Beč – privlačna svjetska prijestolnica kulture!

0
112

Središnja zbirka mračnog genija Egona Schielea, nalazi se unutar Muzeja Leopold u Muzejskom kvartu. Pitanje je - što publiku stalno privlači mračnim i tjeskobnim vizijama tog siromašnog sina željezničara, koji je ostavio Likovnu akademiju, da bi uz Klimta i Hundertwassera, postao najpoznatijim slikarskim simbolom grada? Schieleova najveća zbirka na svijetu proslavila je taj muzej, zahvaljujući velikodušnoj donaciji bračnog para Elisabethe i Rudolpha Leopolda

Beč – raskošan u svojoj carskoj velebnosti palača i dvoraca, sjetan u sumraku šetnice uz Dunav, uz koji odjekuju zvuci jazza ili klasične glazbe – ujedno je i grad pun strahovite tjeskobe u remek-djelima svojih najvećih slikara. Takav je slučaj i s mračnim genijem Egona Schielea, čija se centralna zbirka nalazi unutar Muzeja Leopold u Muzejskom kvartu. Pitanje je, što publiku neprekinuto privlači mračnim i tjeskobnim vizijama tog siromašnog sina željezničara, koji je ostavio Likovnu akademiju, da bi uz Klimta i Hundertwassera, postao najpoznatijim slikarskim simbolom grada?

Bez sumnje, svi njegovi autoportreti na kojima se prikazao izgladnjelog lika, tijela prekrivenog zelenkastim odsjajima, s podočnjacima, sve njegove blijede, izmučene djevojčice, djeca golemih, upalih očiju u crnini, aktovi mršavih, golih žena raširenih nogu bez ikakve erotike, zagrljaji ljudi deformiranih udova – koji su uznemiravali tadašnju publiku – bili su vjeran preslik onoga što je došlo kasnije u 20. stoljeću. Doista, pravu jezu izaziva proročansko pismo koje je umjetnik na početku 20. stoljeća napisao svojoj sestri: „Ono što će se dogoditi nakon 1914., dio je drugog svijeta…“

Loading...

I doista, svijet nije postao bolji ni humaniji od kada je Schiele rasprostirao na platnima svoje ljude-kosture. Najveća zbirka na svijetu Egona Schielea, proslavila je ovaj muzej zahvaljujući vlikodušnoj donaciji bračnog para Elisabethe i Rudolpha Leopolda. Taj “karizmatičan sakupljač”, kako ga je nazvala kustosica Muzeja Leopold, Romana Schuler, nije se posvetio mondenim užicima bogatstva, već je svoje vrijeme, energiju i novac uložio u prikupljanje, ne samo antologijskih Schieleovih djela, već i radove drugih austrijskih i njemačkih umjetnika.

Leopold je u suradnji s Republikom Austrijom i Austrijskom nacionalnom bankom utemeljio privatnu zakladu od 5200 djela koja je smještena u Muzeju Leopold s osnovnom zadaćom: sačuvati životno djelo jednog čovjeka i istražiti ga kao nacionalno austrijsko blago. No, važno je napomenuti da Muzej nije zamišljen kao stalni postav zbirke. Schieleova djela stalno se predstavljaju u okviru uvijek novih problemskih izložaba i tema, sučeljavaju se s drugim majstorima, kao što se stalno mijenja i postav ostatka zbirke.

Muzej ima 12.600 četvornih metara, a po želji samog kolekcionara, Schieleova djela smještena su na najvišem, petom katu gdje ima najviše dnevnog svjetla. U ulaznom djelu smještena je bečka umjetnost oko 1900. godine, a ispod razine prizemlja nalaze se dva podzemna kata s djelima iz 19. stoljeća, grafike i likovnost 20. stoljeća, dok su na prvom i drugom katu – ekspresionisti.

KHM i Povijesno-prirodoslovni muzej

Sa tri muzeja smještena unutar Muzejskog kvarta (nekadašnjih carskih štala) – Leopold, Kunsthalle i MUMOK – s pridruženim Internacionalnim centrom za ples, Centrom za arhitekturu, Muzejem za najmlađe, brojnim knjižarama i digitalnim arhivima, Bečani su uspjeli načiniti živo kulturno odredište aktivno cijele godine.

