Bogata sakralna baština otoka Brača

0
310
Wikimedia Commons

Otok Brač je jedan od najbogatijih otoka po svojem prekrasnom crkvenom blagu, o čemu svjedoči iznimna izložba Vedrana Barbarića i Line Uršića - 'Sakralna baština otoka Brača - itinerari kulturnog turizma' u zagrebačkom Arheološkom muzeju. Autori u svom bogatom vodiču bračkim crkvama podsjećaju i na kadulju, smilje i sve ostale mirisne trave kojima otok od drevnih vremena obiluje. Ukratko rečeno, Vedran Barbarić i Lino Uršić napisali su izvanredno djelo svojim 'vodičem', popisavši sve crkve (naveli smo samo neke), te stvorili nezaobilaznu knjigu za buduće putnike i istražitelje povijesti prebogatih bračkih spomenika...

Brač je jedan od najbogatijih otoka po svojem prekrasnom crkvenom blagu, o čemu svjedoči iznimna izložba Vedrana Barbarića i Line Uršića – „Sakralna baština otoka Brača – itinerari kulturnog turizma” u zagrebačkom Arheološkom muzeju.

Autori u svom bogatom vodiču bračkim crkvama podsjećaju na kadulju, smilje i sve ostale mirisne trave kojima otok od drevnih vremena obiluje. Visinska razlika određuje raspored vegetacije unutar otoka i usmjerava ljudske aktivnosti, gdje se unutrašnjost otoka sa svojim prohladnim zimama i padalinama, gotovo kontinentalne prirode pokazuje kao područje trajno usmjereno stočarskoj ekonomiji. Obale su drukčijih datosti pa omogućuju ugodan život u blagoj klimi i nude sve pogodnosti koje pruža život uz more. Klima oblikuje i graditeljske forme. Promjene u temperaturi uzrokuju površinsko lomljenje kamena, pa tako on, u svom najosnovnijem obliku postaje trajno građevno sredstvo i prva opcija otočkih graditelja.

Tamo gdje se kamen lomi u slojevima, bere se za pokrivanje krovova. Drugdje ga vještina kavadura i klesara dovodi u oblik pogodan upotrebi u svim zamislivim oblicima tradicionalne vernakularne, stambene i sakralne arhitekture. Brač se trajno razgrađuje u kamenu, kako bi se nanovo izgradio. Boravak u takvom prostoru čovjeka, kao duhovno biće, tjera na promišljanje koje ga vodi pripisivanju posebnih vrijednosti pojedinim mjestima. Pri tome su istaknute točke dobile svoje spomenike, prvo gomile, zatim toteme ili svetišta, a konačno i skladne crkve jednostavnih oblika koje su, marljivošću i ustrajnošću otočnog puka, dobrim dijelom još očuvane.

To su fini detalji na slici otoka kakav je u svojoj suštini. Jezik, posebno toponimija kao spomenik za sebe, čuva uspomenu i na vrijednosti koje su se s protokom vremena i promjenama stanovništva postupno izgubile. Negdje imamo sreću imati uvid u jedinstvene spomenike poput Povaljske listine, s pravom nazvane krštenicom Brača, gdje nam se iščitavanjem redaka teksta napisanog hrvatskom ćirilicom otvara svijet srednjega vijeka, a osamljene crkvice dobivaju svoj kontekst.

Mnoštvo iznimno vrijednih materijalnih, napose graditeljskih svjedočanstava otoka, priča priču o bračkom puku i njegovoj kršćanskoj vjeri. U tom mnoštvu spomenika posjetitelju je, a često i poznavatelju, teško izdvojiti najvažniji ili pak najzanimljiviji. Slijedom toga, nastali vodič napisan je da bi se interpretirala ukupna sakralna baština otoka i sistematizirala u pet tematskih itinera.

Prvi tragovi kršćanstva

S obzirom na njihovo dugo trajanje, niz bračkih sakralnih objekata imaju višeslojne vrijednosti, pa se isti objekti tako nalaze unutar više itinerara. Tragovi najstarijih slojeva kršćanstva, onih prije uspostavljanja vjerske tolerancije Milanskim ediktom 313. godine, na otoku zasad nisu zabilježeni. Možda je prvi podatak o kršćanstvu na Braču onaj u pismima sv. Jeronima njegovim suvremenicima s kraja 4. i početka 5. stoljeća, gdje se on posredno referira na postojanje više samostana i mnoštva svetih, pobožnih ljudi na dalmatinskim otocima.

Čini se kako je prvi sloj ranokršćanskih građevina na Braču, vjerojatno, nastao nakon završetka vojnih operacija u Dalmaciji tijekom bizantsko-gotskih ratova, u drugoj polovici 6. stoljeća. Tada se grade ili pregrađuju sklopovi u Sutivanu, Supetru, Lovrečini, Postirama, Mirju, Pučišćima, Povljima, a vjerojatno i u Bolu. Crkve su redom posvećene svecima čije su se relikvije čuvale u Rimu, što pokazuje da je gradnja tih objekata, zapravo, plansko ostvarenje pod patronatom državne i crkvene vlasti. To se očituje i u kvaliteti projektiranja i građenja crkava, što nije slučaj kod velikog broja crkvenih objekata građenih izvan provincijskih središta.

Utvrđeno je da je kao osnovna mjera redovito upotrebljavana rimska stopa, što je određivalo odnose debljine i visine zidova, širine i duljine glavnog broda, apside i narteksa. To je rezultiralo skladnim građevinama preciznih razmjera. Nadalje, u prezbiteriju je velikih istraženih bračkih bazilika u Povljima, Lovrečini i Postirama pod oltarom bila konfesija, oltarni grob u koji su bile položene brandea, predmeti posvećeni dodirom sa svetačkim relikvijama. Na taj se način ostvarivalo jedinstvo između kulta mučenika i euharistijske liturgije.

Čini se da su gotovo sve bračke crkve iz tog doba imale i krstionicu. Krsni zdenci u njima redovito ponavljaju isti, križni tlocrt, što je prema mišljenju istraživača još jedan dokaz planske graditeljske aktivnosti iz druge polovine 6. stoljeća. Svi su ti objekti opremljeni kamenim namještajem i arhitektonskim elementima izrađenim u klesarskim radionicama koje su djelovale na nama još nepoznatim lokacijama na otoku. Antički kamenolomi Plate, Rasohe i Stražišće bili su izvor kamena za njihovu izradu.

Od istog je kamena izrađen i veliki broj sarkofaga s karakterističnim ranokršćanskim obilježjima. Dosta ih se može vidjeti na nizu lokaliteta na otoku, dok su drugi trgovačkim putevima završili i na zapadnoj jadranskoj obali. Povaljska je bazilika nastala u sklopu samostanskog kompleksa, kao i crkva adaptiranog samostanskog sklopa u Mirju, još uvijek skrivena pod zemljom. Kod Supetra, Postira, Lovrečine i Stipanske luke kod Pučišća, možemo sa sigurnošću pretpostaviti da je riječ o crkvama uz naselja.

U slučaju Bola u pitanju je danas nepoznati kršćanski objekt u sklopu bizantske utvrde, te nešto kasnije izgrađena crkva na mjestu današnje predromaničke. Još uvijek nismo sigurni koja je izvorna uloge crkve sv. Jadre između Splitske i Škripa. Sve te crkve i samostanske zajednice od trenutka su gradnje postale žarišta kršćanstva na otoku. Nije u potpunosti jasno ni to, kada se dogodilo rušenje ili napuštanje tih objekata. Kod Lovrečine je, primjerice, ustanovljeno kako je objekt napušten.

Ostaci nekadašnjih ranokršćanskih crkava otoka Brača danas su jedno od najdojmljivijih i najpotpunijih svjedočanstava povijesti kršćanstva na tlu Hrvatske. Pri tome svakako posebno mjesto zauzimaju očuvani ostaci povaljske bazilike i njezine do krova sačuvane krstionice, te bazilike u Lovrečini, s očuvanim freskama i obnovljenim krstioničkim ciborijem. U Muzeju otoka Brača, u Škripu, čuvaju se fragmenti kamenog namještaja iz bračkih ranokršćanskih crkava, uglavnom produkti lokalnih klesarskih radionica.

Jedna je od najosobitijih kulturnih značajki otoka Brača velik broj dobro očuvanih crkava malih dimenzija iz vremena ranoga srednjega vijeka. Budući da čine skupinu koja je prema brojnosti i očuvanosti jedna od najvažnijih ranih iskaza sakralne arhitektonske baštine u Hrvatskoj, odavna su prepoznate kao važan simbol lokalnog identiteta. O okolnostima, točnom vremenu gradnje i imenima graditelja za većinu njih znamo malo toga.

Važno razdoblje druge polovice 11. stoljeća

Znanstvenici su na osnovu istraživanja utvrdili kako stilski uglavnom pripadaju predromaničkoj i ranoromaničkoj arhitekturi i vremenu 9.–12. stoljeća. Utvrđeno je da se stilske odlike tih ranih građevina prenose i na sljedeća razdoblja, pa ih je ponekad teško vremenski odrediti. Najstarije među njima povezuju se s procesom pokrštavanja slavenskog stanovništva doseljenog s kopna najkasnije tijekom 9. stoljeća, u vremenu kada je Brač bio u sklopu područja koje Konstantin Porfirogenet naziva – Paganija.

Posebno je važno razdoblje druge polovice 11. stoljeća, kada je Brač postao dijelom Hrvatske Kraljevine. Raskol istočne i zapadne crkve 1054. godine imao je za posljedicu investiranje u crkvene i samostanske, benediktinske objekte, a na stilskom polju širenje romaničkog stila. Tada se na Braču pregrađuje dosta starijih, ali i nastaje velik broj novih crkava. Sve su crkve iz ove skupine jednobrodne s jednom apsidom, neraščlanjene (iznimka je sv. Juraj kod Nerežišća) i ožbukane vanjštine, natkrivene su bačvastim svodom, a pokrivene kamenim pločama. Istraživači smatraju da je upotreba pokrovnih kamenih ploča zaživjela u trenutku kada je na otoku nestalo krovnog crijepa recikliranog s davno napuštenih rimskih građevina.

Danas taj element u sakralnoj, ali i pučkoj arhitekturi, čini estetski vrijednu poveznicu s davnom prošlošću. Male dimenzije crkava ne odražavaju nužno veličinu zajednice koja ih je posjećivala, jer su obredi služeni ispred crkava. Taj je običaj na otoku očuvan do danas. Unutar ove grupe građevina treba obratiti pažnju na pojedine konstrukcijske elemente koji ih u stilskom smislu određuju.

Iznutra se to odnosi na postojanje slijepih arkada ili, pak, niša na bočnim zidovima, pojasnica koje bačvasti svod dijele na svodovna polja (traveje), na imposte od kamenih ploča na začetku pojasnica, te svod apside. Dvije crkve s kupolom nad srednjim svodovnim poljem, sv. Nikola (Sumartin) s obnovljenom kupolom i sv. Mihovil (Dol) s očuvanim tragovima kupole, najzapadniji su primjeri tog arhitektonskog elementa izvorno istočne provenijencije.

Izvana je prepoznatljiv romanički stilski element viseći luk koji uokviruje lunetu iznad nadvratnika, a javlja se tek od druge polovice 11. stoljeća. Većina ovih crkava dobila je tijekom 14. stoljeća zvonik na preslicu. Rijetke su od njih izvorno imale taj element, poput sv. Jurja u Straževniku, gdje je sačuvan najstariji takav zvonik u Dalmaciji. Najstarije sačuvano zvono na otoku danas visi na preslici iz 14. stoljeća na crkvi sv. Petra u Dolu. Neke su u 15. i 16. stoljeću dobile vrijedne kamene oltarne reljefe nastale u krugovima glasovitih kipara i graditelja, Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca, te od ruku bračkog kipara, Nikole Lazanića.

U ovom se itineraru predstavljaju crkve koje su nastale na svetim mjestima iz različitih vremenskih perioda i triju vjerskih struktura. Najstarija je od njih ona pretpovijesna, gdje je uglavnom riječ o istaknutim mjestima u krajoliku na kojima je pretpovijesno stanovništvo otoka podizalo grobne ili pak kultne kamene gomile. Takva su mjesta brojna u pretpovijesnoj topografiji Brača, no samo je na nekolicini njih poslije izgrađen kršćanski vjerski objekt.

Poveznice između tih dvaju aspekata svetosti koji ujedinjuju dva konceptualno nepoveziva objekta, gomilu i crkvu, jesu sama mjesta na kojima su izgrađene. Takav slučaj zabilježen je na lokalitetima crkve sv. Duha, na rubu visoravni južno od Gornjeg Humca, kod crkve sv. Kuzme i Damjana, smještene na jednom od dvaju vrhova brda Smrčevika, te kod crkve sv. Mihovila, u blizini dviju lokava koje su napajale ljude i stoku stanovnika napuštenog sela Podhuma.

U svim je trima slučajevima mjesto za gradnju crkve odabrano iz istog razloga zbog kojeg su nastale pretpovijesne gomile. Kod sv. Duha i sv. Kuzme i Damjana u pitanju je sakralno obilježavanje prostora na istaknutim vrhovima, dok je kod sv. Mihovila u pitanju označavanje, potvrđivanje prava vlasništva nad vodom, resursom od životne važnosti na otoku bez pitke vode. Kod svake je od njih kamen s plašta pretpovijesnih gomila iskorišten prilikom gradnje crkve ili ogradnog zida. Taj je postupak kod sv. Kuzme i Damjana gotovo potpuno razgradio gomilu, a kod sv. Mihovila otkrio pretpovijesne grobove u gomili, do danas vidljive na njezinoj površini. Vjerojatan razlog zbog kojeg su ta tri primjera smještena baš na bračkoj visoravni, jest koncentracija pretpovijesnih spomenika na tom najnaseljenijem području otoka u vremenu kada su se podizale gomile kao sveta i/ili pogrebna mjesta.

Slavenska vjerovanja na Vidovoj gori

Najzanimljivija je veza sa slavenskim predkršćanskim vjerovanjima, potvrđena u prostoru upravo putem kršćanskih crkava koje se nalaze na ključnim mjestima u krajoliku i nose imena svetaca čiji su kultovi diljem slavenskog svijeta, procesom pokrštavanja u srednjem vijeku, preslojili one slavenske. Posebno je važna toponimija Vidove gore i s njom povezanog prostora, jer u sebi krije prežitke slavenskih vjerovanja. Crkva sv. Vida polazišna je točka za tumačenje tog prostora, pošto je kult sv. Vida u slavenskom svijetu kroz proces pokrštavanja često zamjenjivao svetišta vrhovnog boga Peruna, smještena na gorskim vrhuncima.

Prema slavenskoj mitološkoj interpretaciji prostora, Perunovo svetište na Vidovoj gori treba dovesti u izravnu vezu s obitavalištem njegova božanskog antipoda, stočnog boga Velesa. On boravi ispod Perunove gore, na vodi, te u godišnjem ciklusu napada Peruna u obliku zmaja ili zmije. Budući da je Perun moćniji, on pobjeđuje Velesa, koji se zatim povlači u svoje sklonište uz vodu ili u utrobu zemlje. U ovom je slučaju to u – Drakonjinoj špilji. Po nekim su tumačenjima Vića (Vitova) jama i Trolokve, u relativnoj blizini vrha Vidove gore, također lokaliteti na kojima treba vidjeti prežitke slavenskih vjerovanja i mjesta gdje se skriva pobijeđeni Veles i prikuplja snagu za novi napad na Peruna.

Prema zabilježenim pučkim predajama, prilikom nevremena na Vidovoj se gori glogovim kolcima tuku dvije vještice, Poganica i Irudica, pa se tu čita daleko sjećanje na poganska vremena. Osim kod sv. Vida, u slavenskom je svijetu poznato da su mjesta Perunova kulta zamjenjivale crkve s titularima sv. Ilije, sv. Mihovila i ponekad sv. Jurja.

Kod svakog je od njih veza jasna – sv. Ilija je, poput Peruna, gromovnik, dok sv. Mihovil i sv. Juraj pobjeđuju zlo, prikazano u obliku Sotone ili zmaja. Iako nije u potpunosti jasno u koliko je slučajeva kod bračkih crkava posvećenih tim svecima moguće vidjeti vezu s poganskim kultnim mjestima, crkva sv. Ilije kod Donjeg Humca otkriva takve spone. Izgrađena je na mjestu rimskog mauzoleja, te je gotovo u potpunosti sazidana od njegovih dijelova.

Obližnje brdo zove se Trišćenik (od trisk — “grom”), što u kombinaciji s odabirom titulara, sv. Ilije „gromovnika”, upućuje na predkršćanske, slavenske elemente prilikom odabira titulara crkve. Na to se nadovezuje ime obližnje lokve, Poganica, u značenju nekakva zloduha kojeg u pučkim pjesmama istjeruju gromovi. Tako se ovdje opet susrećemo sa simbolikom svetih mjesta slavenskih – Velesa i Peruna.

Župne crkve otoka Brača oslikavaju društveni položaj zajednica na otoku, uglavnom u novom vijeku. Tome je razlog činjenica da je većina današnjih mjesta nastala spuštanjem stanovništva na obale tek od 15. stoljeća nadalje. Nije stoga čudno da župna crkva Donjeg Humca, jednog od najstarijih živućih naselja na otoku, ima najdulji kontinuitet sakralne funkcije među današnjim župnim crkvama na otoku. On je posvjedočen u svetištu u kojem su sačuvani gabariti nekadašnje ranoromaničke crkve s najstarijom freskom na otoku.

Kako su nastajala priobalna naselja, tako su se s vremenom nove župe odvajale od starijih župa u unutrašnjosti, te su se gradile nove župne crkve. Taj proces počinje sa 16. stoljećem, kada se grade prve faze župnih crkava u Sutivanu, Mircima, Postirima i Pučišćima. Ipak je najizrazitiji biljeg na župnim crkvama otoka Brača ostavilo vrijeme baroka (17. i 18. stoljeće). Tada su podizane, proširivane i preuređivane mnoge bračke župne crkve.

Monasi – neodvojiv dio bračkog života

Barok je kao omiljen stil na Braču dugo trajao, pa se čak i krajem 19. stoljeća u Dolu gradi crkva s pročeljem u baroknoj tradiciji. Među graditeljima tog razdoblja najdublji je trag ostavio, Ignacije Macanović, trogirski graditelj koji je radio na crkvama u Gornjem Humcu i Nerežišćima. Jedno su od dojmljivih obilježja baroka na otoku – zvonici sa završnom lukovicom, kakvi su izgrađeni u Pučišćima, Donjem Humcu i Sutivanu.

Najvrijedniji su doprinos interijeru župnih crkava djela mletačkih majstora 16. i 17. stoljeća. U Škripu i Pučišćima nalaze se oltarne pale – Palme Mlađeg, u Nerežišćima – Ridolfijeva pala, u Splitskoj – Bassanova pala, u Milni – Dizianijeva i Balestrinina pala. Svakako je vrijedno spomenuti Tintorettovu oltarnu palu koja se danas čuva u dominikanskoj pinakoteci u Bolu.

Najnovije doba ostavilo je kao najdojmljivije dva spomenika – zvonik župne crkve u Ložišćima i župnu crkvu u Selcima. Iako svojom monumentalnošću dokidaju veze s okolinom u kojoj nastaju, ova dva historicistička graditeljska pothvata daju joj trajno obilježje i postaju referentne točke arhitekture prijelaza dvaju stoljeća.

