HRVATSKI BRANITELJ MINISTRIMA: ‘Hvala što tjerate mene i obitelj iz države, gdje nam je bolje otići?’

0
228
Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

Povraća mi se kad pojedinci govore o brizi za branitelje, a osobito kad govore o domovini i kako su veliki domoljubi

Hrvatski branitelj Denis Štefanac obratio se javnosti i ministrima Damiru Krstičeviću i Tomi Medvedu otvorenim pismom.

Njegovo pismo objavljujemo u cijelosti:

Loading...

Poštovani ministri,

na početku da vam se zahvalim što ste mi suprugu i majku naše dvoje djece otjerali iz države, tj. olakšali odluku o napuštanju (neki uglednici bi rekli dezertiranju) iz ove vukojebine koja se naziva Republika Hrvatska.

Dok su u ovoj državi na odgovarajućim mjestima radili pristojni ljudi, učili su nas da se na početku neke komunikacije ili izlaganja najprije predstavimo, pa eto kratko da znate tko vam se obraća.

Moje ime je Denis Štefanac, živim u Karlovcu sa suprugom i dvoje djece (student i srednjoškolac). Po završetku srednje škole sa zvanjem fizioterapeuta, a po odsluženju JNA, umjesto da masiram babe kao svi pametni ljudi s tom strukom, ja u srpnju 1991. godine odlazim u Gardu i potpisujem profesionalni ugovor u 2. Gbr. Sljedećih 5 godina rata prolazim gotovo cijelu Hrvatsku i pola BiH.

Par godina nakon rata, kada kreću umirovljenja, smatrajući da sa svojih nepunih 40 godina nisam za mirovinu i da još puno toga mogu dati u bilo kojem segmentu društva, odlazim iz OSRH-a, sa suprugom pokrećem privatni posao koji vrlo brzo neslavno i završava (sami smo krivi, a nismo ni prvi ni zadnji). Istini za volju, s obzirom na to da živim u gradu, te nemam ni kokoši ni stoke, ni vrta ni njive, nisam vidio načina kako da prehranim obitelj i odškolujem djecu s mirovinom koja bi mi pripala po čl. 6A, a nisam ratni vojni invalid. I tako, igrom slučaja, zadnjih 8 godina radim kod Klemma u zaštitarstvu.

Neki dan me djeca pitaju (nisu više mala, pa vide i čuju): ”Tata, kako to da ti radiš kod Klemma za 3000 kn, a ovi koji nigdje nisu bili leže, hodočaste birtijama i kladionicama i primaju mirovine od 5000 ili 6000 kn?”

Ja im lijepo odgovorim da je tata nesposobni idiot koji nije htio u mirovinu, jer znate, sramota je da vaša baka radi za moju mirovinu. Koji je u pet godina rata bio toliko nesposoban da se nije uspio niti sam raniti, kad ga već četnici nisu uspjeli i tako postati ratni vojni invalid. Tati od silnih granata nije uspio puknuti niti bubnjić kako bi postao RVI. Tata nije uspio niti s autom sletjeti u grabu kako bi postao RVI. Tata nije uspio ispasti niti iz sanitetskog vozila (kao neki doktori), niti iz bilo kakvog vozila pa tako postati RVI. Tata nije uspio pijan u birtiji pasti i razbiti glavu, pa tako postati RVI. Tata je rođen zdrav, pa mu se nagluhost i ćoravost kod rođenja nije pogoršala u ratu. Tata nije uspio na nogometu slomiti nogu, pa tako postati RVI. Tata je toliko nesposoban da čak nije uspio dobiti niti PTSP. Tata je htio raditi i izgraditi bolju državu za vas, djeco.

Nakon toga djeca me više ništa ne pitaju, a zadnje što su mi rekli po tom pitanju je bilo: ”Kak si glup, mi ćemo tak i tak za mamom u Englesku ili Irsku.”

Eto toliko o meni i kako bi moj prijatelj po pameti Forrest Gump rekao: ”I to je sve što ću o tome reći.” Jer ljudi moje pameti mogu biti sretni da uopće imaju posao, a više od 3000 kn i ne zaslužuju.

Ovo pismo pišem ponukan natječajem za posao u MORH-u gdje je traženo na nivou RH 64 ljudi, a u Karlovcu njih 5, mahom ekonomske struke (uredsko poslovanje i financije).

