Za vrijeme 2. Svjetskog rata najviše utakmica u Europi odigrala je reprezentacija NDH

1
1407

Nezavisna Država Hrvatske bila je članica Svjetske nogometne organizacije i to je povijesna činjenica

Uza sve nevolje koje su pritisle hrvatski nogomet mi ćemo se probati dotaknuti tabu-teme, prisjetiti se utakmica hrvatske reprezentacije u vrijeme od 1940. do 1945. godine, dakle za vrijeme Banovine Hrvatske i Nezavisne Države Hrvatske.

Ne jednom je u nas bila rasprava zašto se kao prva utakmica hrvatske reprezentacije vodi dvoboj protiv SAD-a u listopadu 1990. u Zagrebu. Oni koji su zagovarali tu teoriju prizivali su se na pravnu sljednost Hrvatske koja je izlazila iz SFRJ. Bilo je i suparnika ovoj teoriji, ponajviše zbog podatka da tog listopada 1990. godine Hrvatska nije niti bila priznata kao država, a k tome navodili su i činjenice da savezi zemalja protiv kojih su igrale reprezentacije Banovine Hrvatske i NDH, ali i Uefa, u svojim evidencijama jasno imaju podatke i statistike o tim utakmicama.

Loading...

Često smo bili svjedoci čuđenjima kako talijanski ili njemački mediji, pa i rumunjski i slovački iz “naftalina” vade podatke o tim utakmicama iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, a zapravo njihovi sportski novinari čine samo ono što svi njihovi kolege širom svijeta čine oduvijek. Jednostavno, vade statistiku prethodnih utakmica, pritom ne razbijajući glavu o nekakvim političkim podjelama u Hrvatskoj koje su zahvatile i nogomet.

Istina jest, reprezentacija Banovine Hrvatske odigrala je četiri utakmice, a reprezentacija NDH čak petnaest, u razdoblju od 1941. do 1945. godine.

Nezavisna Država Hrvatske bila je članica Svjetske nogometne organizacije i to je činjenica. I takva reprezentacija Hrvatske igrala je punopravne i danas statističke utakmice i u Zagrebu, Bernu, Budimpešti, Stuttgartu, Genovi, Bratislavi i Bukureštu.

Osnovicu te hrvatske reprezentacije činili su igrači zagrebačkog Građanskog od kojih su mnogi nakon rata završili, spašavaći živu glavu, u beogradskom Partizanu. I u ono vrijeme znanje nogometa moglo je i te kako spasiti život.

Krenimo redom…

Prvi hrvatski gol nije zabio Aljoša, već Matekalo

Prvu utakmicu reprezentacija Banovine Hrvatske odigrala je u Zagrebu protiv Švicarske i trijumfirala uvjerljivo, 4-0. Više od deset tisuća pristalica gledalo je tu utakmicu na stadionu Građanskog u Koturaškoj gdje se danas nalazi zgrada HEP-a. Prvi gol je postigao Florijan Matekalo, rodom iz Jajca. On je igrao utakmice za Hrvatsku samo 1940. godine, a nakon rata završio je u – beogradskom Partizanu. Jedan gol je dao još Lešnik, dva Cimermančić.

Mnogi Matekala i danas smatraju prvim strijelcem za Hrvatsku, a ne Aljošu Asanovića s njegovim golom protiv SAD-a u listopadu 1990. godine. Prvu utakmicu Hrvatska je odigrala u sastavu: Glaser, Šuprina, Belošević, Jazbec, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković i Matekalo. Svi igrači iz prve postave bili su članovi Građanskog. Izbornik je bio Jozo Jakopić koji je bio i trener Građanskog, a kapetan je bio Irko Kokotović za kojeg se isticalo da je pravoslavac. Te 1940. godine Banovina Hrvatska odigrala je još tri utakmice – u Bernu izgubila od Švicarske 0-1, u Budimpešti od Mađara izgubila istim rezultatom i u Zagrebu s Mađarima odigrala 1-1.

Nakon što je Drugi svjetski rat zahvatio i ove prostore i nakon proglašenje NDH, tek dva mjeseca kasnije Hrvatski nogometni savez primljen je u Fifu, 16. srpnja 1941. godine. NDH je postala punopravnom članicom Svjetskoga nogometnog saveza (FIFA). Fifa je 16. srpnja 1941. službeno obavijestila Hrvatski nogometni savez da je «Odbor za žurna pitanja» tog saveza donio odluku o primitku Hrvatske, te o tome službenim putem obavijestio sve članice Svjetskoga nogometnog saveza. Time je prihvaćen zahtjev HNS-a, koji su podnijeli dr. Rudolf Hitrec i Bogdan Cuvaj.

Hrvatski reprezentativac ubijen tri dana nakon utakmice

Time su otvorena vrata za prijateljske utakmice, jer onih natjecateljskih za Drugog svjetskog rata nije bilo. Oni koji pomno prate događaje iz tog vremena vole istaknuti podatak da niti jedna država za vrijeme Drugog svjetskog rata nije odigrala 15 utakmica kao što je to učinila reprezentacija NDH.

Čak šest puta igralo se protiv Slovačke, a triput protiv Njemačke. Zapravo, prvu utakmicu reprezentacija NDH odigrala je protiv Njemačke u Beču 15. lipnja 1941. godine. Na onome istome stadionu, Prateru gdje je 2008. godine Hrvatska u četvrtfinalu europske smotre nakon jedanaesteraca poražena protiv Turske.

Tog lipanjskog dana 1941. godine sraz Hrvata i Nijemaca pratilo je čak 40 tisuća ljudi, a Nijemci su unatoč hrvatskom vodstvu pobijedili s 5-1. Vodeći i jedini hrvatski gol postigao je Wolfl.

Hrvatska je taj dvoboj odigrala u sastavu – Glaser, Brozović, Dubac, Kokotović, Jazbinšek, Djanić (Lechner), Cimermančić, Wölfl, Kacian, Pogačnik, Pleše, a trener je bio Hitrec. U njemačkoj postavi isticao se velikan njemačkog nogometa – Fritz Walter, strijelac dva gola.

Povjesničari su našli podatak da je hrvatski reprezentativac Svetozar Lala Djanić odmah po dolasku u Zagreb iz Beča uhapšen zbog optužbe da je pomagao neprijateljima i u roku tri dana bio je ubijen.

Druga utakmica protiv Njemačke odigrana je u Zagrebu na stadionu Concordije u Kranjčevićevoj ulici, na današnjem stadionu Zagreba. Po teškim, snježnim uvjetima pred desetak tisuća gledatelja. Bilo je 2-0 za Njemačku. Treća utakmica protiv Njemačke odigrana je 1. studenog u Stuttgartu. I u toj drugoj utakmici protiv Njemačke, pred više od pedeset tisuća ljudi, reprezentacija NDH je doživjela isti poraz kao godinu i nešto dana prije u Beču – 1-5. Izbornik je bio Bogdan Cuvaj koji je prethodno zamijenio na klupi Jozu Jakopića koji se nešto bio opasno zamjerio vlastima, pa je jednostavno otišao u Švicarsku. Jakopić je sveukupno u četiri utakmice bio izbornik, Cuvaj čak 13 puta, a Rudi Hitrec i Bernard Hugl po jednom. Najčešće je kapetan bio Milan Antolković, sedam puta, Mirko Kokotović jednom manje, a kapetansku vrpcu nosili su i Ernest Dubac, Miroslav Brozović, Franjo Glaser i Ivica Belošević.

Rasformirali su Građanski, arhive su spaljene, igrači poslani u Beograd…

Posljednju utakmicu reprezentacija NDH odigrala je u travnju 1944. u Zagrebu protiv Slovačke i pobijedila 7-3. Malo kome je više bilo do nogometa, no u svibnju 1945. godine dogodilo se nešto nezamislivo. Rasformiran je Građanski, čuveni klub koji je davao većinu igrača za reprezentaciju NDH, arhive kluba su spaljene, a najbitniji igrači, i oni koji su igrali za NDH, transferirani su u Beograd, u Partizan.

Meho Brozović, član dotad Građanskog i igrač NDH vrste morao je u Beograd.

Nas sedam-osam komunisti su mobilizirali: Šoštarić, Čajkovski, Bobek, Matekalo (strijelac prvog gola za Banovinu Hrvatsku, op. p.) i ja smo igrali za tim JA. Odmah po okončanju rata, u Beogradu je organizirano prvenstvo tadašnjih republika; armijski tim je igrao van konkurencije, ali je dospio do finala, gdje je poražen od reprezentacije Srbije s 1-0. Onda su od mene zatražili da ostanem u Beogradu. Tko je smio reći – neću. Mislio sam ostati godinu, pa se vratiti u Zagreb, ali sam ostao tri godine.”

U reprezentaciju NDH je bio pozivan i Stjepan Bobek, kao član Građanskog koji je odmah nakon svibnja 1945. godine morao otići u beogradski Partizan, klub jugoslavenske vojske. U razgovorima za novine Bobek, koji je prije godinu dana umro u Beogradu, govorio je:

Sređeno mi je da kao domobranski djelatnik igram za Građanski koji je tada bio jaka, prava momčad, a Bukovy bio prototip modernog trenera. Igrali smo prave utakmice, bio sam pozvan i u reprezentaciju, a ja sam bio oduševljen kako su me stare zvijezde Građanskog prihvatile“.

