Povodom skorašnjeg hrvatskog definiranja prema pozdravu ‘Za dom spremni’, za 24 sata progovorio je povjesničar Hrvoje Klasić. U tome razgovoru iznio je svoje viđenje moguće odluke Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Povjesničar tvrdi, kako zvijezdu petokraku, ali niti bilo koji drugi simbol socijalizma i Jugoslavije ne bi trebalo ukidati i zabranjivati, dok bi sve vezano za ustaški pokret i NDH trebalo bi biti sankcionirano i zabranjeno.
”Crvenu zvijezdu petokraku sigurno ne treba zabraniti, kao ni bilo koje obilježje vezano za komunistički period. U toj državi bilo je kršenja ljudskih prava, bilo je i ubojstava i nedemokratskih postupaka, to je činjenica, ali je isto tako činjenica i da je pod križem u ime Isusa Krista počinjen veliki broj zločina kroz inkviziciju i križarske ratove pa nitko nije dovodio u pitanje zabranu kršćanstva. Pod crvenom zvijezdom ginuli su mladi Hrvati i Hrvatice u Jugoslaviji i Hrvatskoj, nemojmo bježati od te činjenice. I ginuli su zajedno za bolji svijet i bolje društvo. Ako gledamo period Hrvatske u socijalističkoj Jugoslaviji, to je period koji je milijunima ljudi donio bolji život, što ne znači da nije bilo onih koji su patili. Pa i u demokratskoj Americi je bilo onih koji su zbog druge boje kože patili. Isto je bilo i s katolicima u Irskoj”, govori Klasić te ističe kako kada se govori o ustaškom NDH pokretu, tada se govori isključivo o zločinačkom režimu koji u Hrvatskoj dolazi na vlast zaslugama Hitlera i Mussolinija.
Tko je Hrvoje Klasić?
Inače, Klasić je prilično osebujna ličnost sam po sebi. Rođen je u Sisku, dok je u Zagrebu diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu, te istražuje i predaje teme iz suvremene hrvatske i svjetskee povijesti. Suautor je dokumentarne serije ‘Hrvatsko proljeće’ snimljene u produkciji Hrvatske radiotelevizije, a da mu je Jugoslavija velika strast svjedoči i činjenica da je autor knjige ‘Jugoslavija i svijet 1968’. Kritičari kazuju kako ideologija pršti iz njegovih brojnih javnih nastupa, a tome mora da je djelom i sam doprinio komentirajući najvruće povijesne teme i dileme.
”Poslije Bleiburga i na Bleiburgu su počinjeni brojni zločini, govorimo o stravičnim zločinima partizana, dehumanizacija, o traumama u četveroredima do Makedonije. Danas ne možemo govoriti o nevinim žrtvama. Slušam propovijed Bozanića jučer i čudim se kako nitko nije spomenuo riječ ustaša ili ustaški pokret. Nacizam i fašizam imaju hrvatski termin, on se zove ustaše. Bilo je puno više vojske, bilo je puno civila i tu nemamo što reći, ti civili su uzimani u propagandi da se bježi, kao ljudski štit. Stalno se govori o zločinima ustaša, istrebljeni su i Srbi i Židovi. Kada se približavao kraj rata, kada je Pavelić bježao, i on je bježao kao civil. U hrvatskom društvu smo napravili paradoks. Svi ubijeni od strane partizana su žrtve i oni i jesu žrtve, ali ako su to bili stražari u Jasenovcu ne možemo govoriti o nevinim žrtvama”, rekao je jedne prigode te u javnosti izazvao lavinu reakcija, tim više što je dodao kako u Bleiburge ne postoje nevine žrtve.
Izjave kojima je uzburkao javnost
”Dogodili su se strašni zločini i dehumanizacija, međutim, ne možemo govoriti o nevinim žrtvama. Nitko u govoru nije spomenuo niti jednu riječ ustaša, bilo je puno više vojske i nisu svi bili nedužne žrtve. Apsolutno osuđujem ono što se dogodilo poslije toga, ali ne zaboravimo vojsku. Paradoks je što su sada svi koji su stradali od komunističkog režima nevine žrtve. Mislim da u suočavanju s prošlošću svi trebamo dati obol, a Katolička crkva ima veliku važnost u tom procesu. Nikad ne čujemo kako je svećenstvo reagiralo na sve što se događalo od 1941. do 1945. godine. Komunizam im je bio prihvatljiv, ali nacizam ne. Bilo je nekih koji su sudjelovali u pokrštavanju Srba pa čak i svećenika koji su bili aktivno u ustaškom pokretu. U Bleiburgu nisu ubijani Hrvati, nego neprijatelji države”, navodio je povjesničar. Osvrtao se i na katoličko svećenstvo, u svojim istupima.