Kako mi je supruga nezaposlena i ima završenu Ekonomsku školu, radila je već u MORH-u ratnih godina (Uprava za obranu Karlovac) na administrativnim poslovima i uredskom poslovanju, pa samim time ima i status dragovoljca, javila se na natječaj. Iste poslove radila je i kao tajnica dožupana, te ukupno na poslovima vođenja administracije i uredskog poslovanja ima 17 godina staža. Zadnjih godina radila je sve moguće poslove kojih se mogla dokopati, pa je tako godinu i pol radila u karlovačkom Crvenom križu. Tamo ju je kao majku dvoje djece i hrvatskog branitelja ravnateljica po isteku ugovora poslala na cestu, da bi na isto to mjesto zaposlila podobniju osobu.

Ranije se javila na natječaj u Ured državne uprave Karlovačke županije, pa su joj odgovorili da s obzirom na to da ima 17 godina staža na traženim poslovima, ne samo da nije zadovoljila nego da diskriminira ljude koji nemaju, tako da s obzirom na to nismo se previše niti nadali da će biti primljena u MORH, jer ljudi koji znaju raditi određeni posao u ovoj vukojebini od države ne mogu naći posao u struci. Kako čitam, na te su poslove primani učitelji i fizioterapeuti (možda sam se trebao ja javiti, ali kao što sam ranije naveo, ja sam idiot, pa sam mislio da nemam šanse).

Dragi moji ministri Medved i Krstičević, ne tražim vas ništa osim da pomognete mojoj supruzi da odgovori našoj djeci na sljedeće pitanje: ”Mama, zašto bismo mi ostali u Hrvatskoj i što možemo očekivati kad ti s toliko staža i iskustva u tim poslovima, sa statusom dragovoljca (a vi branitelji imate prednost prilikom zapošljavanja) i znanjem, ne možeš dobiti posao, nego te još optužuju da diskriminiraš ljude?”

Kao što sam već naveo, naša djeca mene više ništa ne pitaju (a i da pitaju, ne znam što bih im odgovorio), a supruga ne zna što bi im odgovorila, nego samo šuti i uređuje CV na engleskom jeziku.

Zato vas kao učene ljude koji vodite tisuće ljudi u vašim ministarstvima, molim da jednim običnim roditeljima, dragovoljcima, pomognete odgovoriti na pitanje njihove djece.

Ako niti vi slučajno ne znate odgovor, barem nam odgovorite da li je bolje Engleska ili Irska.

Cijenjeni ministri, oprostite mi što sam vas izgnjavio, ali bih na kraju još iskoristio priliku da me blagoslovite svojim mišljenjem o sljedećem: Poznato je da je ovih dana stupio novi Zakon o pravima branitelja, te da je otvoren lov na stjecanje statusa branitelja i HRVI, pa me zanima što vi mislite: bih li ja mogao ostvariti isti? Naime, ja imam Pavlovljev refleks (znate ono kad zvonite psu, a on onda slini). Ja doduše ne slinim, meni se povraća. Povraća mi se kad pojedinci govore o brizi za  branitelje, a osobito kad govore o domovini i kako su veliki domoljubi. To je do te mjere izraženo da kada na TV-u ide reklama za Domestos, meni se već kod prvog sloga diže želudac i trčim u WC.

Ja tu dijagnozu nisam imao u ratu, ali kad bih našao liječnika koji bi mi napisao da jesam, pa mi se sad stanje pogoršalo, mislite li da bi mi to moglo proći? S obzirom na to da sam ja ipak u OSRH-u proveo 12 i pol godina (26.07.1991 – 31.12.2003.), te da smo mi ipak nekakvi ratni drugovi, braća po oružju ili što god već, uz mali poguranac i s mirovinom HRVI ja bih možda mogao svojoj djeci omogućiti da ostanu u RH.

Eto, toliko za sada. S obzirom na to da ste vi moji ministri (MORH i Branitelji) ja se vas često sjetim, pa ću vam sljedeći put napisati imena gore navedenih stradalnika iz Domovinskog rata (iz birtije, prometnih nesreća, hemoroida, ćoravosti, nagluhosti i ostalih opakih boleština, onih kojima su četnici bili predaleko pa su propucali sami sebe itd.), te gdje i kako su stradali i postali HRVI. Znam da vi skrbite o braniteljima, pa će vas te informacije još više zbližiti s našom populacijom,” navodi se u pismu.