Prema predaji sv. Franjo Asiški je 1220. izjavio da će Dubrovnik propasti kada u njega prodre pravoslavlje
Postalo je moderno da Srbi svojataju poznate Dubrovčane kao „svoje“, pa su tako Ruđer Bošković, Ivan Gundulić, Vlaho Bukovac, Ivo Vojnović… sve odreda Srbi, a i sam Dubrovnik je stari srpski grad. Najžalosnije je da te teze iznose ne samo raznorazni huškački novinari već i povjesničari (a ima ih i na našoj strani). Prava istina je da je Dubrovačka Republika bila konzervativna, „bastion“ katoličanstva, potpuno zatvorena za inovjerce, vjerojatno kao rijetko koja država u povijesti Rimokatoličke crkve. Nalazeći se stoljećima kao tampon-država Istoka i Zapada, takvim odnosom prema katoličanstvu stari Dubrovčani htjeli su bezuvjetno osigurati trajno vezivanje svoje države za zapadni civilizacijski krug.
Premda su Dubrovčani svoju Republiku sačuvali prvenstveno spretnom diplomacijom i trgovinom te održavali dobre odnose i s pravoslavcima (Bizant, Srbija, Crna Gora, Rusko Carstvo) i muslimanima (Osmansko Carstvo) to ih nije sprečavalo na donošenje rigoroznih zakona. Tako,primjerice, pravoslavcima i muslimanima bilo je zabranjeno podizati svoja svetišta, ali i noćenje unutar gradskih zidina. Nadalje, zakonom je vlasteli bilo zabranjeno sklapati brakove s inovjercima, a i unajmljeni vojnici morali su biti katoličke vjere. Jedina iznimka bili su Židovi koji su imali svoju sinagogu u Žudioskoj ulici i mogli su stanovati unutar zidina, što je prije svega bilo uvjetovano promicanjem interesa trgovine.
Najveću opasnost Dubrovčani su vidjeli upravo u pravoslavlju. Naime, prema predaji sv. Franjo Asiški je 1220. izjavio da će Dubrovnik propasti kada u njega prodre pravoslavlje. Taj strah se među Dubrovčanima prenosio s generacije na generaciju tako da je prema pravoslavcima provođena je prava diskriminacija. Tako je postojala odredba prema kojoj se nakon 10 godina boravka na području Republike stjecalo pravo državljanstva, a to se odnosilo samo na rimokatolike i judaiste. Pravoslavci nikad nisu mogli postati državljani Republike. Malo pravoslavnog pučanstva moglo je stalno boraviti samo u prigradskim područjima. Pravoslavci su se najviše tražili pravo na svoju crkvu i groblje. Naime, za upražnjavanje svojih vjerskih potreba godinama su odlazili u samostan Duži blizu Trebinja, a mrtve su sahranjivali izvan Grada, pod Bosankom. Kako se pred Osmanlijama sve više pravoslavnih Hercegovac počelo naseljavati na prostor Republike, zahtjevi za crkvom su se povećavali, a i Rusko Carstvo je u tom smjeru vršilo veliki pritisak.
Slabljenjem Republike u drugoj polovici 18. stoljeća Rusko Carstvo vrši sve veći pritisak na dubrovačke vlasti oko pitanja pravoslavnih vjernika. Tako su Dubrovčani, preko svojih diplomatskih kanala, saznali da ruska carica Katarina namjerava službeno zatražiti da se u Dubrovniku podigne pravoslavna crkva te postaviti pitanje zaštite pravoslavnih stanovnika u Dubrovniku. Dubrovačka vlada odbijala je i samu pomisao o podizanju nekatoličke crkve, a smatrala je da pravoslavci u Republici uživaju potpunu slobodu. Stoga je u Petrograd carci poslala poslanstvo s jasnim uputama.
U uputama, datiranim na 20. siječnja 1771. godine, u kojoj vlada pravoslavce naziva Grcima, između ostaloga piše: „U pitanju crkve mora se reći da slobodno ispovijedanje vjere u ovoj državi imaju također nesjedinjeni Grci, osim same crkve, koja u toliko stoljeća nikada nije osnovana”. Pitanje pravoslavne crkve i pravoslavnih vjernika u Dubrovniku tih godina dubrovačko-ruskog sukoba nije riješeno. To će se dogoditi tek 1790. godine stvaranjem pravoslavne općine. Deset godina kasnije posvećena je prva pravoslavna bogomolja koja se nalazila izvan gradskih zidina, na Posatu u privatnoj kući bez vanjskih crkvenih obilježja.
Tek 1804. godine pravoslavnom svećeniku dopušteno je stalno boraviti u gradu i to pod pritiskom ruskog konzula Fontona. Tek tada je dopušteno da se crkvi na Posatu podigne zvonik, a prvi paroh kojem je otada bio dopušten boravak u Dubrovniku bio je Simeun Jovanović. Veću vjersku slobodu pravoslavci su dobili padom Republike i dolaskom francuske vlasti, a pravo državljanstva priznato im je tek 1813. godine.
Prva prava pravoslavna crkva, Crkva sv. Arhangela Mihaila, izgrađena je na Boninovu 1837. godine na zemljištu koje je dodijeljeno pravoslavnoj općini. Uz nju je uređeno i pravoslavno groblje.
Godine 1849. pravoslavlje je u Habsburškoj Monarhiji izjednačeno s drugim vjerama.
Naposljetku 1877. godine u dubrovačkoj staroj jezgri izgrađena je i posvećena Pravoslavna saborna crkva svete Blagovijesti, u ulici od Puča, na mjestu ruševnih palača starih vlastelinskih obitelji od kojih je najpoznatija bila ona Gundulića.
Iste godine je zatvorena crkva na Posatu.
Danas se u starom dijelu Dubrovnika u krugu od sto metara nalaze katolička i pravoslavna crkva, te džamija. Prema zadnjem popisu stanovništva iz 1991. godine u Dubrovniku živi 1.164 Srba, a u Dubrovačko – neretvanskoj županiji njih 2.095.