SREBRNA GENERACIJA SE RASPADA, A ZAŠTO JE DALIĆ JOŠ TU? Hoće li se izborniku dogoditi ‘Ćiro’

Neki već analiziraju, neki i kalkuliraju – bi li Zlatko Dalić ostao na kormilu reprezentacije da je znao za epidemiju oproštaja. Zasad su se od igranja u nacionalnom dresu oprostili Ćorluka, Mandžukić, Subašić, a čini se da će oproštajnih pisama biti još.

Osipanje šampionske momčadi ipak je pojava na koju je Zlatko Dalić računao, on je i te kako bio upućen u namjere svakog od igrača i možemo biti sigurni da on još zna nešto što mi ne znamo. On se sigurno nije snebivao nakon ovih oproštaja poput nas.

Što ga je onda nagnalo da ostane u osakaćenoj reprezentaciji?

Ne, stvari ne stoje baš tako, riječ – osakaćeno – pretjerana je u ovoj priči. Izbornik Zlatko Dalić u svojoj viziji, čim je ostao, dobro zna što ga čeka i budite sigurni da za svakog igrača koji odlazi već ima dostojnu pričuvu. Uostalom, smjena generacija nije ništa loše, prije ili kasnije do nje mora doći, a nakon senzacionalnog planetarnog uspjeha logično je da su reprezentativni veterani osjetili da je pravi trenutak za veliki odlazak.

Priča nam odlazi unazad 20 godina. Kada su ”vatreni„ Ćire Blaževića, također tada senzacionalno, osvoli brončanu medalju na svjetskoj smotri u Francuskoj do smjene generacije nije došlo. A trebalo je.
Samo mjesec i pol kasnije hrvatsku reprezentaciju su čekale europske kvalifikacije.



U Dublinu je Hrvatska protiv Republike Irske bila tada apsolutni favorit, zapravo Hrvatska je u skupinis Ircima, Srbima i Crnogorcima, Makedoncima i Maltežanima bila favorizirana, svi su vjerovali da je EP 2000. godine u Belgiji i Nizozemskoj unaprijed osiguran…

No, dogodio se najprije poraz u Dublinu, a serija loših rezultata začinjena je i samo remisom u Skopju, te s dva neodlučena ishoda protiv tadašnje momčadi Srbije i Crne Gore – Blaževićeva Hrvatska je bila tek treća u skupini, nije išla ni u kvalifikacije.

Pritom ga kritičari nisu štedjeli, optuživali su ga da je „balzamirao momčad„, da „nije na vrijeme pristupio smjeni generacija„ kao i da se isuviše oslanjao na stare, provjerene, ali i umorne i motivom ishlapjele snage. Što i nije bilo daleko od istine, baš tada je hrvatskoj reprezentaciji nedostajalo svježe krvi.

Zlatku Daliću se to sada sigurno neće dogoditi, sjeća se on i te kako dobro što se dogodilo njegovom učitelju Blaževiću. Samo nekoliko mjeseci nakon što je Blažević napustio reprezentaciju Dalić mu je postao šegrt u varaždinskom Varteksu.

I znamo da su o svemu ovome puno razgovarali.

Ruku na srce, igrač koji je zamalo postao svjetski prvak ipak je u svojoj karijeri proživio kulminaciju u svojoj motivaciji. Svaka nova remotivacija ne može biti tako snažna kao ona koja ga je dovela na svjetski vrh. I ne treba ih jednostavno optuživati zbog toga, svaki organizam ima svoje granice, nije to stvar samo psihologije, već i tijela.

Upravo zato Dalić od ovih pojava, epidemije oproštaja, neće raditi ni paniku niti tražiti alibi, čim je još jednom prihvatio ruku Saveza i odlučio dalje voditi reprezentaciju.

On je za sve ovo znao puno prije nego mi.

Zato će biti zanimljivo vidjeti na koji naćin će Dalić složiti novu hrvatsku reprezentaciju. Tek sada ga čeka pravi posao, stvaranje nove cjeline. Jer, kada je preuzeo reprezentaciju od Ante Čaćića prvi posao mu je bio tek sređivanje stanja u postojećoj momčadi, a sada mora stvoriti praktički novu. I za ostanak na klupi reprezentacije u ovakvim uvjetima potrebna mu je bila hrabrost.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI