Pitanje svih pitanja je da li je ovo kapitalizam ili nastavaka socijalizma
Vlada treba smanjiti državni vlasnički portfelj i usmjeriti ga na strateške gospodarske grane kao što su energetika, promet i vodoopskrba, umjesto raspršenosti na gotovo sve gospodarske sektore, neke su preporuke analize rezultata financijskog poslovanja poduzeća u državnom vlasništvu.
“Hrvatska pripada kategoriji europskih država s izrazito visokim udjelom poduzeća (trgovačkih društava) u vlasništvu države u BDP-u. Riječ je o poduzećima koja su raspršena po svim gospodarskim sektorima i čiji je doprinos proračunskim prihodima malen zbog slabog financijskog poslovanja”, zamjećuju Anto Bajo, Lana Zuber i Marko Primorac u radu “Uspješnost financijskog poslovanja poduzeća (trgovačkih društava) u vlasništvu države” objavljenom u novom “Fiscusu” Instituta za javne financije. Njihova analiza, zbog značajne statističke neusklađenosti podataka, uglavnom obuhvaća razdoblje od 2008. do 2016., a glavni su izvori Financijska agencija te ministarstva financija i državne imovine.
Po podacima iz Registra godišnjih financijskih izvještaja Fine, Hrvatska je 2016. u većinskom državnom vlasništvu imala 1.149 poduzeća (među kojima su i ona u vlasništvu lokalnih jedinica i u mješovitom vlasništvu gdje je država većinski vlasnik).
U proteklih devet godina, od 2008. do 2016. najmanji je broj poduzeća u većinskom državnom vlasništvu bio 2013., njih 1.005, a od tada taj broj raste, pa autori zamjećuju kako je “očito pogrešna dominantna percepcija da država ubrzano privatizira i smanjuje broj poduzeća u svom vlasništvu”.
Od većinskog vlasništva poduzeća kojima upravlja središnja država, 49 poduzeća klasificirano je kao od “strateškog interesa” ili “od posebnog državnog interesa”. “Strateške tvrtke” u načelu djeluju u sektorima gdje Vlada određuje cijene ili smatra da ima strateški interes te se stoga ne predviđa njihova privatizacija (npr. iz sektora prometa – ceste, željeznice, infrastruktura – ali one koje se bave razvojem pomorskih tehnologija i vojne trgovine), dok je portfelj tvrtki “od posebnog državnog interesa” raznolik i uključuje primjerice i bankarski i sektor osiguranja, pomorski prijevoz, proizvodnju hrane, kemikalija i farmaceutike, hotelijerstvo, itd.
Analiza bruto rezultate društava od strateškog i posebnog značaja za državu u razdoblju od 2005. do 2016. pokazuje da su ona s gubitkom poslovala u četiri godine – 2008., 2009., 2012. i 2013., a gubitak se u tom razdoblju kretao od 86 milijuna kuna (2012.) do 3,26 milijardi kuna (2009.). To je uglavnom, kako se navodi, posljedica gubitaka Hrvatskih željeznica (naročito u 2012. i 2013.) te gubitaka poduzeća u kojima je država manjinski vlasnik i koja uglavnom ne posluju u tipično državnim sektorima.
Osvrćući se na podatke o ostvarenoj dobiti po godinama, autori zamjećuju da je 2005. tek devet poduzeća ostvarilo bruto dobit od 1,8 milijardi kuna. U idućim godinama broj poduzeća raste na 50 te u 2014. ostvaruju bruto dobit u iznosu od oko 250 milijuna kuna. Iz toga proizlazi da apsolutni iznos ostvarene dobiti ne raste s porastom broja strateških poduzeća u državnom portfelju, napominje se u radu.
Tablica ostvarene dobiti javnih poduzeća od 2008. do 2016. pokazuje da su u tom razdoblju ta poduzeća ostvarila ukupnu dobit u iznosu od 29,49 milijardi kuna. Pritom je najmanja dobit ostvarena 2008., kada je od 19 poduzeća od strateškog/posebnog značaja njih 12 poslovalo s dobiti koja je iznosila 446 milijuna kuna, a najveću prošle godine, 6,02 milijarde kuna. Lani je s dobiti poslalo 38 od ukupno 49 poduzeća od strateškog/posebnog značaja.
U radu se daje i pregled najvećih gubitaša iz državnog portfelja od 2008. do 2016., ali samo onih s godišnjim poslovnim gubitkom većim od 100 milijuna kuna. Neka od njih stalno ostvaruju gubitak i predstavljaju značajan teret državnom proračunu, premda se broj gubitaša smanjuje zbog rezanja troškova, restrukturiranja ili preraspodjele istih poslovnih aktivnosti među različitim državnim poduzećima, napominju autori.
