Kada su britanski publicisti i novinari Simon Dunstan i Gerrard Williams izbacili intrigantnu tezu iznesenu u knjizi 'Sivi vuk', nisu mogli ni sanjati koliko će priča uzeti maha.
Iako se na prvu čini da je u igri samo još jedna teorija zavjere, već blago surfanje širinama Interneta ukazuje kako iza storije stoje ozbiljni povjesničari, novinari i veliki kontingent različite dokumentacije. A jednu od ključnih uloga u ovoj alternativnoj slici povijesti odigrali su Hrvati.
‘Pio je kavu s Pavelićem u Argentini’
Ključni moment svakako je 30. travanj 1945. i famozni berlinski bunker. Pronađena Führerova lubanja u Moskvi kasnije je dokazano pripadala ženi koja nije Eva Braun, a materijalnih dokaza i očevidaca njihove smrti zapravo ni nema. To je vrlo skoro potaknulo brojne teorije i mogućnosti koje su dodatno zagrijali Staljin na Potsdamskoj konferenciji i ‘Ike’ Eisenhower krajem godine. BBC-jev reporter Thomas Cadett netom nakon suicida tvrdi da je čuo kako su leševi zapravo dvojnici, i to od sovjetskih vojnika i medicinskih službenika s kojima je pristupio bunkeru. Kasnije je pilot Peter Baumgart za Reuters i Associated Press iz varšavskog zatvora 1947. apelirao da je osobno odvezao Hitlera, Braun i šurjaka Fegeleina iz Berlina do Danske. Službeni povijesni izvještaji ignorirali su ovaj intervju i ‘teorije zavjere’ savezničkih lidera pa je priča malo pomalo otišla u zaborav. I onda nakon toliko godina razna svjedočanstva izlaze na vidjelo.
‘Aktion Adlerflug’ iliti ‘Orlov let’ operacija je koju je pokrenuo Martin Bormann, trodnevni nasljednik Hitlera na čelu nacističke Njemačke. Strategija se prvenstveno odnosila na transfer vrijednosti iz Trećeg Reicha u Južnu Ameriku, a na nju se nadovezivala ‘Aktion Feuerland’ (‘Vatrena zemlja’) u kojoj je u Patagoniji gradio posljednje utočište u slučaju gubitka rata. Iako nema eksplicitnih dokaza o operativi, Argentina nikada nije dokazala podrijetlo povećanih rezervi zlata koje su u samo pet ratnih godina četverostruko porasle. Inalco je izgrađen kao resort koji je trebao upriličiti bavarski Berghof, a smješten je u blizini granice s Čileom, između San Carlos de Barilochea i Villa La Angosture u pokrajini Rio Negro. Područje se godinama nazivalo ‘Dolinom Adolfa Hitlera’, čiji su pejzaž krasila samoodrživa pitoreskna naselja zvana Deutschland, Heimat i Vaterland. Ništa neuobičajeno za to podneblje, rekli bi mnogi. Sve dok se nije pojavio stanoviti Hernan Ancin, stolar čovjeku pod imenom Pablo Aranjos. Danas poznatom kao jednom od najupečatljivijih pseudonima poglavnika Ante Pavelića. I odlučio je javno progovoriti.
‘To nisu samo priče’
“Bilo je to čini mi se 1953. i tada se Hitler pojavio kod Pavelića. Bio je sa suprugom, u pratnji tri tjelohranitelja. Gotovo da su ga nosili, pošto je imao problema s hodanjem. Izgledao je gotovo isto – blijed, kratke kose šišane u vojnoj maniri, bez brkova… Zvali su me da sjednem, a Pavelićeva supruga ponudila me je kavom. I oni su je ispijali uz rashlađeno piće. U tom trenutku Pavelić Hitleru navodi kako sam upravo ja stolar koji je zaslužan za sve što vidi u ovoj građevini. Hitler mi se u tom trenutku naklonio, kao da me pozdravlja. Bio sam mu u neposrednoj blizini, s njim pio kavu, uvjeren da je to upravo on,” navodi Ancin u finskom dokumentarnom filmu ‘Kuningaskunnan Tuuli’ (‘Vjetrovi kraljevstva’). Zanimljivo, slične paralele povlačio je svojedobno i argentinsko-hrvatski novinar Drago Pilsel koji je u više intervjua potvrdio da je u djetinjstvu čuo takve priče za koje vjeruje da nadilaze domenu običnog ‘rekla-kazala’. Hrvati su znali za sve i bili svjedoci. Argentinac Abel Basti potrudio se skupiti što veći broj dokumentacije, koji je naknadno i objavio u kontroverznoj knjizi ‘Hitler u egzilu’. Po njemu Hitler ne samo da prijateljuje s hrvatskim bjeguncem već mu logistički i pomaže pri odlasku u Španjolsku, osiguravši mu lažni identitet, materijalna sredstva i ljudstvo.
Yacht klub, skijalište i čokolada glavne su odlike današnjeg Barilochea, mondenog turističkog mjesta pod europskom rukovodećom palicom. I svi ti potomci nacističkih i inih imigranata vole nakon pokojeg piva pričati o ‘stvarnoj sudbini Adolfa Hitlera’. Dvije kćerke čiji se životni put danas nerijetko spominje, kuća koja je turistička atrakcija i suptilni marketing kojeg se stide bogati vlasnici vila njemačkog podrijetla naslijeđe su ove urbane legende. Hitler se po tim pričama od Eve Braun razveo 1954. kada polako obolijeva od Parkinsona. Ona odlazi u gradić Neuquén dok o njemu brine liječnik Otto Lehmann, na čijim memoarima nastaje još jedna popularna knjiga – ‘Hitler murió en la Argentina’ (‘Hitler je umro u Argentini’). Nešto kasnije umire u demenciji i nakon par teških godina u bolesti. Kako je Pavelić imao značajan broj kontakata s hrvatskim disidentima u tadašnje vrijeme, ostaje upitno zašto nije nikome pričao o svojim sastancima s Hitlerom. Ili, ako je, zašto nitko nije javno izašao s anegdotama. Priče o njegovom životu i smrti nakon vremenskog pravca kojeg poznajemo u udžbenicima tako će uvijek ostati u domeni teorije zavjere. Sve dok se nekim čudom negdje u šumama Patagonije ne pronađe neki grob ili barem fotografija koja će cijelu priču još jednom zavrtjeti po neobaveznim rubrikama svjetskih medija…