Pravomoćnim poreznim rješenjima napokon je utvrđeno da država duguje novac bivšem ministru, a ne on njoj. A još nam u ušima zvoni prljava, sustavna i bjesomučna kampanja u vodećim medijima u kojoj se Crnoju bezobzirno blatilo - i kao osobu i kao branitelja!
Iz dana u dan sve se više razbuktava požar upravljačke krize u Hrvatskoj. Krugovi nesigurnosti, nestabilnosti i panike neprekidno se šire u područjima hrvatskog gospodarstva i politike. Već je potpuno izvjesno da ne može opstati ni Agrokor kao cjelina, ni većina njegovih sastavnica niti mnogobrojni dobavljači. Isto tako je sve izvjesnije da neće opstati ni ova vlada, niti ovaj saziv Sabora. Sve su učestalije strepnje tko u tom općem rasulu može opstati, i na koji način se uopće može opstati.
Prije nekoliko tjedana se činilo kako je Lex Agrokor spasonosno rješenje, a na današnjem hrvatskom zgarištu Lex Agrokor više nije ni iluzija. Prije nekoliko tjedana, prema komentarima niza “uglednih analitičara”, činilo se da je Andrej Plenković suvereni lider koji sve kontrolira, a danas je već upitan i njegov opstanak na čelu HDZ-a. Prije nekoliko tjedana u javnosti su kružile brojne “stručne” analize i procjene o sadržajnim i vremenskim dosezima te rješenjima upravljačke krize u Hrvatskoj, a danas sve više prevladavaju izvješća o propastima poduzeća, neisplatama plaća i štrajkovima te unutarstranačkim i međustranačkim rasulima i preslagivanjima.
Već odavno nema ozbiljnih javnih propitivanja o uzrocima, okolnostima i akterima koji su početkom 1990-ih kreirali Agrokor i agrokorski upravljački model. Izgubio se čak i javni interes za puke opise situacije od prije godinu i pol kad je buknula sadašnja upravljačka kriza, koja je najavljena poznatim prijetećim usklikom “Ili mi, ili oni!”, te obećanjem da HDZ-ovska vlast ulazi u „pripremljeni pakao“. Nema suvislih analiza zbog čega i kako je prijevremeno pala jedna HDZ-ovska (Orešković-Karamarko-Petrova) vlada, te kako to da prema istom scenariju upravo prijevremeno pada i druga HDZ-ovska vlada, a već se u medijima najavljuje i pad treće HDZ-ovske vlade, ako se kojim slučajem uspostavi nakon narednih prijevremenih parlamentarnih izbora.
Proizvodnja slučaja „Mijo Crnoja“
Rušenje prve hadezeovske – Orešković-Karamarko-Petrov – vlade operativno je započelo munjevitim rušenjem tada tek imenovanog ministra hrvatskih branitelja – Mije Crnoje. Do imenovanja na ministarski položaj Mijo Crnoja je bio potpuno nepoznat hrvatskoj javnosti. U njegovom dotadašnjem životopisu kratko se navodilo da se radi o “hrvatskom dragovoljcu, koji je od početka bio pripadnik specijalne policije ATJ ‘Lučko’. S tom postrojbom prošao je sva bojišta u Hrvatskoj. A svoj obol tijekom rata dao je i borbi za opstojnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, braneći, a kasnije i oslobađajući hrvatski kraljevski grad Jajce. Ima status HRVI i više ratnih odličja. Znajući da u miru svoju Hrvatsku, za koju se borio, mora braniti znanjem i umijećem, gosp. Crnoja nije zanemario ni svoje obrazovanje, te je završio dva fakulteta: Fakultet prometnih znanosti i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, na kojem je stekao titulu magistra znanosti iz područja međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti.”
Međutim, istoga dana kad je Crnoja kao novi ministar ušao u zgradu svojeg ministarstva, protiv njega je u masovnim medijima pokrenuta najprljavija sustavna i bjesomučna kampanja. Cilj je bio potpuno ga moralno i politički oblatiti kao osobu i branitelja, te tako dovesti do njegove eliminacije s ministarskog položaja. Ova sramotna operacija je u potpunosti uspjela te je Mijo Crnoja postao hrvatski ministar s uvjerljivo najkraćim mandatom, a o njemu je oblikovana najnegativnija javna slika. Predstavljen je kao najgora vrsta kriminalca, varalice i nasilnika, te je u različitim prigodama u medijima – i nakon smjene – učestalo spominjan i ismijavan kao uzorak najrazličitijih negativnosti.
