UBOJSTVO KOJE NE ZANIMA BAŠ NIKOG! Zašto su Hrvati zažmirili na ovo i zašto nitko nije rekao – dosta!

0
386
KHL MEDVESCAK

Vele da je najgore kad se prestajemo čuditi. Evo, nestao nam je jedan od sportskih simbola grada Zagreba, Hokejski klub Medveščak, mediji nešto malo trabunjaju o užasnom kraju kluba koji je imao svoju publiku i popularnost, no daleko su te žalopojke od stvarne žalosti kakvu bi bi svi u hrvatskom sportu trebali osjećati. Ili suosjećati s cijelim raspletom situacije…

Nakon svega, trpak okus brzo će nestati, a pitanje svih pitanja u cijeloj priči oko HK Medveščak je – zašto ovo društvo, država, sportski sustav, dozvoljava da se ovakve stvari događaju. Je li to slika svih nas, naše nebrige i našeg već tradicionalnog „ne bi se štel mešati„ ili je posrijedi čisti (sportski) kapitalizam na kojeg još uvijek nismo navikli.

Jer, što bi jedno društvo spašavalo tamo nekin sportski, hokejaški klub, kad ne može otvoriti vrtiće, škole, popravljati instalacija po bolnicama? Sport je ipak samo nadgradnja komotnog života i ne smije spadati pod pošto-poto životne prioritete. To moramo shvatiti.

A još do prije koju godinu slušali smo samo blistave pričice oko Medveščaka, te sjajni nastupi u EBEL ligi, pa odlazak u KHL ligu, te pravi igrači u momčadi, te stalno pun Sportski dom. Već je bilo dosadno i nametljivo slušati o projektu kluba koji kao magnet privlači publiku, o sjajnom atmosferi i zaluđenosti navijača. Sve je, ajmo sad priznati, izgledalo predobro za naše okolnosti da bi bilo stvarno.

Legija stranaca koja je prodefilirala kroz klub uživala je u tim blagodatima dočim se mogla i naplatiti, čim jedna rata ne bi stigla u klubu su se događale pobune, skrivene od javnosti i medija, no ta se bolest širila poput karcinoma i odjednom je toliko nabujao da je organizam kluba jednostavno okopnio. Oni koji su klub kao „digli„ sad će zapomagati da nisu imali podršku struktura, no ne mogu reći da nisu bili upozoravani kako su ipak na krivim tračnicama.

Kad pročitamo ovih dana kako na računu kluba nema lipe možemo samo pobjesniti što naš sportski sustav nema mehanizme da spriječi takve propasti. Ako za nešto nema novaca onda – nema, i to je kraj priče. Ovako ćemo izgubiti jedan klub koji je imao svoju tradiciju, podmladak, entuzijaste, svi će iz njega doslovce biti otjerani. Hokej na ledu u Zagrebu će umrijeti zauvijek. To se nije smjelo dogoditi. Pa i pod prijetnjom kaznenih prijava. Kojih, kao i uvijek, neće biti.

Alfa i omega kluba je bio Damir Gojanović, on je bolesnika oživio, umio, natrpao lijekovima, bolesnik je živnuo, počeo trčati, ozbiljno se nadmetati, ali organizam, kosti, krvotok, te srce, i dalje su bili u teškom stanju. Poput dopingiranog boksača naš je Medveščak udarao na sve strane, uvjeravalo nas se sve kako je ovo projekt stoljeća, Zagreb je postao netko i nešto na europskom hokejskom zemljovidu. Ma, nije to nikad ni bio, sve je bila tlapnja i prevara. I to u režiji kakvu samo mi znamo napraviti.

Marketinški promovirani do granice dobrog ukusa sve te američke, kanadske i tko zna otkuda hokejaše dovodilo se u radijske i televizijske emisije, novine su se natjecale tko će atraktivnije predstaviti vrhunske profesionalce, ismijavali smo se svi skupa i s Dinamom i Cibonom i rukometašima Zagreba zbog slabe posjećenosti utakmica, navodeći Medveščakove prepune spektakle kao primjer. Dakle, i sami smo sudjelovali u prevari.

Naravno da su se privređeni novci vadili iz kluba, u tome smo svjetski prvaci, novaca nikad dovoljno i koliko god sve s Medveščakom izgledalo lijepo u razgovorima s igračima koji su uživali po gradskim zabavama postajalo je jasno. Plaće uvijek kasne, jednog dana nisu ni došle.

Odlazak u KHL ligu predstavljen je kao spas za sva vremena, uz pomoć ruskog kapitala klub s okušao u najjačem europskom natjecanju, no na siromašnoj hrvatskoj gospodarskoj sceni nije se mogao naći mecena koji bi stao iza svega. I sve to je trajalo kratko, a sumnjičavci su samo čekali da se balon raspukne.

Postavilo se i pitanje identiteta, svake godine u klub je došlo dvadesetak novih stranaca, to je postao stereotip, počela je opadati i gledanost, nazirao se kraj spektakla. A kad stvari krenu prema dolje ulovi ih inercija. Upozoravalo se i Damira Gojanovića da se ne može imati klub bez domaćih, hrvatskih igrača, da korist mora imati i naš hokej i naša reprezentacija, nije slušao.

Ostati će uspomena, ali od njih se ne živi. Klub je uništen, razoren, pa kakva je to momčad koja ima 26 uzastopnih poraza, kakav je to klub u kojem nemaju ni za opremu, ali najjači je zaključak zašto smo svi to dozvolili. Zar u nas nema nikoga koji može reći – ovo nije u redu.
Nekako spontano nam na pamet pada situacija sa NK Zagrebom. Kad će netko reći – dosta!

Očito – nikad!