Iz Muzejskog kvarta posjetitelj izlazi na Trg Marije Terezije sa dva golema nasuprotna muzeja. Muzej povijesti umjetnosti (KHM), desno od Muzejskog kvarta, izgrađen je kako bi udomio dragocjenu habsburšku zbirku umjetnina. Muzej sadrži zbirke starog Egipta, starogrčku i starorimsku zbirku, bliskoistočnu zbirku, zbirku kovanica, te djela nastala sve do 18. stoljeća, od kojih se osobito vrijednom ističe zbirka ranesansnih i baroknih majstora, uključujući slikare flamanske i španjolske slikarske škole, odnosno djela majstora slikarstva, poput Caravaggia, Rafaela, Velazqueza, Tiziana, Tintoretta, Rubensa ili Dürera.

Nasuprot toj najvažnijoj muzejskoj zbirci starih majstora, nalazi se identični Prirodoslovno-povijesni muzej, a obje goleme institucije otvorio je 1891. austro-ugarski car, Franjo Josip. Korijeni prirodoslovne zbirke iz koje je nastao muzej, sežu mnogo dalje u povijest, kada je car Franjo Josip I. Stjepan, osnovao prvu zbirku 1750. godine. Zbirka se vremenom brzo nadopunjavala, pa danas obuhvaća nevjerojatnih 30 milijuna izložaka.

Među njima, posebno mjesto ima nadaleko poznata skulpture Venere iz Willendorfa, stara oko 25.000 godina. Posjetitelje privlači i najveća, ujedno i najstarija svjetska zbirka meteora i vrlo bogata zbirka kostura dinosaura. Muzej ima najveću svjetsku zbirku kristala i minerala, kao i tisuće prepariranih životinja. Među najpoznatijim izlošcima su kosturi rijetkih ili izumrlih vrsta, poput Stellerove morske krave.

Zanimljivo je da u svim ovim muzejima možete odlično jesti i to zdravu hranu koja se kreće u rasponu od raznih vrsta domaćih juha, poput juhe od hrena i golemih zdjela salate, pa su bečki muzeji specifični i po odličnim restoranima

Albertina

Albertina je, s druge strane, bečki muzej u kojem se čuva jedna od najvećih i najpoznatijih grafičkih zbirki na svijetu s oko 65.000 crteža i više od milijun grafika. Muzej je smješten u palači svog osnivača, nadvojvode Alberta Kasimira von Sachsen-Teschena, po kojemu je dobio i ime. Nalazi se u samom središtu Beča, u neposrednoj blizini čuvene Bečke državne opere i Hotela Sacher.

Nadvojvoda Albert postavio je grafičku zbirku sedamdesetih godina 18. stoljeća u dvorcu Pressburg, u kojem je obitavao kao guverner Kraljevine Ugarske od 1765. do 1781. godine. Na današnjem mjestu u bečkoj palači Nadvojvode Albrechta, Albertina se nalazi od 1795. godine, a za javnost je prvi put otvorena 1822. godine. Nakon Albertove smrti, zbirka i palača pripali su njegovim nasljednicima – nadvojvodama Karlu, te kasnije Albrechtu i Friedrichu, koji su nastavili s obogaćivanjem grafičke zbirke. Od 1919. godine zbirka je u posjedu Republike Austrije, te je 1920. spojena sa zbirkom grafika bivše Carske dvorske biblioteke. Zbirka i palača u kojoj je smještena, nose od 1921. godine današnji naziv.

U muzeju se, između ostalih, čuvaju i djela Leonarda da Vincija, Michelangela, Raffaela, Petera Paula Rubensa, Oskara Kokoschke, Rembrandta, Albrechta Dürera, Gustava Klimta i Egona Schielea, koja dolaze studirati stručnjaci iz cijeloga svijeta.

Klimt i Hundertwasser

Klimt je, poput Schielea, uzenimiravao duhove svojim portretima. Slikao je bogate bečke gospođe, ali i žene s društvenog dna kao dame, čime je, doslovno, kako su pisali suvremenici – “uznemiravao čitav grad”. Ali, bilo je to vrijeme pobune, secesije, kada se rađala nova umjetnost prožeta erotikom. No, koliko god Klimtovi portreti žena odaju raskoš jednog novog slikarstva, koliko god bili pozlaćeni i ornamentirani – sve su te “slikareve muze”, osim slavnog “Poljupca” – imale nešto smrtno i blijedo u pojavi i u fatalnom, ali i tjeskobonom pogledu.

Ipak, Klimt je zauvijek promijenio umjetnost Beča svojim vizijama, među kojima su uznemiravali naturalistčki prikazi i bogate dekoracije. Stoga je i neizostavano odredište svakog posjetitelja bečkih muzeja, slavna Zgrada bečke secesije, koja nije samo izložbeni paviljon, već i arhitektonski manifest secesije koji je 1897. izgradio arhitekt, Joseph Maria Olbrich, a građevinu je financirao, Karl Wittgenstein.

Zgrada je doista bila “poruka” umjetnika secesije s glasovitim motom koji stoji na ulazu u građevinu: “Svakom dobu njegova umjetnost, umjetnosti sloboda”, a Klimtov “Beethovenov friz” u unutrašnjosti, nije ni do danas protumačen do kraja.

Hundertwasser je stvorio također neke od najradikalnijih i najsmionijih građevina. Arhitekt i slikar koji je tvrdio da je “ravnalo zločin”, da je ravna crta “bezbožna, nemoralna i da bi je trebalo zabraniti”, veliki etičar zaljubljen u život i arhitekturu u kojoj čovjek živi u potpunom suglasju s prirodom – bio je doista jedan od rijetkih ljudi koji je usrećio svijet.

“Kapetan Kišni dan”, kako se također nazivao, možda, je bio posljednji romantičar stvaranja koji je svojim radosnim građevinama nalik prirodnim strukturama, sa stepenastim i zelenim krovovima, prozorima iz kojih raste drveće, interijerima punim boja, valovitim linijama interijera i eksterijera – usrećivao ljude zamorene beskrajnim nizovima potpuno istih četvrti, punih bezlične suvremene arhitekture koja emanira tjeskobu.

‘Individualno uređivanje kuća’

Štoviše, Beč su uvelike proslavile Hundertwasserrove smjele građevine koje su postale mjestima hodočašća milijuna turista koji žele vidjeti ta jedinstvena zdanja, u Europi možda jedino usporediva s Gaudijevim građevinama i skulpturama u parkovima Barcelone.

Međunarodnu je slavu stekao krajem šezdesetih godina održavajući izložbe, predavanja i performance u Parizu, u kojima se bavio temama ekologije, povratka prirodi i humanističkim načelima življenja. Zalagao se za krovove prekrivene vegetacijom i “individualno oblikovanje fasada”. Svaki čovjek, tvrdio je, ima pravo individualno uređivati svoju kuću. Žestoko se borio protiv zagađenja svih vrsta, nuklearne ugroze i svake vrste destrukcije zemaljskog nasljeđa.

Prema njegovoj slavnoj teoriji – čovjek ima tri kože: svoju prirodnu epidermu, svoju odjeću i svoju kuću iz kojih svaka prirodno proizlazi jedna iz druge. Četvrta koža je bilo socijalno okruženje, obitelj, nacija i prijatelji, a peta – planetarna “koža” o kojoj je ovisila biosfera, kvaliteta života i stanje Zemlje.

Odmah je stekao velik broj štovatelja, a prve kreacije omogućio mu je bogati kolekcionar Joram Harel s kojim se sprijateljio 1972. godine. Već 1972. publicirao je svoj slavni manifest protiv racionalnog u arhitekturi, predstavljajući ga na televizijama. Mrzio je sve racionalno, tvrdeći, ne bez razloga, da je čitavo 20. stoljeće podređeno tiraniji ravne linije – “majke svih zala i ružnoće”.

Kako Hundertwasser nije bio arhitekt , ali je osmislio sve svoje građevine, za prvu je njegovu zgradu angažiran Jozef Krawina s kojim se razišao, da bi mnogo uspješniju suradnju nastavio s Peterom Pelikanom, s kojim je zavšio svoju prvu stambenu zgradu Hundertwasserhaus, između 1983. i 1986. godine.

