Bolje biti posljednji u Uniji nego prvi na Balkanu, bolje umrijeti kao čovjek u Ateni nego kao rob u nekoj vukojebini

Mnogima to nije jasno i love se za balkansku slamku propasti kad već ne mogu za europsku slamku spasa

Kad god se kod nas štogod želi učiniti europskim redovito se surađuje s lošijima, a rijetko s boljima ili najboljima. Nikome ne pada na pamet povezati se sa starim i dobrim susjedima iz Milana, Beča, Budimpešte, Praga i Varšave, da o europskim i svjetskim središtima i ne govorimo, piše prof. dr. sc. Kristijan Krkač za portal Hrvatska danas.

Primjerice, loši tuzemni humanisti, koji čine većinu branše, u potjeri za međunarodnim publikacijama i u nemoći objavljivanja barem u prosječnim europskim i svjetskim časopisima često pribjegavaju objavljivanju u trećerazrednim Balkan Express Journal for… u nakladi Drek University Pressa.

Nadalje, loši rektori sveučilišta u nemoći komenzurabilnosti s ozbiljnim srednjo- i zapadnoeuropskim sveučilištima, čak i onima na par sati vožnje, pribjegavaju zajednicama sveučilišta Zapadnog Balkana istovremeno se dičeći kako izvrsno stoje na svim galaktičkim ljestvicama.

Niti ostali se ne libe u ime prizemnih i u lošem značenju pragmatičkih gospodarskih, političkih, kulturnih i inih ciljeva okrenuti se Balkanskoj krčmi ili Bačvi TNT-a prije nego dragim višestoljetnim europskim susjedima i rijetkim prijateljima. Isto tako niti provincijski gradonačelnik tuzemne metropole u nemoći čak i da povuče sredstva iz europskih izvora, da o usporedivosti s usporedivim gradovima Europe i ne govorimo, u goste poziva ni manje ni više nego gradonačelnika Jagodine.

Nasuprot opisanim slučajevima aktivnog guranja Hrvatske na Balkan stoje primjeri tuzemnih izvrsnih znanstvenika, izumitelja, rijetkih izvoznika finalnih proizvoda, čak i sportaša koji su svoju slavu stekli izvan Hrvatske u kojoj su jalno osporavani.



Noviji primjer je Dinamo koji će nakon 48 godina ponovno prezimiti u Europi i time pokazuje koliko su štete prijašnji gospodari načinili. Bolje je dočekati proljeće u Europi pa čak i ispasti nego se dičiti osvajanjem 1. HNL koja jedino što garantira je ispadanje u 42. pretkolu Europa Drek Kupa.

Ako je već do umiranja, onda bolje umrijeti kao čovjek u Ateni nego kao rob u nekoj vukojebini. Praktične posljedice borbe europeizacije protiv balkanizacije paradoksalne su. Nije nemoguće da spomenuti gradonačelnik ostane bez potvrde proračuna i da metropola završi na prijevremenim izborima za koje bi se moglo reći kako će u nekoj mjeri biti „midterm elections“ za Hrvatsku. Uz svu suludost i suvišnost 99% gradske uprave, nije nemoguće kako će rezultati izbora iznjedriti nove snage barem u skupštini, ali umjesto da proizvedu europeizaciju ovog gradića, oni će proizvesti nacionalizaciju sumjerljivu jedino balkanskoj, a ne srednjo- ili zapadnoeuropskoj kako si tuzemni novopečeni konzervativci utvaraju sine.

Državljani trebaju osvijestiti činjenicu kako su državljani Hrvatske i građani Europe. Gospodarski i politički toga smo na bolan način zadnjih par godina europskog članstva itekako svjesni.

Bolje biti posljednji u Uniji nego prvi na Balkanu, a Schengenska granica i Euro to će samo potvrditi i na koncu natjerati sve oportune balkanizatore da se usmjere Europi. Usprkos hinjenom zaboravu, temeljem hermeneutičkog odmaka postaje jasnije kako su stoljeća hrvatskog europskog suživota, koliko god on krvav i tlačiteljski bio, još uvijek bolje nasljeđe na kojem se može graditi budućnost u poredbi s 80-ak godina balkanske kaljuže u kojoj se može samo zapeti bez izvlačenja.

Mnogima to nije jasno i love se za balkansku slamku propasti kad već ne mogu za europsku slamku spasa. Zagreb je bio i vjerojatno će ostati privlačan srednjoeuropski gradić, a Hrvatska bi bila „Balkan“ jedino kad bi njezina obala, ravnice i Zagorje postale „šumovite planine“ (što znači sama riječ Balkan) što je čak i geološki paradoksalno i tako je osuđena na Europu koliko god se oni borili protiv nje.

Pri tome treba biti svjestan kako se proizvodi pojam navodno izvorne Europe, tj. onaj koji nastaje kao tuzemni odgovor na navodnu tuzemnu protu-europsku, balkansku ili naivno neovisnu Hrvatsku, što taj pojam nije, jer današnja Europa nije jednoglasna politička a ponajmanje liberalna sila nego konsenzus o izbjegavanju rata i gospodarskoj ugljeno-čeličnoj interesnoj suradnji, zaključuje prof. Krkač

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI