Dr. Hrvoje Tomasović: ‘Da sam postao šef HSP-a, ne bi bilo ni Mosta ni Živog zida’

screenshot

Pratile su ga kontroverze, ali pacijenti su ga izabrali za najboljeg abdominalnog kirurga u Hrvatskoj u 2017. godini.

Dr. Hrvoje Tomasović rođen je u Zagrebu 1966., otac mu je iz Omiša, a majka Zagrepčanka. Abdominalni je kirurg, koji se nakon niza godina rada provedenih u splitskoj KBC Firule, u ožujku 2017. godine vratio u svoj rodni grad, na Kliniku za tumore u kojoj radi, piše portal direktno.hr.

Tomasović je u ljeto 2006. godine, kada je bio predsjednik splitskog ogranka HSP-a, osvanuo na stranicama crne kronike zbog tučnjave s britanskim turistima u koju je bio uključen i stari znanac policije Stipe Ringwald. Tada je završio i u pritvoru na nekoliko dana, ali tvrdio je da je nedužan i da je razmirivao Ringwalda i turiste što je kasnije u istrazi  dokazano te su odbačene sve optužbe protiv njega.

U studenom 2015. godine Tomasović se ponovno našao usred velikog skandala, koji mu je tada gotovo zapečatio liječničku karijeru. Jedan je portal objavio navodnu prepisku Tomasovića i jedne njegove kolegice u kojoj dvoje liječnika dogovara uzimanje mita od pacijenata. Navodna prepiska odvila se preko Facebooka tijekom rujna te godine.

‘Tada je izjavio i sljedeće: ”Ne treba biti inspektor da se shvati kako je ovo namještaljka i to najgore vrste koja je napravljena u mojoj bolnici. Sumnjam na tri osobe, jedna je to sigurno napravila. Uzimati neku prepisku s Facebooka na kojem je moguće napraviti lažnih profila koliko god se želi, a sa vrlo jednostavnim programskim alatima dostupnim na internetu ulaziti na tuđe profile, te ih koristiti kao svoje je vrlo neozbiljno, pa čak i za naše pravosuđe’’, ali nije imenovao one na koje je sumnjao.

Novinara i portal koji je to objavio tužio je, optužujući ih da su ga ”medijski reketarili i tražili 20.000 eura”, a u međuvremenu je Inspekcija Ministarstva zdravstva utvrdila da nije bilo nikakvog primanja mita. No taj nemili slučaj ostavio je gorak okus dr. Tomasoviću, koji je, čini se, svojim načinom i stilom života, ali i političkim opredjeljenjem mnogima bio ”trn u oku”.



Naime, u liječničkim je krugovima poznat po tome da voli motore i stare automobile (oldtimere), strastveni je biciklist, uvijek nosi sunčane naočale i ljubitelj je svega lijepoga. Godinama je u izvanbračnoj zajednici s Anom Sasso, Splićankom, nekadašnjom Miss Jugoslavije, koju mnogi i danas smatraju najljepšom misicom s naših područja, savršenog tijela i legendarne reklame za ”Pipi” piće.

Okušao se i u politici – od HSP-a, preko HDSSD-a, ali danas je uglavnom komentira putem svoje Facebook stranice, ukoliko, naravno, nije blokiran, a to mu se često događa zbog otvorenih stavova koje iznosi.

U anketi na portalu Najdoktor.com, dr. Tomasović izborom pacijenata izabran je za najboljeg abdominalnog kirurga u Hrvatskoj u 2017. godini.

Zanimljiv je sugovornik, živo gestikulira, a istovremeno je i macho muškarac, pomalo starinskog kova, ali i moderan čovjek kojemu su, sam priznaje, obiteljske vrijednosti iznimno važne, iako je u mnogim pitanjima liberalnih stavova. Spoj staroga i novoga, no, uz neospornu stručnost, koju su mu neki pokušali osporiti, ali nisu uspjeli, Tomasović je potpuno nekonvencionalan liječnik, koji se strogo drži liječničkih pravila u kojemu je pacijent svetinja.

Za spomenuti portal dao je veliki intervju gdje se dotakao svih relevantnih tema, a koji prenosimo u cijelosti:

Krenimo od neugodnih tema: zašto Vi i Vaš stil izazivaju godinama kontroverze, od Vašeg otvorenog izlaganja vlastitih političkih stavova, do osobnog života?  

Zašto me smatraju kontroverznim? Vjerojatno zato što se nikada nisam pretvarao i licemjerno glumio nešto što nisam. Moje navodne kontroverze su počele davno ’90-ih godina u Zagrebu, kada su me mnogi navodni uglednici, kolege i ”veliko selo” optuživali da sam nekakav doktor mafijaš. I to samo iz razloga zato što se nisam htio, niti javno, niti privatno, odreći druženja s nekim mojim prijateljima čija su se imena znala pojavljivati u crnim kronikama. To su bili ljudi s kojima sam odrastao i proveo najzanimljivije trenutke moje mladosti. Mnogi su mi to zamjerali. Moj privatni život su mi nabijali na nos kao da on ima ikakve veze s mojim profesionalnim životom kirurga. Nikada se nisam sramio prijatelja, niti ih zanijekao, jer je selo mislilo da bih trebao. ”Kakav je to doktor koji se druži s njima? Pogledajte kako je odjeven? Jel’ tako izgleda jedan doktor?”. To su bila najčešća pitanja u ‘velikom selu’ u to doba. Onda, jedna od kontroverzi bila je moj izgled, odijevanje, automobili i takve slične gluposti.

Pa ja sam prošao mobbing javnosti gore od LGBT zajednice. Čak ih i razumijem kako im je kada te selo pribija na križ, a oni gori od tebe. Recimo, smetalo ih je što nosim zalizanu kosu, sunčane naočale, crni kožni prsluk i vozim crveni BMW. Nevjerojatno, ali javnost je to sve povezala s mojom stručnošću liječnika. Ako tako izgleda, sigurno nema pojma o medicini, a pitanje je, je li uopće on i doktor ili mu je to ‘doktor’ nadimak? Nikoga zapravo ne zanima bit, nego samo stereotip, a to je da doktor ne izgleda kao ja. Doktor bi valjda morao izgledati onako kako je selo zamislilo, s naočalama dioptrije -7, odijelom i kravatom, da s majkom izlazi pod ruku na nedjeljnu misu, svima govori Vi  i da je automobil naučio voziti u 30-toj godini, naravno, loše. E, to bi bio pravi doktor jer izgleda tako, a ja sam kontroverzan. Moram napomenuti da mnogi od tih koji su me smatrali kontroverznim i nekim mafijašem, poslije su punili Remetinec iako ih ‘veliko selo’ nije smatralo kontroverzom niti mafijašima, a mene je!

Kako ste doživjeli priznanje pacijenata da ste najbolji abdominalni kirurg u Hrvatskoj prošle godine?

Kada su jednom novinari Paca de Luciju pitali je li on najbolji gitarist na svijetu, on im je odgovorio: ”Ja čak nisam najbolji gitarist ni u mome selu”. Slično je i ovdje. Mislim stvarno i neskromno da sam odličan kirurg s popriličnim iskustvom, ali u mome ‘velikome selu’  ima još najmanje deset top-kirurga koje ja znam, svjetske klase, koji odmah mogu zaigrati za bilo koji kirurški Real Madrid ili Barcelonu. No, da nikoga ne lažem, drago mi je vidjeti kada pacijenti napišu lijepe komentare na portalu ”Najdoktor” ispod moga imena.

Niste baš bili u sjajnim odnosima sa sadašnjim ministrom zdravstva, dr. Milanom Kujundžićem, kakva je sada situacija? Što ste mu najviše zamjerali?

Ma to je bila mala svađica oko politike. Ja sam navijao za Kolindu i onda sam pretjerao s tom borbom. Nekako sam bio spreman na sve samo da ne pobijedi Josipović, a kandidatura prof. Kujundžića tada je rasipala glasačko tijelo. Poslije mi je bilo žao i ispričao sam mu se, jer nije bilo osobno, nego politički motivirano. Sada smo u dobrim odnosima i puno mi je nakon toga pomogao te se pokazao jako velik čovjek.

Koliko otvoreno možete ”dijagnosticirati” stanje u hrvatskom zdravstvu? Što je najveći problem, kakva su rješenja, a u čemu smo djelotvorni, osim u birokraciji?

Bolje da ga ja ne dijagnosticiram, jer će mi opet svi skočiti na vrat. U Hrvatskoj se zdravstvo zapravo nije pomaklo niti milimetra od zdravstva koje je bilo u Jugoslaviji. Ne mislim na stručnost i kvalitetu liječenja, nego na sistem funkcioniranja kao takav. S hrvatskom državom došao je kapitalizam, privatno vlasništvo, sve se privatiziralo, pokralo ili kako god želite. Sve je postalo kapital i kapitalizam, osim zdravstva. Zdravstvo je ostalo socijalističko, komunističko, ili nadrealističko, zapravo jednako kao u Jugoslaviji. Zašto? Jednostavno! S ovakvim zdravstvom sve vladajuće elite i stranke bilo koje političke orijentacije od početka ove države kupuju socijalni mir koji im je onda omogućavao sve privatizacije, pretvorbe, lopovluke, pljačke i ostale ludosti ispred očiju javnosti. Da se, primjerice, zdravstvo privatiziralo kao što se sve drugo u ovoj državi privatiziralo, davno bi ljudi na ovakve pretvorbe izašli na ulice, a vlade bi padale kao kruške.

Primjer; zamislite da dođete s djetetom od tri godine kojega je udario auto na hitni kirurški prijem i sestra Vam kaže: ”Ne možete ući jer nemate osiguranje” (to kažu mrtvi-hladni u Americi), ili morate platiti realno koliko to sve dođe, vjerojatno bi netko od roditelja izvadio pištolj i ubio sestru ili doktora. Zato medicina nije privatizirana i zato se zabranjuje liječnicima štrajk. Hrvatsko zdravstvo nikako ne može opstati ovakvo kakvo je sada, jer će se urušiti samo od sebe. Ne može cijena rada i utrošenih materijala biti manja od stvarne cijene koštanja. Može, ali samo ako je cijena liječnika ovakva kakva je sada, nikakva. Evo primjera; dok sam radio u Splitu, bio sam svjedokom jednog zanimljivoga slučaja. Australac je slomio kuk i dovezen je na hitni kirurški. Operiran je i stavljen mu je umjetni kuk. Kada je došao platiti račun za bolničko liječenje dobio je račun na 13.000 kuna. Australac je izvadio 13.000 eura bez ikakvoga čuđenja, ali mu je rečeno da nije 13.000  eura, nego kuna. Čovjek se počeo smijati i došao je sljedeće godine po drugi kuk. Rekao mi je da bi ga to u Australiji koštalo 80.000 dolara. Nadalje, sistem obračunavanja rada liječnika u bolnicama je nakaradan. U Hrvatskoj se obračunava učinjena usluga, a ne učinjen kvalitetan posao.

Evo kako to funkcionira. Recimo, ja operiram nekome žuč. Operacija prođe dobro, nije bilo nikakvih komplikacija i pacijent ode kući nakon dva dana. To, recimo, vrijedi 100 nekakvih bodova i ja sam uprihodio bolnici novca u vrijednosti tih 100 bodova. Ukoliko bi došlo do komplikacija nakon prve operacije i pacijent bi bio operiran, primjerice, još dva puta, ukupno tri puta, HZZO-u bi se obračunala usluga još dodatne dvije operacije i dobilo bi se 300 bodova i bolnica bi uprihodila tri puta više novca nego kada je operacija odmah prošla dobro. Ispada da se loš rad naplaćuje više, a liječnici s više komplikacija su bolji doktori koji zarađuju bolnicama više novca te se tretiraju kao bolji jer više rade. Nevjerojatno, ali istinito. Što lošije radiš, što više komplikacija, to si bolji doktor po HZZO i zarađuješ više bolnici te bi trebao po njima biti više plaćen, a onaj koji radi kvalitetnije i ima manje komplikacija, lošiji je. Ne zarađuje bolnici dovoljno i imao bi manju plaću. Da čovjek ne povjeruje, ali tako jest. I sada kako dalje? Ovakvim načinom neće biti dalje.

Puno puta ste izjavili da liječnici sve masovnije odlaze iz zemlje – je li tome isključivo uzrok nekoliko puta veća zarada u europskim i svjetskim medicinskim institucijama?

Tko kaže suprotno, laže! Svi koje ja poznam a koji su otišli, otišli su iz samo jednoga razloga. Novca! Ovo pitanje se nadovezuje na prethodno pa da ne ponavljam. U kapitalističkoj zemlji ne može biti socijalističko-komunističkih dijelova. Ne može sve biti privatno, a bolnice narodne i liječnik društveni na paušalnoj plaći bez prava na štrajk. Paušalne plaće u zdravstvu veliki su problem u motivaciji liječnika. Ja imam jednaku plaću, operirao jednog, 100 ili niti jednog pacijenta. Pregledao jednog ili 200. Vrijedi za sve liječnike u sustavu. Ista plaća koliko god radili ili ne radili. Pa tko je motiviran da radi? Nitko! Naravno da će liječnici otići raditi drugdje gdje će moći ostvariti svoju budućnost. Opet jedan primjer. Turizam u Dalmaciji ne može uopće postojati ako nemate bolnicu. U toj bolnici liječnici moraju raditi bez prava na štrajk, jer je sezona i turizam mora ići (nacionalno pitanje). Ti liječnici rade za plaću manju od konobarske i za tri puta manju od kuharske. Kuhari mogu ucjenjivati i tražiti plaću koliko žele, a liječnici ne, jer će im vlada to zabraniti kao što su zabranili štrajk pilota Croatia Airlinesa. ”Radi vole kad imaš škole”.