Gubitci u poslovanju društava u vlasništvu države u tom razdoblju iznose ukupno oko 16,8 milijardi kuna, a Bajo, Zuber i Primorac ističu pritom velike gubitke Ine (2009., 2013., 2014., 2015.), Petrokemije (u pet od devet godina), svih poduzeća iz grupe HŽ-a, Autoceste Zagreb-Rijeka (u razdoblju od 2008. do 2012.), itd.
Autori iznose i usporedbu obveza uplate dobiti/dividende u državni proračun, a temeljem odluka Vlade. Prema tim odlukama primjerice lani su trgovačka društva u vlasništvu države trebala uplatiti više od 2,6 milijardi dobiti u proračun, od čega je uplaćeno tek 1,47 milijardi kuna, dok je neuplaćeno 1,18 milijardi kuna. “Država niti jedne godine nije prikupila predviđeni iznos prihoda od dobiti, velikim dijelom zbog HEP-a”, navode, dodajući kako tomu pridonose brojni čimbenici, od Vlade koja prekasno donosi odluke o uplatama dobiti do poduzeća koja dobit ne uplaćuju niti za to pružaju neko objašnjenje. “Očito nema transparentnog objašnjenja postupanja javnih poduzeća, kao ni zakonom predviđenih sankcija za nepoštivanje Vladinih odluka”, upozoravaju autori.
Napominju i kako je prihod od uplate dobiti nestabilan izvor prihoda državnog proračuna i oscilira od, primjerice, svega 117 milijuna kuna u 2007. (što je vjerojatno povezano s privatizacijom HT-a), do 1,342 milijarde kuna u 2009.
Naglašavaju i kako se situacija značajnije mijenja kada se prihodima od dobiti dodaju i prihodi od dividendi, uz napomenu kako se od 2005. do 2009 većinu činili prihodi od dividendi, a od 2009. prihodi od dobiti. “Prihodi od dividendi su nestabilni. Od 2011. stabilizirao se broj od 50-ak strateških poduzeća koja uplaćuju dobit pa prihodi nešto bolje ocrtavaju stanje gospodarstva”, ističu.
U zaključku Bajo, Zuber i Primorac navode kako država, nažalost, još uvijek ima vodeću ulogu na tržištu kroz (većinske i manjinske) vlasničke udjele u svim važnijim poduzećima, koja nisu tržišno vrednovana jer ne kotiraju na burzi, kao i da velik broj javnih poduzeća ostvaruje niske razine dobiti koje u državni proračun uplaćuju bez javne objave o tijeku novca.
Među desetak ključnih problema navode da broj javnih poduzeća u državnom vlasništvu kontinuirano raste u posljednjih devet godina, da država kao vlasnik sudjeluje u velikom broju različitih gospodarskih sektora i ne pokazuje jasnu strategiju pri odabiru poduzeća, da je vlasnički portfelj države strateški nejasno usmjeren i rascjepkan na brojne sektore bez jasne hijerarhije njihove važnosti za državu.
Smanjiti državni vlasnički portfelj
“Premda država u vlasništvu ima više od tisuću javnih poduzeća, samo ih je 50-ak na popisu strateških poduzeća obveznih uplaćivati dio dobiti (i dividendi) u državni proračun. Strateška poduzeća ostvaruju nepredvidive poslovne rezultate, a nerijetko bilježe i visoke gubitke, pa se (temeljem analize povrata na temeljni kapital) može ocijeniti da su za državu nisko profitabilna. Uplata dobiti/dividende javnih poduzeća u proračun obavlja se bez javne objave, a velik broj poduzeća kasni s uplatama ili ih ne izvršava”, neki su od problema na koje upozoravaju autori analize.
Stoga u svojim ključnim preporukama ističu da Vlada treba smanjiti državni vlasnički portfelj, osobito manjinske udjele u društvima koja su u dominanto privatnom vlasništvu te da se državni portfelj treba usmjeriti na strateške gospodarske sektore (energetiku, promet, vodoopskrbu itd.), umjesto raspršenosti na gotovo sve gospodarske sektore. Hrvatska mora imati utvrđene vlasničke prioritete, poručuju autori.
Preporučuju Vladi i da objavi popis poduzeća koja ne ispunjavaju obvezu uplate dobiti u državni proračun, kao i da utvrdi i objavi točne rokove uplata dobiti javnih poduzeća u državni proračun. Uprave poduzeća koja tu zakonsku obvezu ne ispune pravovremeno treba zakonski kažnjavati. Poduzeća trebaju javno objaviti iznose uplaćene godišnje dobiti ili razloge zbog kojih to nije bilo moguće, poruke su analize.
Vlada treba utjecati na razvoj domaćeg tržišta kapitala obvezom listanja javnih trgovačkih poduzeća u većinskom i manjinskom udjelu na Zagrebačkoj burzi. Time bi stekla i realniji uvid u vrijednost imovine i ocijenila potencijal za smanjenje deficita i javnog duga, preporučuju Ante Bajo, Lana Zuber i Marko Primorac.