali priliku da riješimo utakmicu. Imao ju je Šuker, sam se u jednom trenutku kretao prema Stelei. Trebao je zabiti, ali Rumunj mu se sjajno bacio pod noge i spriječio pogodak.

Što su se više Rumunji otvarali, to su naši napadi bili opasniji. Umjesto Vlaovića ušao je mali Krpan, koji je nevjerojatnom prodornošću dva-tri puta prestravio rumunjsku obranu. Mogao je zabiti pogodak-dva u zadnjoj minuti. Prije njega promašili su još Boban i Šuker. Mogli smo “razvaliti” Rumunje. No, i ovako je dobro. Ma što dobro. Fenomenalno.

Nakon utakmice svi smo trčali terenom otpozdravljajući navijačima. Išao je s nama i Ćiro. Mahao je s kapom francuskih policajaca koju je počeo nositi upravo od ove utakmice. U znak solidarnosti s nesretnim francuskim policajcem Nivelom za čiji su se život tih dana borili liječnici. Policajac Nivel stradao je u borbi s njemačkim nogometnim huliganima. Blaževićev potez izazvao je oduševljenje u Francuskoj. Dvije godine kasnije i Ćiro i mi upoznat ćemo Nivela. Bio je naš gost na prijateljskoj utakmici protiv francuske reprezentacije u Zagrebu.

Ćiro je oduševljen ušao u svlačionicu, čestitao nam je, pružao ruku. Nikad ga nisam vidio tako opčinjenog.

Prvi put u životu nije mi bilo lošeg mjesta u momčadi – reče i ode.

Pjevali smo i skakali u svlačionici. Ušavši u autobus mobitelom smo zvali žene, djevojke, roditelje i prijatelje u domovini. Supruga Katica mi je samo rekla da je Hrvatska poludjela:

Sve je na cesti, nitko nije u kući!

Vraćajući se u Vittel, svi smo pjevali “Maru i Katu”, “Idemo do kraja”, skandirali i vikali. Što smo vikali? “Fasovat će Nijemci”! I pjevali “Djevojku sa sela”.

Stade Lescure (Bordeaux, 30. lipnja 1998. godine)

HRVATSKA – RUMUNJSKA 1-0 (1-0)
HRVATSKA: Ladić, Šimić, Jarni, Štimac, Jurčić,
Bilić, Stanić (Tudor), Asanović, Šuker, Boban, Vlaović (Krpan)
RUMUNJSKA: Stelea, Gheorge Popescu, Filipescu, Ciobotariu, Petrescu (Marinescu), Munteanu, Galca, Gabriel Popescu (Niculescu), Hagi (Craioveanu), Moldovan, Ilie
SUDAC: Castrilli (Argentina). GLEDATELJA: 50.000
ŽUTI KARTONI: Bilić, Boban, Popescu, Petrescu, Ilie
CRVENI KARTONI: –
STRIJELAC: 1-0 Šuker (45., 11 m)
IGRAČ UTAKMICE: Davor ŠUKER