‘Gledao sam generala Praljka kako umire, molio se i plakao’!

0
341
facebook

Ispratio sam generala pogledom prema njemu, pao je na stolicu, otekla su mu prsa, glava je bila crvena, gubio se u očima”, kazao je Mandić.

Povjesničar u Hrvatskom dokumentacijskom centru Domovinskog rata u BiH u Mostaru, Hrvoje Mandić, svjedočio je izricanju presude šestorici političkih i vojnih predstavnika nekadašnje HZ Herceg Bosne. Iz neposredne je blizine toga kobnoga dana svjedočio i smrti generala Slobodana Praljka.

“Bio sam s Njima, s druge strane zrcala… Zastori su se rastvorili i nasmijan mahnuo sam prema njima i pozdravio hrvatske uznike potpuno uvjeren u oslobađajuću presudu! Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić uzvratili su pozdrave s osmijehom i mahanjem. General Slobodan Praljak nije uzvratio osmijehom, ni pozdravom. Očito je u tim trenucima znao  što ga čeka”, prepričao je Mandić za HRsvijet.

Loading...

“Pratio sam suđenje s krunicom u ruci i očekivao pravičnu a ne političku presudu. Molio sam i molio, unatoč drastičnim presudama koje je sudac Carmel Agius potvrdio Jadranku Prliću i Bruni Stojići. I onda je na red došlo čitanje presude generalu Slobodanu Praljku. Nakon izricanja presude general Praljak je uzviknuo, gledajući u oči sucu Agiusu: ‘General Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu’. Nastupio je šok. Srce mi je nevjerojatnim brojem otkucaja u minuti, čvrsto sam stisnuo krunicu, molilo i molio u znojnim rukama. Ispratio sam generala pogledom prema njemu, pao je na stolicu, otekla su mu prsa, glava je bila crvena, gubio se u očima”, kazao je Mandić.

Otkrio je i nekoliko detalja o onome što se događalo nakon što su se ugasile kamere. Kazao je da su uplakani Prlić i Stojić poletjeli prema generalu Praljku te da su vjerojatno čuli njegove posljednje riječi.

“Na rukama im je umro časni general Hrvatskog vijeća obrane i Hrvatske vojske. Uvjeren sam kako je umro u sudnici, sve se to događalo oko 11 sati i 33 minute. Zastor je navučen i zaštitari su nas uljudno zamolili da se uputimo vani”, rekao je mladi povjesničar za HRsvijet.

Na pitanje što se događalo nakon izlaska iz sudnice, Mandić je rekao da su čekali u hodniku zgrade MKSJ.

“Nisam ispuštao krunicu iz ruku, među tim mnoštvom upoznao sam jednog franjevca koji je bio u civilu, iz Njemačke je, a bio je dušobrižnik pokojnog generala Praljka. Ispovjedio sam se kod našeg franjevca i olakšao dušu, jer mislio sam da ću od tuge umrijeti. Izašao sam izvan zgrade suda, hodao i molio krunicu, a sa moje lijeve strane hitna pomoć je proletjela. U srcu sam osjetio kako je unutra bilo tijelo Slobodana Praljka. U srcu sam izviknuo „pokoj vječni daruj mu Gospodine i laka ti bila hrvatska zemlja“! Oko 14.40 vratili smo se ponovno u sudnicu i nakon manje od 20 minuta, završio je kafkianski proces. “Prebrao” sam preko 15 krunica taj dan, a Bog mi je dao snagu da mogu izaći pred televizijske kuće iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske Njemačke. Međutim, nigdje nisam vidio da su objavili moju izjavu”, opisuje Mandić.

U tim je trenutcima razmišljao o sljedećem:

“Generale Hrvatskog vijeća obrane, čast mi je što sam Vas ispratio pozdravom i krunicom s druge strane zrcala, u grobnici međunarodnog prava Den Haaga… Suze, koje mi ne silaze s lica, posvećujem Vama generale. Hvala Vam što ste me naučili što je domoljublje, odanost čast i borba za Istinu! Ušli ste u legendu i poručili ste moćnicima ovog svijeta “možete zgaziti cvijeće, ali ne ali ne možete zaustaviti proljeće”!  Generale Slobodan Praljak vaš čin je veći od samog Sokrata! Laka ti bila hrvatska zemlja generale Slobodan Praljak. O tome sam razmišljao tada, razmišljam i sad”, dodao je.

Zanimljivo je da je Mandić po izlasku iz sudnice dao nekoliko izjava za medije, no nijedna nije emitirana. Kako je otkrio, pred kamerama je rekao sljedeće:

“Haški sud nema mandat suditi političkim idejama, nacijama i državama, nego isključivo pojedincima za osobnu i zapovjednu odgovornost. Haški sud je ovoga puta nadmašio sam sebe, donoseći presudu jednoj političkoj ideji, jednom narodu  i njegovoj matičnoj državi. Kao povjesničaru jasno mi je da je za potrebe osuđujuće presude i izricanja ovako drakonskih kazni, bilo potrebno dokazati  navodni međunarodni sukoba. Stoga je bilo potrebno napraviti obilje konstrukcija u čemu su sudjelovale mnoge institucionalne i izvanisnstitucionalne skupine iz Srbije, BiH, a na žalost i Republike Hrvatske. Na nama povjesničarima je da se ovim temama pozabavimo u budućnosti. Što će raditi institucije država, u to ne želim ulaziti.”