Od samih početaka kršćanstva na otoku Braču, njegov su neodvojiv dio monasi koji su živjeli isposničkim životom na izoliranim mjestima, većinom u špiljama. U skladu s poimanjem otoka kao svojevrsnih pustinja, monaški je život na otoku zacijelo začet veoma rano. Sveti Jeronim krajem 4. i početkom 5. stoljeća spominje dalmatinske otoke sa svetim ljudima, te samostane koje financiraju neki bogati ljudi. U špiljama poput Drakonjine špilje, Opatje spile i Opatjeg stana ti su rani pustinjaci mogli naći traženi mir. U Drakonjinoj špilji to je donekle i potvrđeno ulomcima kamenog namještaja iz 6. stoljeća.

Osim pustinjačkih nastambi, na Braču su sigurno postojali i rani samostani. Prema do sada pronađenim ostacima, takav kompleks vjerojatno je postojao na Mirju iznad Postira. Opravdana je pretpostavka da su ti samostani teško mogli preživjeti nesigurnost 7. stoljeća i nešto kasnije doseljavanje slavenskog stanovništva na istočni dio otoka.

Sljedeće razdoblje u kojem je oživio monaški život na otoku jest druga polovica 11. stoljeća. Već navedene okolnosti toga vremena rezultirale su, između ostalog, uspostavom samostana benediktinskog reda, koji nastaju uz potporu splitskog nadbiskupa Lovre i hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. Kako su samostani, prema benediktinskoj reguli, bili zatvarani u zidove, ruševine kasnoantičkih naselja bile su idealno mjesto za pregradnju. Takve primjere vidimo na sjevernoj bračkoj obali u Stipanskoj luci kod Pučišća, Lovrečini i Povljima. Andrija Ciccarelli, župnik iz Pučišća, u svojoj povijesti otoka Brača s početka 19. stoljeća, spominje još tri samostana, uz sv. Jadru kod Nerežišća, na Mirju i u Sutivanu, ali nalazi dosad nisu potvrdili njihovo postojanje.

U 15. i 16 stoljeću na područje južnih obronaka Vidove gore dolaze glagoljaški redovnici i osnivaju eremitaže Drakonjinu pećinu, Dračevu luku, a nešto kasnije u unutrašnjosti Blaca. Uporedo s njima se formiraju i eremitaže redovnica trećoretkinja, na Braču znanih kao – picokare. Bile su to pobožne žene koje su sva svoja imanja ostavile samostanu, te u njemu živjele posvećenim životom.

Muški samostani većinom su bili naseljeni redovnicima iz Poljica, Splita i Makarskog primorja, najčešće izbjeglicama pred Turcima, dok su u ženske samostane dolazile redovnice s Brača, ali i ostalih otoka. Samostani su, osobito Blaca i Dračeva luka, s vremenom izrasli u važne čimbenike kulturnog i ekonomskog života Brača, a njihova su se imanja darovanjima i kupnjom neprestano povećavala.

Dominikanci u Bolu, franjevci u Sumartinu

Posebno je poglavlje bračke sakralne baštine ispisano u novom vijeku djelovanjem dominikanaca u Bolu i franjevaca u Sumartinu. Franjevci su sredinom 17. stoljeća predvodili repopulaciju krugom opustošenog istočnoga dijela otoka zbjegom iz Bosne i Hercegovine. S druge strane otoka, Dominikanski samostan u Bolu tijekom svojeg djelovanja od 1475. godine postao je baštinikom velikog dijela autentičnih svjedočanstava iz murvičkih pustinja i neprocjenjivog kulturnoga blaga.

Iznad uvale u kojoj se smjestilo naselje Povlja, na položaju Lokva, nalazi se današnja župna crkva sv. Ivana Krstitelja. U dnu uvale se nalazila rustična vila iz rimskog carskog razdoblja, uz ime čijeg se vlasnika vezuje i postanak naziva naselja Povlja. Ranokršćanski kompleks trobrodne bazilike s krstionicom i popratnim prostorijama na lokalitetu Lokva izgrađen je u 5. ili 6.stoljeću. Monumentalnost arhitekture i prostranost koju pokazuje kompleks upućuje na mogućnost da je tu bilo značajno ranokršćansko središte otoka Brača, moguće ranog monaškog reda uređenog po regulama istočnih kršćanskih zajednica.

U narteks (crkveno predvorje) su vodila tri prolaza – dva bočna i jedan u glavnoj osi građevine. U glavni se brod crkve pristupalo kroz portal s velikim lučnim nadvojem i monolitnom gredom, nadvratnikom s vegetabilnim ukrasom i centralno postavljenim križem. Unutrašnjost same bazilike bila je podijeljena na tri broda, sa širim središnjim i užim bočnim brodovima, omjera 1:3. Bočni brodovi završavaju pastoforijama, pomoćnim prostorijama karakterističnim za istočnu ranokršćansku arhitekturu. Središnji brod završava polukružnom apsidom upisanom u ravni začelni zid, što je vidljivo na nekolicini crkvenih objekata toga doba, a smatra se da porijeklo ima u sirijskoj arhitekturi.

Na istočnom zidu apside sačuvala se trifora, trodjelni prozor s tri jednaka luka. U svetištu se nalazi oltarni grob, konfesija, križnog tlocrta. Uz istočno pročelje bazilike sačuvane su dvije izvorno presvođene grobnice, u skladu s običajem sahranjivanja u blizini relikvija sveca. Svetište je bilo odijeljeno oltarnom ogradom od koje su sačuvani fragmenti pluteja s prikazom jaganjca, te drugog s prikazom lavljeg repa. Crkva s obje strane ima bočne prostorije. Uz južnu prostoriju nalazila se jedna s bazenom, piscinom. Uz sjevernu su tri prostorije među kojima se očuvanošću ističe krstionica.

U vrijeme benediktinske obnove crkvenog sklopa, preuzela je i do zadržala ulogu svetišta crkve sv. Ivana. Ima oblik oktogona s nišama upisanog u kvadrat s krsnim zdencem križnog oblika. Danas je, osim krstionice Eufrazijeve bazilike u Poreču, jedina do krova sačuvana na istočnoj obali Jadrana. U njoj su sačuvani dijelovi izvornog ranokršćanskog fresko ukrasa marmoriziranog stila, te kasniji posvetni križ iz benediktinskog razdoblja.

U 9. je ili 10. stoljeću na mjestu napuštenog ranokršćanskog sklopa zaživio benediktinski samostan. Krstionica je preuređena u priručnu crkvu. S njezine je istočne strane dograđen kapitul (možda već u ranokršćanskoj fazi), a monasi su stanovali u prostoru nekadašnjeg ranokršćanskog svetišta. Taj je samostan porušen 1145. u napadu Mlečana ili pak omiških gusara.

Kult svetog Ivana Povaljskog

Iz toga doba potječe kult svetog Ivana Povaljskog. Prema jednoj je verziji legend, taj svetac za života bio monah tog samostana, a druga, zapisana od kroničara Vicka Prodića u 17. stoljeću, izjednačava ga sa svetim Ivanom Milostinjarom, aleksandrijskim patrijarhom iz 7. stoljeća. Ovaj kult je bio predmetom iznimno važnog hodočašća kroz srednji i dijelom u novi vijek. Važnosti štovanja ovog sveca pridonio je niz legendi koje mu pridaju ulogu zaštitnika od kužnih bolesti.

Drugu obnovu samostana vezujemo uz godinu 1184. i opata Ratka. Tada je obnovljen benediktinski samostan i priznati svi njegovi prijašnji posjedi. To je zapisano u dvama povijesnim spomenicima od velike povijesne važnosti – Povaljskom pragu i Povaljskoj listini. Prag se nalazio nad novootvorenim ulazom u crkvu, a na njemu je najstariji sačuvani natpis pisan hrvatskom ćirilicom. Na njemu se imenom spominje brački knez Brečko, a potpisao ga je jedan od prvih imenom poznatih klesara na tlu Hrvatske – Radonja.

U Povaljskoj se listini iz 1250. godine, prijepisu dokumenta iz 1184. godine, navodi zapis o toj obnovi i popis područja u okviru posjeda samostana. Također je pisana hrvatskom ćirilicom i jedan je od najvažnijih i najstarijih hrvatskih povijesnih i jezičnih spomenika uopće.

Ovaj je samostan u više navrata poharan, te su ga benediktinci napustili u 14. stoljeću. Današnja crkva je građena u 16./17. stoljeću, a od 18. do prve polovice 20. stoljeća dobila je svoj današnji oblik dodavanjem bočnih brodova i predvorja. Današnji zvonik izgrađen je u drugoj polovici 19. stoljeća. U unutrašnjosti crkve pozornost privlače bočni oltari Gospe od Ružarija i Srca Isusovog, vjerojatno radovi iz druge polovice 17. stoljeća nasljednika poznatog pučiškog klesara, Tripuna Bokanića. Za mletačke uprave nad otokom Bračom, sredinom 16. stoljeća, ranokršćanska apsida i zidovi nad njom fortificiraju se srednjo-vjekovnom obrambenom kulom obrubljenom kruništem, kako bi se povaljska opatija zaštitila od pomorskih prepada flote Otomanskog carstva.

Župna crkva u Selcima izvorno je bila posvećena slavenskim apostolima, sv. Ćirilu i Metodu. Izgrađena je na mjestu prijašnje crkve Gospe od Pohođenja i najmlađa je bračka župna crkva. Gradila se u fazama od 1921., a kada je 1955. dovršen zvonik, dobila je novu posvetu Kristu Kralju. Projektant ove trobrodne bazilike s transeptom, upisanim bočnim apsidama i natkrivenim predvorjem u neoromaničkom stilu, bio je austrijski arhitekt ,Schlauf. Njegov su projekt u djelo proveli mahom domaći klesari i tako podigli monumentalan spomenik selačkoj kamenarskoj tradiciji.

Na pročelju su zamjetni stilski elementi romanike i gotike, što se vidi i po postavljanju kipova Srca Isusova i s njegovih bočnih strana svetaca Ćirila i Metoda. Pročeljem dominira monumentalni aksijalni zvonik podignut nad predvorjem, danas najviši u viško-bračko-hvarskoj biskupiji. U svetištu se nalazi kip Srca Isusova, djelo Ivana Meštrovića.

Crkva posvećena Gospi Karmelskoj, koja se nalazi na suprotnom kraju trga od današnje župne crkve, bila je prva župna crkva u Selcima. Prvi se put spominje u prvoj polovici 17.stoljeća kao Gospa na Selcih. Nadograđena je do sadašnje veličine i baroknih stilskih obilježja 1850., a trodijelni zvonik na preslicu dograđen joj je 1871. godine. Na glavnom oltaru nalazi se kip Gospe od Karmela iz 1850. godine.

Crkva sv. Nedilje (Nedjelje) nalazi se na obronku brda Gradac. Bila je župna crkva srednjovjekovnog naselja Gradac koje se spominje u 12. stoljeću u Povaljskoj listini, gdje se sama crkva spominje kao sv. Marija. Gradac je u ranom srednjem vijeku bio glavno otočko naselje na području koje je naselilo stanovništvo pridošlo s kopna, iz neretvljanskog područja. Raseljen je u 16. stoljeću.

Crkva sv. Nikole – župna crkva Gornjeg Humca

Crkva sv. Tome nalazi se na zapadnom vrhu Grabovika iznad današnjeg zaseoka, Nadsela. Crkva je jednobrodna s kvadratnom apsidom, a presvođena je bačvastim svodom bez pojasnica. Unutrašnjost je raščlanjena s tri para niša. Nad pročeljem je naknadno dograđeni zvonik na preslicu. Uz sjeverni zid crkve je jedan grob pokriven dugačkom poklopnicom. Novi nadvratnik i ploča s natpisom na pročelju crkve potječu s kraja 19. stoljeća. Na natpisu stoji zaziv zaštite od munje i tuče. Crkva je najmanja od svih predromaničkih građevina otoka Brača.

Crkvica sv. Nikole, između Sumartina i Selaca, pak, nalazi se na uzvisini Kruška. Nije pripadala nekom naselju, pa je vjerojatno građena kao zavjetna crkva ili orijentir pomorcima pri plovidbi Bračkim kanalom. Crkva je jednobrodna s kvadratnom apsidom. Bočni su zidovi iznutra raščlanjeni s dva para lezena i dubokim slijepim nišama nejednake širine. Nad lezenama počivaju dvije pojasnice bačvastog svoda, zapadna nad impostima, a istočna direktno nad lezenama. U središnjem traveju stoji kupola bez otvora. Nad vratima je viseći luk pokriven kamenim pločama koji uokviruje zazidanu lunetu. To je najzapadnija sačuvana kupola toga doba na dalmatinskim otocima i pokazuje prostorni doseg utjecaja bizantske arhitekture prema zapadu.

Franjevački samostan, crkva sv. Martina i crkva Gospe od Anđela u Sumartinu, nalazi se u uvali Sitno u mjestu koje se izvorno zvalo Vrhbrača, a tek je krajem 19. stoljeća prozvano Sumartin. Tijekom Kandijskog rata 1645. ondje se doselilo novo stanovništvo – izbjeglice iz Bosne i Hercegovine predvođene franjevcima. U prvoj polovici 18. stoljeća franjevačka zajednica dobila je status samostana. Pod vodstvom poznatog franjevca i književnika, Andrije Kačića Miošića, sredinom 18. stoljeća podignuta je nova crkva posvećena sv. Martinu i uz nju zgrada franjevačkog samostana s kasnobaroknim odlikama.

Krajem tog stoljeća Sumartin je poharala kuga, čemu svjedoče grobovi oko crkve. Netom prije početka Prvog svjetskoga rata na mjestu crkve sv. Martina izgrađena je nova, crkva Gospe od Anđela. Mramorni oltari ukrašeni mozaicima djelo su Pave Bilinića, prvog učitelja velikog Ivana Meštrovića.

Crkva sv. Nikole župna je crkva Gornjeg Humca od 17. stoljeća. Prijašnja župna crkva spominje se u vizitacijama iz 16. stoljeća kao crkva Gospe od Pohoda. Na njenim je temeljima sredinom 18. stoljeća izgrađena barokna crkva sv. Nikole. Crkva je trobrodna, a presvođena je prelomljenim bačvastim svodom s pojasnicama. Zvonik je smješten uz južni zid crkve, a na njegovu prvom katu sačuvana je rozeta s izvorne crkve koja pripada 15./16. stoljeću. Forma krovišta, prilično nisko položenog, neuobičajena je za bračke zvonike. U njemu je zvono svetog Kuzme, doneseno iz sv. Kuzme i Damjana, na kojem se može pročitati 1512. kao godina izrade.

