Dirljivo oproštajno pismo koje je Vedran Ćorluka napisao ravno je, po skromnom mišljenju pisca ovih redaka, osvajanju naslova svjetskog prvaka ili nastupu u finalu svjetske smotre kojem smo svjedočili s Hrvatskom u glavnoj ulozi.
Igrač koji je i zbog ozljede, ali i forme svojih suigrača većinu vremena u Rusiji bio na klupi, zatomivši neprijeporni i zasluženi ego, postao je jedan od hrvatskih junaka. U svim njegovim potezima za vrijeme Dalićevog vođenja nacionalne momčadi na svjetskoj smotri on je pokazao da je neupitni šef momčadi, igrao ili ne igrao u njoj. On je jednostavno autoritet, njega poštuju i suigrači i suparnici, a treneri ga pitaju za mišljenje.
Prošavši sve reprezentativne selekcije zarana je postao veteran, iako nije bio u poznim nogometnim godinama.
Obilježio je svojom pojavom najmanje dekadu naše reprezentacije, kravario je i puštao suze na europskim i svjetskim smotrama, prije deset godina na bečkom Prateru tako se složio na travnjak koji se pod njim udubio, jedva se digao, toliko ga je potreslo ispadanje u četvrtfinalu EP-a protiv Turske. U Francuskoj se nije dao ni ozlijeđen izvaditi s terena, krvareći je nastupao s vaterpolskom kapicom na glavi, Rusija je trebala biti kruna njegove karijere. I bila je, ali ne na način na koji je on to zamišljao, ma i mi…
Kao pričuva bio je i dalje šef momčadi, dobar duh koji je svojim stavom i ponašanjem drugima davao snagu i volju da izdrže, pa makar bili na klupi. Kao, primjerice, Badelj.
Ćorluka je imao sjajnu klupsku karijeru, veličanstvenu reprezentativnu. Načet ozljedama, a sada i ozbiljan obiteljski čovjek, odlučio je otići u povijest. Istina, možemo biti žalosni kao djevojčice za njime, lijepim momkom koji sjajno igra nogomet i koji zna kako se voli zemlja za koju nastupa.
Možda smo nekad i mi novinari pretjerali u kritikama prema tom osebujnom mladiću i igraču. Njegove riječi „kako se zajedništvom može postići sve„ zorno pokazuju tajnu nogometne, ma i svake sportske igre. Sport kao prenesena slika života svako malo nam daje likove i uzore poput Vedrana Ćorluka.
Znate onu narodnu? Svaka bi ga majka poželjela za zeta. I svaki otac bi ga sinu poželio za najboljeg prijatelja, kuma.
Velik je naš Vedran, godinama nam je razvedravao život i nedostajati će nam njegova statua, jer djelovao je na travnjaku kao golemi pokretan spomenik, na terenu. Da, za karijere on je postao spomenik hrvatske nogometne reprezentacije.
E, da. Ne zaboravite ove prizore. Nikada!