Zanimljiva priča išla je i dalje. NDH se raspala, mnogi igrači su opet završili po logorima, čak i Stjepanov brat Otto, a samog Štefa odmah su kao pravog igrača priključili momčadima JNA.

Ja sam pripao momčadi KNOJ-a koja je nastupila na jednom beogradskom turniru. Na turniru šest republika i vojske ja sam igrao jako dobro, pa su me počeli nagovarati da pređem u vojnički klub koji se tada osnivao. Što sam mogao, ni danas mi nije žao, iako mi se tada nije baš išlo iz Zagreba. Kad si u vojsci uvijek biraš gdje će ti biti bolje, kao u životu. Mogao sam ići negdje u pustinju ili biti u Domu JNA i igrati nogomet. Kako je i Otto, moj brat bio u logoru, tako sam sve to iskoristio, pomogao Ottu, služio vojsku u Beogradu i igrao nogomet. Da, to je bio moj početak u Partizanu“, sjećao se Bobek.

Igralo se, pa što!

Očito je znanje nogometne igre spašavalo živote, oni koji nisu bili toliko kvalitetni jednostavno nisu imali zaleđe, nisu bili potrebni, te im je prijetila likvidacija ili su emigrirali.

No Wolfl, najbolji strijelac reprezentacije NDH sa 13 golova je ostao u ovom klubu Dinamu i poslije je nastupao za reprezentaciju Jugoslavije. Bernard Hugl koji je na jednoj utakmici bio izbornik reprezentacije NDH, nakon rata bio je kao pripadnik njemačke nacionalne manjine i sportski dužnosnik NDH šikaniran, zatvaran i osuđen na 6 godina logora. U Staroj Gradiški izdržao je punih 5 godina. Uz pomoć sportskih poznanstava uspio se izvući iz logora u Gradiški, ali preostalu godinu robije nije se smio udaljavati iz Zagreba. Poslije je bio trener Dinama, mostarskog Veleža i osječkog Proletera, a radio je u Njemačkoj gdje je bio pomoćnik njemačkog izbornika Herbergera.

Zvonimir Cimermančić, reprezentativac NDH, karijeru je nastavio u Dinamu, igrao je i za reprezentaciju Jugoslavije, a karijeru je završio 1954.

Vratar Franjo Glaser koji je 11 puta bio čuvar mreže reprezentacije NDH isto je morao prijeći u Partizan s kojim je osvojio prvo prvenstvo poslijeratne Jugoslavije.

Mirko Kokotović bio je kapetan momčadi Dinama koja je 23. lipnja 1945., na igralištu Građanskog, odigrala prvu utakmicu pod novim imenom protiv reprezentacije Zrakoplovstva i pobijedila 2-0. Bio je prethodno član najslavnije navalne petorke Građanskog u sastavu: Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković i Kokotović. Prije 1941. odigrao je za reprezentaciju Jugoslavije 23 utakmice i postigao 4 pogotka. Za hrvatsku reprezentaciju nastupio je 15 puta, izostao je samo na četiri utakmice. Svoje bogato znanje, zajedno sa svojim suigračima iz Građanskog, prenio je u prvim godinama Dinama na svoje mlađe suigrače.

Još jedan vratar, Zvonimir Monsider u rujnu 1945. pristupa Dinamu, u kojem je igrao do proljeća 1948. Prilikom Dinamove prvenstvene utakmice u Trstu protiv Ponziane, 26. ožujka 1948. odvaja se od suigrača i zajedno s drugim vratarom, Josipom Babićem, odlazi u emigraciju.

Priča o reprezentacijama Banovine Hrvatske i NDH neupitni je dio i nogometne i društvene povijesti koji je silom prilika bio zatomljen, doslovce zabranjen. No, pozorno istražujući sudbine ljudi koji su sudjelovali u tom turbulentnom razdoblju naše povijesti dolazimo do bistrijih spoznaja koje nam dosad nisu bile poznate.

U Hrvatskoj se nogomet igrao i prije 1945. godine, makar se pokušavalo tvrditi i drugačije. Zato je nepotrebno zgražanje kada netko primijeti da je Hrvatska protiv Slovačke igrale ne pet nego 12 puta. Igralo se, pa što!

  • Slobodan Vujanović

    Molim autora ovog članka da izda kakvu barem brošuru da bi se prikazalo i to razdoblje nogometa.