U današnjoj se župnoj crkvi čuva gotički kameni triptih čiji je autor, možda, Juraj Dalmatinac, a koji prikazuje Gopu s djetetom, sv. Nikolu i sv. Mihovila. Izvedba likova s reljefa podsjeća na likove sa središnje apside katedrale sv. Jakova u Šibeniku, izrađene Dalmatinčevom rukom. Triptih je bio dio glavnog oltara prve crkve na ovom mjestu. Prilikom preuređenja crkve u 17. stoljeću, triptih je rastavljen; dijelovi su dugo bili razdvojeni i izloženi u drugim humčanskim crkvama, a danas je ponovno sastavljen i izložen na južnom zidu crkve. Uz taj je reljef u crkvi izložen kameni triptih donesen iz crkve sv. Kuzme i Damjana na Smrčeviku, djelo radionice Nikole Firentinca iz 15. stoljeća, također sa središnjim prikazom Gospe s djetetom. Vrijedna je i slika Gospe od Ružarija, autora Baldasara D’Anne iz 17. stoljeća.

Vidljivi ostaci pretpovijesnih grobova

Crkva svih svetih izgrađena je kao župna crkva srednjovjekovnih naselja Mošuje i Dubravice, napuštenih tijekom 15. i 16.stoljeća. Nalazi se istočno od Gornjeg Humca i do nje se može doći makadamskim putem. Crkva je jednobrodna građevina s kvadratnom apsidom, natkrivena bačvastim svodom bez pojasnica. U apsidi je pod bačvastim svodom prizidani oltar. Unutrašnjost je na bočnim stranama raščlanjena dubokim nišama u kojima su crvenom bojom naslikani posvetni križevi jednakih krakova. Na početku svodova nad glavnim brodom i apsidom nalazi se vijenci od kamenih ploča, a imposti na početku lukova niša.

Zvonik na preslicu također ima imposte na početku luka, što ga smješta u romanički stil iako se smatra da je crkvi dograđen naknadno. Osnovne karakteristike pokazuju odlike ranoromaničkog stila, pa je crkva vjerojatno građena u vremenu 11. ili 12. stoljeća. Na nadvratniku je u kraticama uklesan natpis koji se čita ECCLESIA OMNIUM SANCTORUM. Oko crkve su grobovi pokriveni masivnim kamenim pločama koji pripadaju vremenu 13. do 15.stoljeća.

Spomenimo još u ovom iscrpnom pregledu dvije crkve. Crkva sv. Mihovila nalazi se na blagoj uzvisini južno od Gornjeg Humca. Podignuta je u 13./14.stoljeću kao crkva starih naselja Podhuma i Razdajina. Izgrađena je tik uz veliku pretpovijesnu gomilu. Uz nju su grobovi pokriveni poklopnicama. Ogradni zid crkve prelazi preko jednog od grobova, pa je očito da je ograda izgrađena kasnije od same crkve i groblja. Njezinom gradnjom razgrađen je veliki dio gomile, pa su danas na površini vidljivi ostaci pretpovijesnih grobova od kamenih ploča.

Crkva je jednobrodna, ima neraščlanjene unutarnje zidove, presvođena je bačvastim svodom, a završava kvadratnom apsidom koja je iznutra polukružna. Na pročelju je zvonik na preslicu s gotičkim kamenim lukom, nedavno obnovljenim zbog nužde. Osobitost je crkve minijaturno predvorje građeno od dvaju zidanih pilona povezanih lukom i pokrivenih kamenim pločama. Na oltaru se nalazi reljef iz 15. stoljeća s likom svetog Mihovila, prikazanog kako ubija Sotonu. Taj reljef nastao je pod utjecajem rada Nikole Firentinca, glasovitog umjetnika 15. stoljeća.

Crkva sv. Kuzme i Damjana, pak, smještena je na brdu Smrčevik, na njegovu zapadnom vrhu Smrčevik veli. Crkva je jednobrodna, ima polukružnu apsidu, unutrašnjost joj je raščlanjena nišama, a presvođena je bačvastim svodom. Na pročelju je zvonik na preslicu iz 16. stoljeća. Unutar crkve nalaze se spolije uzidane uz oltar, ulomak ranokršćanskog sarkofaga s prikazom križa i dio reljefa s prikazom ruke. Izvorno je ovdje stajao kameni oltarni triptih, danas izložen u crkvi sv. Nikole u Gornjem Humcu.

U polukupoli apside slabo se vide ostaci jedne od rijetkih sačuvanih baroknih freski na otoku s prikazima šest anđela i amfore iznad trijumfalnog luka. Osobitost je te crkve postojanje triju prozora, osim standardnog u apsidi; po jedan se nalazi uz ulaz i na sjevernom zidu. Nešto niže od crkve nalaze se ostaci stambenog objekta, moguće – pustinjačke nastambe. U zvoniku u obližnjem Gornjem Humcu nalazi se zvono iz 16. stoljeća koje se naziva – zvonom svetog Kuzme, pa je vjerojatno izvorno bilo na toj crkvi.

Ukratko rečeno, Vedran Barbarić i Lino Uršić napisali su izvanredno djelo svojim „vodičem”, popisavši sve crkve (naveli smo samo neke), te stvorili nezaobilaznu knjigu za buduće putnike i istražitelje povijesti prebogatih bračkih spomenika.

Loading...