Građevina smjelih boja i neravnih podova, oplemenjena s oko 250 stabala i grmova, predstavlja jedno od najkreativnijih i najoriginalnijih djela moderne arhitekture na svijetu. Zgrada raspolaže sa 52 stana, 4 poslovna prostora, te sa 16 privatnih i 3 zajedničke krovne terase. Hundertwasserhaus je ujedno i jedna od najposjećenijih građevina u Austriji, dok su slične građevine sagrađene u suradnji s Friedensreichom Hundertwasserom i arhitektima Peterom Pelikanom i Heinzom M. Springmannom u Bad Sodenu, Darmstadtu, Frankfurtu, Magdeburgu, Osaki, Plochingenu, Wittenbergu i Bad Blumau.

Grad raskošnih crkava i palača

Naravno, svaki posjetitelj šetajući centrom grada neminovo dolazi do glavne gradske crkve – katedrale sv. Stjepana na istoimenom trgu. Katedrala je izgrađena u romaničkom i gotičkom stilu na ruševinama nekadašnjih dviju crkava, od kojih je prva sagrađena 1147. godine. Zbog krova živopisnih boja postala je prepoznatljivim simbolom Beča, a svakako valja razgledati veliki gotički brod izgrađen od 1304. do 1450., te gotički toranj i tornjiće na južnom transept, dovršene 1433. godine.

Jedna od najvećih znamenitosti na bečkom Ringu je Bečka državna opera. Gradnja je počela krajem 1861. godine i u potpunosti je sagrađena 1869., prema nacrtima bečkih arhitekata, Augusta Sicarda von Sicardsburga i Eduarda van der Nülla, u stilu neorenesanse. Još za vrijeme izgradnje, izgled i stil Bečke opere izazivao je brojna negodovanja i kritike suvremenika. Monumentalnost same Opere, s jedne strane, nije dolazila do izražaja zbog još veće monumentalnosti zgrade Heinrichshof, koja joj se nalazila nasuprot, sve do rušenja u bombardiranjima tijekom Drugog svjetskog rata. Kako je tijekom izgradnje Opere i razina Ringa podignuta za cijeli metar, još nedovršena Opera dobila je pogrdni nadimak – “potonuli sanduk”. Razočarani graditelji Opere nisu ni doživjeli njezino otvorenje: prvi je umro van der Nüll, a točno deset tjedana kasnije i Sicardsburg.

Bečka državna opera svečano je otvorena izvedbom Mozartove opere Don Giovanni, 15. svibnja 1869. godine i postala je jednom od najslavnijih opernih kuća na svijetu.

Dvorac ‘Lijepi izvor’

Dvorac Schönbrunn (“Lijepi izvor”) u Beču, također je jedna od najvažnijih kulturnih spomenika u Austriji, a od 1860-ih i jedna od glavnih turističkih atrakcija u Beču. Palača i vrtovi odražavaju ukus, zanimanje i težnje habsburških vladara, kojima je Schönbrunn bio rezidencijom od 18. stoljeća do 1918. godine.

Maksimilijan II., car Svetog Rimskog Carstva, je 1569. godine u poplavnoj dolini rijeke Wien dao izgraditi kraljevski lovački ljetnikovac Katterburg, čije je ograđeno lovno područje bilo ispunjeno fazanima, patkama, jelenima i veprovima, ali i egzotičnim puricama i paunovima. Tijekom sljedećeg stoljeća, za to područje ustalio se naziv Schönbrunn, po arteškom bunaru iz kojeg se crpila voda za dvor.

To lovno područje osobito je obožavala druga žena Ferdinanda II., Eleonora Gonzaga ,koja je mnogo vremena provodila u lovu. Ona je lovačkom ljetnikovcu dodala oranžeriju i palaču koja se gradila od 1638. do 1643. godine. Josip I., car Svetog Rimskog Carstva, je koncem 17. stoljeća odlučio obnoviti dvorac i načiniti ga rezidencijom austrijskih careva. Arhitekti Johann Bernhard Fischer von Erlach i Nicolaus Pacassi, zaslužni su za njegov dizajn i uređenje u stilu dekorativnog baroka. Francuski vrtni arhitekt, Jean Trehet, je 1695. godine oko palače zasadio francuski park s labirintom. Zajedno sa svojim vrtovima i prvim zoo-vrtom na svijetu iz 1752., palača je savršen primjer Gesamtkunstwerka (sjedinjenja svih umjetnosti).