Ne zaboravimo pritom medicinske sestre i bolničko osoblje; kako biste definirali njihovu situaciju, s obzirom na težinu posla kojega obavljaju?

Za sve medicinsko osoblje vrijedi jednako kao što sam odgovorio na prethodno pitanje. Jednako je za liječnike, sestre, tehničare, laborante i sve ostale.

A kako ste se osobno nosili s velikim skandalom u kojemu su Vas optužili da ste primali mito za operacije? Je li to najgore što se liječniku može dogoditi?

Nikada u životu nisam niti jednome pacijentu rekao da ću ga operirati ako mi da novac ili nešto. Radim više od 25 godina i ako postoji takav, neka se slobodno javi imenom i prezimenom i neka me prijavi. Traženje novca i uvjetovanje operacije, ili liječenja, nešto je što je ispod moga moralnoga kodeksa. Ja nisam ni Isus, ni Ivan Pavao II, ali ima nekih granica koje ne prelazim. Međutim, ukoliko se netko od pacijenata želi sam i samovoljno zahvaliti liječniku, sestri ili nekome od osoblja nakon uspješnog liječenja, nemam apsolutno ništa protiv. Što se mene tiče, ako žele mogu liječniku pokloniti i avion, ne smeta me. Jedno je ucjena i uvjetovanje liječenja očekivanjem neke nagrade, a drugo je dobiti iskreni poklon zahvale bez uvjeta. Nakon cirkusa s kardiokirurgom Šimićem u Rijeci, Rijeka je izgubila kardiokirurgiju, a sarajevsko groblje dobilo novog stanovnika. Meni namještenu ”aferu Facebook” ne želim više niti komentirati.

Koliko se liječnik uopće može distancirati emotivno u situaciji u kojoj mu pacijent umre, primjerice, na operaciji?

Potpuno ako je profesionalac. Nema tu emocija. Ukoliko padnete pod utjecaj emocija možete potražiti drugi posao. Na žalost, moj posao je rad s bolesnima, a bolesni ljudi umiru. Takav je život. Trudimo se, liječimo, operiramo najbolje što znamo i umijemo i opet netko umre. Protiv Boga i njegove volje koji je put jako teško bez obzira na naš trud. No, ne padamo u depresiju, nego nastavljamo dalje. Da sam čovjek koji pada pod emocije, pisao bih ljubavne romane.

Svojevremeno su Vas nazivali ”političkom zvijezdom u usponu”, ali, ipak ste se pogubili u tom poslu – od HSP-a do HDSSD-a, a potom nigdje. Što Vas to privlači politici, kada ste vrhunski u svojemu poslu? Imate ideale da nešto možete promijeniti? Novca imate dovoljno, nije Vam presudan za ulazak u politički ring.

Bio sam dugogodišnji član HSP-a, dobro mi je išlo u stranci i s članovima, dok me moj voljeni vođa Anto nije odlučio izbaciti. Mislim da sam imao tada realnu šansu pobijediti na stranačkim izborima za predsjednika stranke. Samo što je problem bio, izbori su trebali biti pošteni i jedan član, jedan glas. Naravno, to u tadašnjem HSP-u nije moglo proći, jer je to bila rezervna stranka tadašnjega HDZ-a, a članovi HSP-a neuspješni HDZ-ovci koji su mislili: ”Bolje prvi na selu nego drugi u gradu”. Kako sam ja bio tada protiv Sanaderovog HDZ-a, bio sam im određena prijetnja, jer da sam pobijedio, raskinuo bih sve veze s njima. To se nije smjelo dogoditi, jer im je cilj bio – ne jačanje HSP-a, nego gašenje. Rezultat je vidljiv. HSP ne postoji. Uvjeren sam da sam tada postao šef HSP-a, danas ne bi bilo niti Mosta niti Živog zida. Oni su samo kopirali što smo mi radili tih godina u splitskoj podružnici. Danas bi HSP bio na njihovom mjestu, ali s 20 zastupnika. To se nije smjelo dogoditi!

