Igra li hrvatska nogometna reprezentacija moderan nogomet? Igra li brzo? Jesu li njeni rezultati u skladu s izvanserijskom kvalitetom svojih nogometaša? Na ta tri pitanja morali bismo odgovoriti prije negoli počne svjetska smotra i potom tražiti rezultat.
Jest, svi smo gorljivi hrvatski navijači. Teško nam je kad se gubi, divno nam je kad se tuče. No, prigodom ocjenjivanja današnje hrvatske reprezentacije odmah nam mora biti jasno. Najveći dio ove reprezentacije dosad je izludio tri trenera, Niku Kovača, Igora Štimca i Antu Čaćića. Svaki od njih je pukao sa svojom vizijom jer ga ovi nogometaši nisu znali slijediti. Može biti jedan od njih bolji, ili stručniji, ali činjenica jest da su sva trojica nastradali na identičan način.
Momčad je pod njihovim vodstvom odjednom zaigrala mlako, slabo, bezidejno. I sporo. Napose sporo! Ta metamorfoza momčadi pod svim dosadašnjim trenerima postala je pravilo, ne iznimka.
Procvat hrvatske reprezentacije, da i na ovome turniru svjetske smotre u Rusiji, leži u ubrzanju igre. Je li Dalić tu uspio učiniti pomake?
Hrvatska momčad prepuna je izvanrednih igrača, ima ih toliko da neki smatraju da takav postotak izvanserijskih igrača guši igru, usporava je. Neki idu toliko daleko da tvrde kako Modrić i Rakitić ne mogu igrati zajedno, jer usporavaju igru. Upravo tako su govorili i za sjajni tercet iz 1998. godine; Boban – Asanović – Prosinečki.
Iz pripremnih utakmica, protiv Perua, Brazila i Nigerija razvidno je još uvijek da je igra naše momčadi poprilično spora. Bez brzih i probitačnih braniča, sa silnom odgovornošću na Modriću koji vodi i plete igru od svog do suparničkog kaznenog prostora, s većinom igrača koji su navikli na bitne role u svojim klubovima koji se slao otkrivaju, do napada se dolazi uz puno muke, truda i dodavanja.
Ovi naši suparnici iz priprema pokazali su Hrvatima dosta toga za sponaju. Peru igra kombinatorno i brzo, Brazil sporije, ali sa sjajnim pojedincima opasan je kao zmija, dočim Senegal ima nevjerojatnu dobru transformaciju u protunapad, brzinom vjetra.
Hrvatska je protiv njih, nemojmo se zavaravati, izgledala na trenutke demode, sporo, mlako, pa od tuda i lekcija protiv Perua. Protiv Brazila se dobro držala jedan dio prvog poluvremena, dočim je protiv Senegala unatoč pobjedi bila nezadovoljavajuća prikazanom igrom. Što je nedostjalo u sve te tri utakmice?
Baš brzina, oslobađanje prostora za brzinu, Perišić je opasniji kada je u naletu i iza suparnika ima prostor nego kad ima loptu u nogama i ispred tri-četiri suparnika. Isto je i s Rebićem, bilo kojim drugim igračem.
Za brzu igru potrebna su krila-bekovi, Hrvatska je tu nekad, samo nekad, imala Srnu, davno Jarnija. Sada je prespora da bi razbijala suparničke bokove. Sve ostaje, kako rekosmo, na Modriću koji se iscrpi smišljajući ideje za igrače koji su navikli da ih Modrić opskrbljuje.
Šteta takvog poimanja igre kod naših reprezentativaca zna biti velika. Modriću se ne može osporiti svjetska vrijednost, no čovjek zaista ne može sve sam obaviti. I pritom kao najbolji naš nogometaš biti i najborbeniji, što je nonsens. Najborbeniji bi trebao biti netko tko možda zaostaje kvalitetom, od Modrića čekamo šlag, snagu i koncentraciju za zadnju loptu, za pas za gol.
Sad, je li Dalić na ovim pripremama radio na ubrzanju naše igre ostaje nam za vidjeti. To je osnovni uvjet za ostvarenje prvog cilja, prolaza skupine. Grehota je vidjeti toliku skupinu sjajnih igrača kao što posjedujemo mi da igraju sporo, na čekanje. Igra kada ti je svih 11 suparnika iza lopte teško prolazi u suvremenom nogometu.
Zato, ove utakmice su glavni test i za izbornika Dalića. Koji je samo ubrzanjem igre u situaciji da izbjegne sudbinu Kovača, Štimca ili Čaćića!