God. 1775., za vrijeme carice Marije Terezije, Schönbrunn je, na 60 metara visokom brdu, okrunjen glorijetom, izgrađenim od kamena sa srušenog dvorca Neugebäude. Carica je posvetila glorijet habsburškoj moći i “Pravednom ratu” (katolička doktrina o ratu za pravdu ili istinu). Za caricu je Johann Ferdinand Hetzendorf von Hohenberg, izgradio seriju slikovitih ruina, nazvanih “Rimske ruševine” ili “Ruševine Kartage” 1778. godine, ali i fontanu s obeliskom kao simbolom stabilnosti i opstojnosti.

Nakon propasti Austro-Ugarskog carstva 1918. godine, novoosnovana austrijska vlada je sačuvala Schönbrunn kao muzej. Nakon Drugog svjetskoga rata služio je kao sjedište Savezničke komisije za Austriju i smještaj malog britanskog garnizona. Kasnije je poslužila i kao mjesto susreta predsjednika SAD-a i SSSR-a, Kennedyja i Hruščova, 1961. godine.

Palača je, zajedno s vrtom oko nje, 1996. godine uvrštena na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi.

Kuća leptira i Belvedere

Kuća leptira otvorena je 1990. godine i isprva se nalazila u Sonnenuhrhausu u schönbrunnskom kompleksu. Ubrzo je izazvala velik interes posjetitelja, no 1997. je zbog obnove građevine, u kojoj se nalazila privremeno, morala biti zatvorena. Stoga je odlučeno da se 1998. preseli u samo središte grada – Hofburg, odnosno u secesijsku ljepoticu Palmenhaus.

Unutrašnjost u prekrasnom staklenom paviljonu čini prava tropska oaza s prilagođenim temperaturnim uvjetima i vegetacijom koja pogoduje leptirima. Kuća je zamišljena kao park na zatvorenom kroz koji šetate i uživate okruženi brojnim šarenim leptirima. U sklopu “muzeja”, nalazi se i mala projekcijska soba, u kojoj se mogu pogledati kratki filmovi o tim zadivljujućim bićima koja, među ostalim, hrane kriškama naranče na malim tanjurićima.

Jedno od najslavnijih mjesta u gradu je Belvedere – naziv za kompleks baroknih palača podignutih za austrijskog princa Eugena Savojskog u bečkom trećem bezirku (bečke gradske općine) – Landstraße, koji se nalazi jugoistočno od gradskog središta.

Nakon kupnje zemljišta 1697., princ Eugen je prvo uredio veliki park, zatim je izgradio prigradsku ladanjsku vilu, a 1714. otpočeli su radovi na gradnji palače Donji Belvedere, koja je ispočetka građena kao parkovna vila, s oranžerijom, galerijom za slike i jednim krilom za stanovanje. Projektant i voditelj gradnje bio je poznati austrijski barokni arhitekt, Johann Lukas von Hildebrandt, a Belvedere je tako postao njegovo najpoznatije djelo.

Desna ruka u osmišljavanju i izvedbi dvorca bio mu je venecijanski kipar, Giovanni Stanetti, kojeg je u Beč doveo osobno princ Eugen, zajedno sa cijelom majstorskom radionicom. Stanetti je trebao osigurati pravi talijanski kiparski doprinos – brojne samostojeće figure uzduž balustrada i parka, kao i brojne kiparske detalje po fasadama. Donji Belvedere dovršen je 1716. godine.

Fresku na kupoli u centralnoj Mramorsaal (Mramorna dvorana), oslikao je Martino Altomonte. Njegova freska slavi princa Eugena kao novog Apolona, boga ljepote i umjetnosti i muza. U toj dvorani nalazi se i kip Apoteoza princa Eugena, rad austrijskog kipara Balthasara Permosera.