Svojedobno ste se kandidirali i za splitskog gradonačelnika, u vrijeme mandata Željka Keruma kojega ste žestoko kritizirali. Zašto ste mislili da bi Vas, ipak rođenog Zagrepčanina, Splićani izabrali za gradonačelnika? Nemojte samo usporedbu sa zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem, koji također nije Zagrepčanin, ali, on je imao jaku stranačku infrastrukturu kada se natjecao za to mjesto…  

To nisam trebao napraviti. Danas to ne bih! Nisam mislio da ću postati gradonačelnik, nego da ćemo ući u vijeće. S HSP-om da je ostao kakav je bio vjerojatno bi se to dogodilo, ali HSP-a nije više bilo.

Doznala sam da ćete biti kandidat na listi jedne političke stranke za izbore u Europski parlament. Možete li nam reći o čemu je riječ, o kojoj političkoj opciji?

Prije neću biti nego hoću. Nisam nikad ozbiljno o tome razgovarao. To je bilo više onako ”kafansko ćakulanje” u stilu: ”Možda ne bi bilo loše kada bi ti bio na listi”. Politička opcija svakako nije lijeva.

Kako biste sebe opisali; meni ste kao neka kombinacija liberalnog konzervativca, a to je, dakako, teško spojivo… Ili čovjek ne može jednoznačno biti lijevo, ili desno, ili nešto treće?

Eto, bolje ste pitali nego što bih ja odgovorio. Ja jesam stvarno nešto što bi se moglo nazvati liberalni konzervativac, ili možda najtočnije, slobodar ili liberterijanac, iako nisam nesklon prosvijećenom apsolutizmu. Na žalost, vidim da je demokracija koji put nešto gdje se nađe deset budala i onda one demokratski između sebe izaberu jedanaestu budalu koja čak nije niti na biračkoj listi. Demokracija ima mnoge manjkavosti i vrlo često je kočnica razvoja.

Uzrujavate li se kada vidite ljude kako teško žive i sanjaju o pristojnom životu, a oni koji to ne žele više čekati, odlaze?

Svatko je najvećim dijelom kovač svoje sreće. Narod ima vlast jednaku takvu kakav je i on sam. Kakav narod, takva vlast. Kako su sijali, tako su žnjeli. Kako su birali, tako su dobili. Prije sam se uzrujavao, sada više ne. Pa narod je sam sebi kriv i za stanje i za blagostanje. Narod koji je mogao živjeti kao Švicarska od hrvatskih bogatstava koje je imao, iseljava u Irsku i Njemačku! Pa tko je tu lud? Izvan Zagreba svjetla po selima ne gore. Slavonija, Osijek, Sisak i Moslavina u Dublinu i okolici. Koga da žalim? Mogu samo žaliti sve zajedno, jer pameti nema. Pa kako objasniti 550.000 ljudi na dočeku nogometaša, a na prosvjedu u Splitu protiv smrada i trovanja sa smetlišta Karepovac niti 100 ljudi? Možda stvarno svi trebaju iseliti i možda stvarno sve treba doći na dno da bi netko počeo malo o tome razmišljati – što dalje?

Bili ste u Domovinskom ratu u liječničkom sanitetu. Kako pamtite te dane kada se stvarala hrvatska država?

Da mi je netko 1991. godine rekao da će Hrvatska biti ovo što je danas, iseljena, pokradena zemlja od samih svojih velikih i najvećih Hrvata, iselio bih se odmah tada i nikada se ne bih vratio!

Dok se mi godinama svađamo, Hrvatska se popela na prvo mjesto u Europi po oboljelosti od tumora i raka. Kako to objašnjavate?

Pa sada kada su se zdravi i sposobni iselili u Irsku, ostali su bolesni i oni koji ne mogu dobaciti do Dublina pa se statistički broj lažno povećao! Eto tako objašnjavam, a i mnogo roditelja su od tuge i stresa zbog nesreće koja ih je snašla vjerojatno dobili rak.

Iako ste uspješni, situirani, sređeni, koje su Vaše tuge? A u čemu nalazite radost življenja?

Eto, sve što sam vam gore nabrojao moje su tuge i jad. Vjerovao sam u Hrvatsku iz priča mojih roditelja kada sam bio dijete, a onda sam odrastao i doživio sve ovo do sada, rat, pljačku, privatizaciju, iseljavanja, političku tupost naroda. Još da dočekam zemlju s Hrvatima u Irskoj, bez i jednog Hrvata u Hrvatskoj i mogu zaključiti knjigu!

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI