Bordižanje i komarci uništili slavni i drevni grad Osor!

0
233

Isprva su glagoljski inicijali bili skromni. Bila su to samo veća slova s malo crvene boje. Glagoljska je knjiga započela svoj povijesni hod s misonarskom akcijom svete braće Ćirila i Metoda u IX. stoljeću

Jedini doktor teologije, historičar umjetnosti i kulture koji je propješačio Hrvatsko primorje i našao neke od najvažnijih fresaka i glagoljskih natpisa, Branko Fučić, donio nam je u svojoj antologijskoj knjizi „Terra incognita” nove zanimljivosti iz bogate baštine, pa tako i priču o tome kako su nastali glagoljski inicijali.

Loading...

Da bi se u glagoljskoj knjizi, pojasnio je Fučić, osobito bogoslužnoj – u misalu, u brevijaru ili u ritualu — olakšalo i ubrzalo traženje početaka molitava, poglavlja ili čitanja biblijskih tekstova, prvo se slovo prve riječi napisalo veće od ostalih i obojilo jarkom bojom da odmah upada u oči. Konačno se to početno slovo počelo sve bogatije ukrašavati i tako je nastao – inicijal.

Naziv inicijal dolazi od latinske riječi littera initialis (početno slovo). Initiuim je početak. Velike, obojene ili ukrašene inicijale gledali smo u latinskim kodeksima, tj. u rukom na pergameni ili na papiru pisanim knjigama. No, podjednako ih nalazimo u starim, rukom pisanim glagoljskim bogoslužnim knjigama već od samih početaka glagoljske rukopisne knjige. Isprva su glagoljski inicijali bili skromni – samo veća slova s malo crvene boje…

Inicijali privlačili pažnju čitatelja

Glagoljska je knjiga započela svoj povijesni hod s misonarskom akcijom svete braće Ćirila i Metoda u IX. stoljeću. Prve bogoslužne knjige ćirilometodskih misionara bile su malenih formata, da bi ih se na putovanjima lakše nosilo i prenosilo. U tim skromnim misionarskim knjigama i inicijali su bili jednostavni i skromni. Ali kada se ustalila staroslavenska liturgija, kada su se razvila središta te liturgije, postale su i bogoslužne knjige formatom veće i ukrašenije i više se nisu prenosile u torbama. Pravi raskošni rascvat rukom pisane hrvatske glagoljske knjige zabilježen je u XIV. i XV. stoljeću.

U tim knjigama glagoljske bi inicijale izradio ili sam pisar koji je pisao tekst perom i crnilom, ili bi pisar ostavljao u tekstu prazna mjesta za minijature i inicijale koje bi zatim oslikao – sitnoslikar. Slikar bi se služio kistom i šarenim bojama dok bi pisar inicijale ispisao i išarao crnilom, cinoberom, žutom, modrom i zelenom bojom, tako da bi guščje pero umakao u tintarnice s različitim otopljenim bojama.

Među glagoljskim inicijalima koje je perom izradio pisar osobito su privlačili oni koji su na neobično maštovit način upozoravali, pokazivali i upućivali, ukratko oni koji su osobito privlačili pažnju čitača. Danas, dok ih gledamo, čini nam se kao da su oživjeli, kao da su se mrtva slova pretvorila u živa bića. Dostajalo je da glagoljski pisar ubaci u glagoljsko slovo S (ono je nalik na gljivu) dvije točke, pa da se taj inicijal upilji u čitatelja. Drugdje je opet glagoljaš produljio krakove glagoljskog slova B ili slova G i pretvorio ih u prave ljudske ruke koje su pokazivale na religiozni tekst i upućivale čitača na pravo mjesto gdje treba nešto pročitati. Na ruci jednog inicijalnog glagoljskog slova B, čak je blistao dragi kamen u prstenu!

Ove inicijale antropomorfne (nalik na čovjeka) i zoomorfne (nalik na životinju) našli smo u velikom broju u glagoljskim časoslovima iz vremena oko 1384. i 1407. godine. Napisali su ih i ukrasili glagoljski pisari, vjerojatno iz Krbave, a njima su se služili istarski popovi glagoljaši u Draguću i u Humu. U nekim njihovim inicijalima koji su se pretvorili u ljudsko lice, možda je pisar htio naslikati sebe ili naručitelja.

Nije bio nimalo lak posao satima i satima zgrbljen pisati i pisati, prepisivati knjige. U toj pisarskoj muci glagoljaši su ostali ipak veseljaci. Gucnuli bi vrč vina i dozvolili si kakvu malu šalu. Jedan je nacrtao jako izduljeni glagoljski Č i ubacio u nj – oči. Oči su točka i točka, dolje je zafrknuti rep i to je – mačka! Onako kako je u latinskim bogoslužnim knjigama najvažniji inicijal, tako je u glagoljskima najvažniji inicijal V. Često su, naime, odlomci evanđelja koji su se čitali u misama, u časoslovu počinjali riječima: „U ono vrijeme reče Isus učenicima svojim…” (na latinskom: „In illo tempore”), (na staroslavenskom „V ono vreme”).

Zbog važnosti evanđeoskih riječi, taj inicijal (latinski I i glagoljski V) rastao je uvis i često se protezao kroz svu visinu stranice, sav obrastao ukrasom. U jednoj glagoljskoj knjizi iz XV. stoljeća, glagoljski se incijal V razbujao pod ukrasom kao – krošnja stabla.

Civilizacija u znaku – ovce

I dok tako listate stare, požutjele glagoljske knjige, uživate u njima, u njohovim šarenim bojama, kao da imate u rukama slikovnice. A tamo gdje vam namiguju glagoljski inicijali, gdje pokreću ruke, gdje lepršaju kao ptice ili mijaču kao mačke, doživljavate ih kao danas animirane filmove.

U mom kraškom kamenitom kraju, napominje pisac, gdje opstojimo već tisućljećima, sva naša dugotrajna civilizacija stoji u znaku ovce. Pa ako bismo još nekomu – osim znamenitim ljudi trebali podići spomenik, bila bi to – ovca. Od prethistorije do danas na ovom škrtu tlu ovca je naša hraniteljica. Ovca na prehranjuje mesom, mlijekom i sirom. Ona nas odijeva vunom, kožom i runom. Na ovčjoj koži, na pergameni, učeni su ljudi stoljećima pisali bogoslužne knjige, javne zakone, ugovore, pisali su pisma i pjesme. U ovčjim mješinama ljudi su prenosli mošt i vino, od mješina pravili su mjehove i gajde, a od ovčjih crijeva sukali su strune da bi na guslama opjevali sve svoje povijesne radosti i tuge.

Kada putujete otokom Cresom i Lošinjem, otokom Krkom i Pagom, Primorjem i Istrom srest ćete ih kako poludivlje, same i bez pastira, pasu po kamenjarima. Tu one borave danju i noću, i ljeti i zimi, na sunčanoj žegi i kiši, i na buri i na mrazu. Vidjet ćete kako se ovce u kamenjaru upiru četirima tankim nožicama o četiri kamena i brste čuperke oštre trave pod sobom. One koje pasu uz cestu i uz staze kuda stalno prolaze ljudi, pomalo gube strah divljine i možda će vam najpitomije među njima prići kada im pružite komad kruha.

Ovca je i naš veliki motiv u arhitekturi: onoj bezimenoj, onoj izvanvremenskoj, onoj, trajnoj, onoj pučkoj, pastirskoj. Kada putujete kraškim pejzažem, upozorava Fučić, stalno vas, sa svih strana prate gromače, ograde od suhozida, složene od gola kamenja bez žbuke i veziva. To je naše vjekovno graditeljstvo pod vedrim nebom koje nastaje od pamtivijeka bez inženjera i arhitekata. A ipak ga ne bi bilo bez ovaca, jer su gromače granice ispaša, granice između parcele i parcele, granice između teritorija strarih zajednica, komuna. Kao mreža nekog apstraktnog crteža one prekrivaju cijeli pejzaž utiskujući u sliku elemenatorne prirode trag ljudske misli i volje. One pretvaraju iskonski krajolik u humanizirani pejzaž.