Austrijska galerija Belvedere

Dvorski park je tipično barokni u kojem su biljke i šetnice uredno i simetrično postavljene poput kazališne kulise. Između 1720. i 1723. godine, podignut je Gornji Belvedere, koji je jednostavno trebao poslužiti kao prikladan kraj glavne osi parka. Projektant je ponovo bio – von Hildebrandt. U ovom dvorcu postoji Mramorna dvorana u kojoj je potpisan Austrijski državni ugovor, kojim je ustanovljena moderna austrijska država, 15. svibnja, 1955. godine. Nakon izgradnje 1723., dvorac je proširen kako bi postao glavna ljetna rezidencija za princa Eugena. Freske u dvorcu oslikao je, Carlo Carlone, a oltarnu fresku u dvorskoj kapeli – Francesco Solimena.

Kompleks Belvedere prodao je princ Eugen 1752. carici Mariji Tereziji, koja je kompleks i nazvala – Belvedere. Pod Habsburgovcima je kompleks povećan. Od 1775., u Belvederu se nalazila carska galerija slika, iz riznice cara Josipa II., a od 1806. i kolekcija slika iz Palače Ambras koja je smještena u Donjem Belvederu. Obje kolekcije premještene su 1890. u bečki Kunsthistorisches Museum. Posljednji koji je Belvedere koristio kao rezidenciju, bio je nadvojvoda Franjo Ferdinand.

Nakon Drugog svjetskoga rata, kompleks Belvedere ugostio je muzej – Austrijsku galeriju Belvedere.

Završetak putovanja u Plinomjeru

Naše trodnevno putovaje završili smo u Gasometeru, koji pokazuje kako se izvanredno može preurediti stara industrijska arhitektura. Riječ je o 4 nekadašnja plinska spremnika s kapacitetom od po 90.000 kubika plina. Svaki je visok 70 metara i 60 metara širok. U vrijeme izgradnje, ta je tvorevina bila najveća u Europi. Bio je izgrađen kao dio gradskog plinskog poduzeća Gaswerk Simmering, koje je radilo od 1896. do 1899. godine. Plinomjer je bio smješten u jedanaestoj pokrajini (Gemeindebezirke) Beča – Simmering. Spremnici su bili korišteni od 1899. do 1984. godine baš kao plinski spremnici.

Nakon preinake plinske instalacije 1978. godine, spremnici više nisu bili potrebni, pa su prestali s radom. Saznavanjem novih metoda skladištenja plina pod pritiskom, takvi su veliki spremnici postali preveliki za održavanje i uporabu, stoga su zamijenjeni manjim spremnicima s plinom pod pritiskom. Od opustošenih plinskih spremnika jedino su cigleni zidovi i dijelovi krova ostali očuvani i kao takvi su u modernom vremenu postali – atrakcija, kulturna zanimljivost i zaštićeni povijesni znak Beča.

Beč je 1995. godine odlučio obnoviti zaštićene građevine. Tako su četvorica poznatih inženjera radili na četirima plinskim spremnicima – Jean Nouvel na spremniku A, Coop Himmelblau na spremniku B, Manfred Wehdorn na spremniku C i Wilhelm Holzbauer na spremniku D. Spremnici su bili renovirani u nekoliko stambenih zona, te apartmana na vrhu, ureda na srednjim katovima i raznim zabavnim i kupovnim centrima na nižim katovima. Robne kuće iz pojedinih spremnika povezane su međusobno mostovima. Očuvani cigleni oblik vanjštine, nije mijenjan. Jedan od arhitekata zamislio je jedan od spremnika koristiti u svrhu hotela i nekih velikih svjetskih ekonomskih institucija.

Veliko otvorenje obnovljenih spremnika bilo je 30. listopada, 2001. godine, ali ljudi su i ranije već vidjeli njihov novi izgled u svibnju iste godine, kada je i počelo useljavanje stanara u kupljene stanove.

Danas su se obnovljeni plinski spremnici razvili u značajno naselje i može se reći da je to – grad u gradu. Unutarnji sadržaji plinometra uključuju glazbenu dvoranu za 2000 do 3000 ljudi, filmsko kazalište, studentski dom, gradski arhiv i razne druge pogodnosti. Također sadrže 800 apartmana (s tim da su dvije trećine zidova originalni cigleni zidovi) sa 1600 stalnih stanara i oko 100 studenstkih apartmana za 250 studenata.

Upravo smo u spremniku A popili zadnju bečku kavu prije povratka u Zagreb…