”Veliki dio katoličkog svećenstva aktivno je podržavao ustaški pokret. I to ne samo do 1945. godine, nego i godinama kasnije. Nažalost, kako vidimo, neki i dan danas. Znajući što se događalo za vrijeme NDH mislim da je u sagledavanju odnosa novih vlasti prema crkvi nezanemariv i aspekt ponašanja dijela katoličkog svećenstva tijekom rata. Osim toga, rijetki od onih koji pišu o odnosu prema crkvi nakon rata će spomenuti da je svećenicima godinama nakon Drugog svjetskog rata bilo omogućeno da predaju vjeronauk u školama. Ili da, primjerice, časne sestre rade po bolnicama. U toj boljševičkoj, ateističkoj Jugoslaviji”, jedan je od njegovih stavova.
Stav dakako ima i o predsjedniku Tuđmanu kojega naziva ”partizanom s dna kace”, komunistom i čovjekom od velikog povjerenja dr. Ive Goldsteina i Josipa Broza.
”Da ste 1943. ili 1945. godine pred Tuđmana stavili skupinu ustaša, gotovo je sigurno da bi oni okončali po kratkom postupku. Siguran sam da 1945. godine, kad se tim ljudima često presuđivalo po kratkom postupku, Tuđman nije dizao glas i borio se za njihova prava. To, međutim, samo pokazuje da važne ličnosti ne možemo gledati jednodimenzionalno i u samo jednom trenutku. Tuđman 1940-ih, 1960-ih i 1990-ih nije isti. Tuđman je osamdesetih imao jasnu viziju da želi postati predsjednik. Bio je svjestan da to ne može postati ako uvažava samo svoju prošlost, nego je, kao što rekoste, postao oportun. Bio je svjestan da mora dobiti podršku s onima protiv kojih je ratovao. To ne znači da je Tuđman počeo vjerovati da su ustaše mirotvorci ili plemeniti borci za hrvatsku ideju. Vidio je da će bez njihove podrške ostvarenje cilja biti nemoguće”, objasnio je neupućenima Klasić za kojega s druge strane Broz nije diktator već autokratski vladar koji je imao moć koju je pak tako primjenjivao da nalikuje diktaturi.
”Tito je bio i ostao antifašist do kraja života. Sklapao je, primjerice, međudržavne odnose s Vatikanom i s Bijelom kućom, ali ne i s fašističkim Francovim režimom. S druge strane, i Staljin je bio antifašist, ali i staljinist. I Churchill je bio antifašist, ali je jednom zapovijedi izbrisao 60.000 ljudi u Dresdenu. I Truman je bio antifašist, ali je naredio bacanje atomske bombe. Njihove poteze, dakle, treba gledati u kontekstu vremena u kojima su napravljeni”, komentar je ovog povjesničara koji svoje znanje dijeli mladima.
Domovinski rat za Klasića je bio agresija i građanski rat, a tu svoju tezu dodatno je argumentirao:
”U ljeto 1991. godine u Sisku sam obukao uniformu hrvatskog vojnika, a moj susjed i najbolji prijatelj s kojim sam odrastao u srpsku odoru. On nije bio građanin Nikaragve ili Makedonije, već građanin Hrvatske. Čak ni u Pečuh nije otišao. Otišao je u Petrinju. Par mjeseci kasnije u stan pored mog pala je granata. Ona nije poslana iz neke druge države, nego iz moje, od strane ljudi koji su pobunjeni protiv svoje države. Hrvatski Srbi tada su bili hrvatski građani, kao što su i danas. Osim toga, u redovima hrvatske vojske je bilo oko deset tisuća Srba. Ratovali su protiv svojih često bliskih rođaka. Često se koristi argument međunarodne agresije kojim se objašnjava nepostojanje građanskog rata. To je, međutim, nepoznavanje povijesti i pravnih definicija”.
Poznat je Klasić i po svojim tvrdnjama iznesenim u Jutarnjem listu, a on nadasve stručno ističe kako ”jugoslavenski političari nisu znali ništa o političkim ubojstvima na njemačkom tlu, te da SDP nije skrivao dokumente CK SKH”. Za njega ubojstva hrvatskih emigranata mogu se opravdati jer, kako je jednom prigodom rekao, ”radilo se o teroristima”.
Tek na koncu kao šlag na tortu, valja dodati još jednu zgodu iz Klasićeve biografije; naime, ovaj povjesničar u mladosti je bio član SDP-a.