Snaga kampanje protiv Crnoje bila je toliko intenzivna i učinkovita da su uzaludna ostajala, ne samo njegova javna opovrgnuća, nego i stručno mišljenje neovisne pravne skupine koju je angažirala Vlada RH. Štoviše, kad je pravna skupina nakon pregleda dokumentacije službeno zaključila da Mijo Crnoja nije počinio nikakav prekršaj, a kamoli neko kazneno djelo, pokrenuta je medijska kampanja i protiv pravnih stručnjaka.
Najteža optužba i zloporaba državnih institucija
Najdublja i najprljavija moralna podvala na račun Mije Crnoje kao hrvatskog branitelja dragovoljca svakako je bila medijska optužba da je hrvatsku državu – za koju je dragovoljno riskirao vlastiti život – navodno prevario izbjegavanjem plaćanja poreza. Ova krivotvorina je išla tako široko da je Z. Šprajc ujesen 2016. na RTL-u blateći D. Trumpa izrekao čak i sljedeće: “Po uzoru na bivšeg ministra hrvatskih branitelja Miju Crnoju, Donald Trump se javno pohvalio kako je briljantno koristio američke porezne zakone kako bi platio najmanji mogući iznos poreza.”
No, osim medijskog blaćenja Mije Crnoje, paralelne strukture moći su po ovoj poreznoj osnovi na skandalozan način pokrenule i državne institucije radi njegova kriminaliziranja i dugoročne diskreditacije. Naime, Općinsko državno odvjetništvo je 4. ožujka 2016. od Porezne uprave Ministarstva financija (Područni ured Zagreb) zatražilo je provjeru podataka u službenim evidencijama glede poreznih obveza Mije Crnoje.
Munjevito, tj. već 21. ožujka 2016., po službenoj dužnosti Porezne uprave, naknadno-retroaktivno su donesena tri porezna rješenja (za 2012., 2013. i 2014. g.), prema kojima je Crnoja državi dužan uplatiti ukupan prirezni i porezni iznos od 2.149,91 kunu, koje je navodno izbjegao ranije platiti nepodnošenjem porezne prijave na dohodak. Za kompromitaciju Crnoje nije bio bitan taj neveliki novčani iznos duga za tri porezne godine, nego načelna činjenica da ministar ne može biti osoba koja državi izbjegava platiti svoje porezne obveze.
Pod medijskom eksploatacijom ovih egzaktnih poreznih rješenja uspjelo se i kod većine osoba sklonih Crnoji stvoriti negativni utisak kako je on ipak prevario svoju državu, iako se radilo o nevelikih dvije tisuće kuna.
Mrak u Ministarstvu financija
Međutim, tri egzaktna ali lažna porezna rješenja bila su Crnoji temelj za početka duge i iscrpljujuće pravne bitke u kojoj je nakon godinu dana egzaktno dokazana ne samo njegova nevinost, tj. da nije bio porezni dužnik, nego da je za to razdoblje (od 2012. do 2015.) država dužna njemu vratiti ukupno 20.493,85 kuna preplaćenog poreza i prireza. Odnosno, u ožujku 2017., ista državna ustanova (Porezne uprave Ministarstva financija – Područni ured Zagreb) koja je Crnoju (2016.) lažnim poreznim rješenjima kompromitirala kao poreznog dužnika, bila je pravnim putem prinuđena izdati nova, istinita porezna rješenja.
Naravno, da su svi mediji koji su oblatili Crnoju potpuno prešutjeli ovu istinu. Isto tako, Crnoji se nije ispričao ni itko od političkih aktera iz HDZ-a i Mosta, koji su pod medijskim i tko zna još kakvim pritiskom sudjelovali u njegovom smjenjivanju, iako su i tada znali da je potpuno nevin.
Ovdje bi ova priča mogla i završiti s tipičnim kontradiktornim zaključkom. S jedne strane je dobro što se istina na koncu ipak utvrdila, a loše je što su ostale gotovo sve negativne posljedice koje je Crnoja osobno i politički pretrpio. Ali priča ovdje ipak ne završava, jer detalji koji su otkriveni glede nastanka spomenutih lažnih poreznih rješenja svjedoče o dubokim institucijskim uzrocima krize društva na svim razinama, koja razara Hrvatsku.
Mirjana Panić, velika šefica, nalaže protuzakonito djelovanje!
Najskandaloznija je činjenica što su rukovodeće osobe u Poreznoj upravi prilikom izrade lažnih poreznih rješenja protiv ministra Crnoje bile, od strane svojih podređenih službenika, jasno usmeno i e-mailom upozorene kako je izrada takvih rješenja nezakonita i protivna pravilima struke. Usprkos tome, Mirjana Panić (pomoćnica pročelnice Područnog ureda Zagreb) inzistirala je na nezakonitom postupku te je svojim šefovskim prijetnjama, „recite da nećete to napraviti i poslat ću vas na internu-disciplinsku kontrolu“ te izjavama “ja znam zašto to tražim” i “bit će kako ja kažem”, uspjela prinuditi službenicu Luciju Barić da potpiše protuzakonita porezna rješenja. Ovo potvrđuje kako se sve radilo smišljeno, namjerno i po nečijem nalogu, a samo s ciljem da se Crnoju ocrni, oblati i javno diskreditira.
Izvori iz Ministarstva navode da ovakva otvorena šefovska drskost i bahatost Mirjane Panić u protuzakonitom postupanju proizlazi iz činjenice kako je šefovsko mjesto zaslužila sličnim problematičnim uslugama koje je ranije činila u Bjelovaru te je za nagradu i premještena u Zagreb. Isti izvori tvrde kako navodno prvu nadređenu zaštitu Mirjani Panić pruža Marijana Vurajić Kudeljanin (zamjenica ravnatelja Porezne uprave), koja na svojem položaju opstaje više od 15 godina, te je imala potporu i svih ministara, uključujući bivšu SDP-ovu, bivše HDZ-ove i aktualnu hrvatsku vladu.
Korupcijska uvezanost u državnim ustanovama
Na dugotrajnu i visoku vertikalnu korupcijsku uvezanost u državnim institucijama i Ministarstvu financija ukazuje i činjenica kako je Mijo Crnoja na rješavanje svoje žalbe čekao gotovo godinu dana, iako Zakon propisuje da se rješenje o žalbi mora donijeti i dostaviti stranci najkasnije u roku od dva mjeseca (60 dana).
Crnoja je Samostalnom sektoru za drugostupanjski upravni postupak Ministarstva finacija uzalud slao i požurnice, upozoravajući na kršenje zakonskog roka. Sektor je njegove žalbe riješio tek nakon što je Crnoja u prosincu 2016. podnio tužbu Upravnom sudu.
Posebno je znakovito da su, još u ožujku 2016., prilikom inzistiranja nadređenih da se donesu protuzakonita porezna rješenja za Crnoju, niži službenici u Poreznoj upravi, osim ukazivanja na protuzakonitosti, naglašavali kako se čini i financijska šteta državi, jer će istraga o poreznom obvezniku pokazati da je država dužna Crnoji, a ne on državi, te će država morati isplatiti taj dug kojeg Crnoja nikada nije ni potraživao. Nije teško zaključiti kako je Crnoja svojim nepotraživanjem povrata preplaćenog poreza od svog odlaska u mirovinu (2008.), državi „poklonio“ sigurno još toliko novca, jer nije nikad podnosio porezne prijave za povrat preplaćenog poreza i prireza, a na koje je imao zakonsko pravo. Potrebno je također pojasniti kako Crnoja ni na kakav zakoniti način nije mogao doći do povrata novca, da nisu bila napisana ovakva nezakonita rješenja. Naime, rok za podnošenje zahtjeva za povrat poreza je do kraja veljače za proteklu godinu. Porezna uprava može retroaktivno pokrenuti postupak, po službenoj dužnosti i to samo za tri protekle godine, ali tada mora stranci omogućiti sudjelovanje u postupku, što kod Crnoje nije bio slučaj, a što potvrđuje tezu kako se njega samo željelo ocrniti i diskreditirati.
Komu je najviše smetao nekorumpirani Crnoja?
Sve skupa, skandalozni slučaj političke likvidacije Mije Crnoje ukazuje na goleme razmjere devijantnosti i na iznimnu snagu korupcijske hobotnice unutar cjelokupne strukture hrvatskih državnih institucija te privatnih gospodarskih i medijskih korporacija. Dok je trajao burni proces medijskog blaćenja i političke likvidacije ministra Crnoje dobro obaviješteni izvori u povjerenju su ukazivali na interese te na kriminalne klijentelističke skupine i moćne osobe koje su bile najviše motivirane za eliminaciju nekorumpiranog hrvatskog branitelja Crnoje. Posebno je zanimljivo što su među njima spominjane i još uvijek moćne osobe unutar HDZ-a, čija se prsa plave od lupanja o velikom hrvatstvu. Rasplet državne političke i gospodarske krize te krize unutar HDZ-a čini sve prepoznatljivijima i ove skupine i pojedince, a to će biti zanimljive teme u narednim brojevima tjednika 7