Gledao sam, opisuje naš pisac neobrijane i kuštrave seljake i pastire, moje domorodce, kako ih slažu i grade. U njihovim grubim rukama dok svaki kamen važu i obrću djeluje neki suptilni i precizni osjećaj koji im kazuje gdje je kamenu težište i gdje su mu prave plohe dodira. Graditi dobro gromaču ne može svatko, to je velika majstorija. Koja li su to tek remek djela tehnike i oblikovanja s kamenjem koje dlijeto nije ni okrzlo, nego je bistro i stvaralačko čovjekovo oko pročitalo i smjesta prozrelo u prirodnom obliku i formatu kamena koji je ležao negdje u prirodi, mogućnost njegove primjene u ostvaranju arhitektonske zamisli…

Djela čobanske arhitekture

A mošune, improvizirani zakloni za blago, ostvareni od samih autohtonih, prirodnih građevnih materijala: od suhoziđa, od ravnih i zakrivljenih trupaca drva, od slame, rogoza ili paprati. Pa zatoke, vrata od kolaca, na kolnim šumskim putevima s ekscentričnim stožerima, tako da se sama zatvaraju nakon vašeg prolaska, a k tome na njima i domišljati čobanski kračuni. Sve je to relativno mala arhitektura.

Ali, zacijelo najmonumentalnije djelo naše čobanske arhitekture koje sam u životu vidio nalazi se na goloj kraškoj visoravni, istočno od Baške na toku Krku, iznad sela Jurandvora, ističe Fučić. To je „Veli mrgar”. Naziv „mrgar” dolazi od pretpostavljene latinske riječi – „mulgarium”, a to je mjesto gdje se muzu ovce, muzilište. Godinama sam ga posjećivao s pokojnom mojom Matejkom iz Jurandvora kada sam joj kao gost pomagao prenostiti na magarcu bačvice pitke vode ovcama koje su se na visoravni janjile.

Veli mrgar velika je mišolovka za ovce. Ovce pasu slobodno. Na komunskom pašnjaku zajedno pasu ovce mnogih gospodara. Ali, svaka ovca ima škarama urezan znak na ušima, pa se točno zna čija je koja. Vlasnici kao u hajci skupljaju ovce i nagone ih prema Velom mrgaru, a tamo ih konačno sve satjeraju u središnji prostor koji se zove – sala. Kad uđe posljednja ovca, vanjska se vrata zatvaraju, a među ovce ulaze pomoćnici.

Kad oni uhvate ovcu koja pripada njihovoj obitelji, ubacuju je kroz nizak otvor u mali separatni prostor, gdje već sjedi vlasnik koji ovcu ošiša ili pomuze i kroz drugi vanjski otvor izbacuje ovcu opet u slobodu. Ovakvih sepratnih prostora ima mnogo uokolo sale. Oni su poput latica u cvijetu, poput krune oko glavnog prostora.

U kamenitoj pustinji gdje vam je pod nogama kamenje oštro poput oštrice noževa, a nad vama kruže supovi i galebovi, tu, usred bleke ovaca stoji Veli mrgar, kao neki prethistorijski hram na Malti. Nije lako do njega doći. Treba planinarti, ali napor će svakomu biti naplaćen snažnim doživljajem, jedinstvenim i nezaboravnim.

Osor – Kvarnerska Salona

U jednom članku nazvao sam grad Osor – Kvarnerskom Salonom. Na tom nazivu ostao bih i danas, ističe pisac. Osor je prastari grad, to je grad velikih i znamenitih starina, grad arheologije, grad koji je sav veliki muzej.

Je li Osar na otoku Cresu ili na otoku Lošinju? Kako vam drago. Po mletačkom upravom otok Lošinj zvali su Isola di Ossero – Osorski otok – ali otkada je bio prokopan kod grada Osora morski kanal – Kavada ili Cavannella – more je u kanalu odvojilo grad Osor i od od tada – u strogo geografskom smislu – nalazi se na otoku Cresu. Osor je grad koji je imao sretan položaj, jer je bio sagrađen na prevlaci koja je spajala dva otoka, Cres i Lošinj. Ako pogledate geografsku kartu i prenesete se mislima u daleku prošlost, u srednji vijek i još dalje u antiku,u vrijeme Rimskog carstva, pa još i dalje u prethistoriju – sve će vam biti jasno.

Na toj točki, na prevlaci između dvaju dugih velikih kvarnerskih otoka, Osor je na prokopanom kanalu tik uz svoje gradske zidine i tik uz svoja gradska vrata bio – ključar dvaju puteva. Jedan od tih puteva bio je kopneni put koji je tekao od otoka na otok, od Cresa na Lošinj – a taj put nije obilazi grad, nego je tekao kroz sasmo srce grada Osora. Drugi put, bio je pomorski put koji je tekao kroz osorski prekopani rimski kanal, kroz Kavadu ili Cavanellu. Ali, zašto je taj međunarodni pomorski put morao teći kroz Cavanellu kraj grada Osora, a nije išao širokim otvorenim morem?

To je ključno pitanje. Tu leže glavni odgovori za svu veliku i dugu povijest grada Osora. Ako ste Primorci, ako ste od mladosti navikli na barku, ako znate jedriti, onda znate i što znači – „bordižati”. To je tehnika jedrenja koja iskorištava pogonsku snagu vjetra dijagramom sila. Ako vam vjetar puše u provu, bordižavajući, tj. jedreći u cik-caku, s vjetrom o boku, malo po malo napredovat ćete u onom smjeru koji je smjer protiv vjetra. To stari pomorci srednjeg i starog vijeka nisu znali. Oni su morali čekati „pogodan vjetar”.

Zbog toga su pazili da ne plove po otvorenoj pučini daleko od obale. Jer, ako bi ima tamo pao vjetar, oni bi morali mukotrpno veslati. Zato je sva stara navigacija, sve do XV. Stoljeća, bila nužno priobalna. Držala se obale, blizine sigurnih luka, uvala i sidrištva. Nama Primorcima, gotovo je nevjerojatno da je bordižanje, jedrenje u cik-caku, izumljeno tek u XV. stoljeću.

Pa sada zamislite starovjekovne i srednjevjekovne trgovačke brodove, pune dragocjene robe, koji se kreću od sjevernojadrasnkih luka: od Adrije, Mletaka, Gradeža i Akvileje prema Dalmaciji i Levantu. Ti brodovi su oprezno puzali uz obalu. Ali, ipak, su na dva mjesta morali hrabro izvršiti „traversatu”, tj. presjeći otvoreno more, jedriti najkraćim putem i to jedanput od Gradeža do Kopra, presijecajući Tršćanski zaljev, a drugi put od Pule, odnosno Premanture do Osora, siječući opasni i burni Kvarner.

Osor – glavni grad arhipelaga

Na toj drugoj, opasnoj, kvarnerskoj „traversati”, Osor je starim brodovima bio najbliža luka. Umjesto da obilaze otok Lošinj po otvorenom moru, brodovi bi se zatekli u Osoru, tamo bi se opskrbili, prošli bi kroz njegov prokopani kanal i u zaklonu otoka nastavili siguran put do Zadra i dalje za Levant. Prema tome, razvitak i uspon grada Osora ovisio je od toga pomorskog puta. Osor je živio od trgovine i od usluga koje je takav navigacijski kurs donosio. To je Osor učinilo glavnim gradom arhipelaga, upravnim i obrambenim središtem, sijelom vlasti, a u kršćansko vrijeme i sjedištem biskupa.

Priča se, da kada se god u gradu Osoru zakopa motikom, nailazi se na zidove, na krhotine keramike, pa čak i na mozaike. To je doista tako. Na relativno maloj gradskoj površini živjelo je u Osoru mnogo ljudi, neprekinuto od prethistorije kroz duge povijesne epohe, najmanje 4000 godina, a svaka je epoha ostavljala svoje vidljive tragove. Pa zašto je taj slavni i drevni grad nakon velikoga uspona i prosperiteta propao?

Propadanje Osora počinje u XV. stoljeću, a poklapa se s izumom bordižanja, kada su se brodovi usudili ploviti po otvorenom moru, pa su grad Osor i njegov prokopani morski kanal izgubili na važnosti. To je ujedno vrijeme kada je monopolistička ekonomska politika Venecije ukinula osorske solane, pa su močvarnom tlu oko grada zalegli komarci koji su prenosili malariju, koja je stala desetkovati gradsko stanovništvo.

Osor je danas selo sa stotinjak stalnih stanovnika…

(Nastavlja se)