Ljudi su okrutni. Zašto bi o nekome vodili brigu? Kome je dobro, taj uopće i ne zna da postoji i taj svijet. Nisam ni ja znao. A ni službene institucije baš nemaju neki interes za pomoć. Dat će smještaj i hranu, a dalje neka se sami snalazimo. Sam si nitko ne može pomoći. Nema tu milosti
Božić je najtragičnije doba za beskućnike ostale bez svega – doma, kuće, obitelji, posla, o čemu vrlo vjerno piše Josip Šegota u svom romanu “Beskućnik” . Prilika je to da se sjetite ovih ljudi koji nemaju ništa, a o čijem životu Šegota piše:
Jedne nedjelje nisam znao šta ću sa sobom. Onako jadan, otišao sam na Jakuševac. Nisam imao prave cipele, nego sam, budaletina, obuo vojničke. I to bez čarapa! Nisam imao novaca da si bilo što kupim. Dobio sam krvave žuljeve. A jednom prilikom sam kod Duhana kupio neke kineske cipele za sto kuna, napravile su mi takve žuljeve da sam morao ići doktorici na previjanje.
Jednom sam prije podne tumarao gradom. Našao sam se na Glavnom kolodvoru. Na prvom peronu je kapelica gdje se ljudi mole. Tamo bacaju novce. Tada još nije bilo metalne kase. Pogledam van, na peronu nema nikoga. Kleknem kao da se molim. Bilo je dolje i papirnih novčanica. Do njih nisam mogao. Rukom sam na brzinu dohvatio što sam mogao, kovanicu od pet kuna. Sjećam se kao da je danas bilo, to se ne zaboravlja. Odmah sam otišao u Pothodnik i kupio si dva slanca i paketić papirića za čikove. Užasno je kad čovjek na to spadne. Bio sam toliko željan tih slanaca da sam ih polagano jeo i uživao u svakom zalogaju. Imao sam u džepu i pet kuna, za to sam mogao kupiti pola litre čokoladnog mlijeka. Nisam imao za litru, samo za pola.
Na ulazu u Mercator stoje kante za smeće. Na vrhu ugledam jednu srećku, strugalicu. Netko je ostrugao i nije dobio ništa. Mislim si da i ja probam. Ako izgubim, ostat ću bez mlijeka. Odlučujem u sebi: da ili ne? Ipak sam odlučio da kupim srećku. Polagano stružem i, gle čuda! Dobio sam šezdeset kuna. Mislim, idem probati još. Igram dalje. Dobijem pet kuna, pa ih izgubim. Došao sam na pedeset kuna i rekao sebi: dosta, nisam kockar.
Ta večer je za mene bila sretna. Kupio sam si na Peščenici burek i dva paketa duhana. Nisam kasnije više igrao jer mi je bilo žao bacati novce. Nisam kockar. Kad sam bio u Križu, najviše sam lunjao po gradu. Nisam imao kamo. Nisam htio nikoga uznemirivati, a nije me nitko niti zvao. Bila su to strašna vremena. Tako sam se jednom našao na Mirogoju. Gledam i čitam imena, da ubijem vrijeme. Godinu rođenja i smrti, pa računam koliko je tko živio. Tako ubijam vrijeme. Budala. A šta ću, mozak mi je bio blokiran od svega. Dolazim pred mrtvačnicu, a tamo sprovod. Pokapaju nekog jadnika. Ma, više nije jadan. Na sprovodu nekih desetak ljudi. Mislim si, i ti si bio faca kad imaš tako velik sprovod.
Spuštam se do Zvijezde. Užas. Trebam popiti tabletu za smirenje da ne puknem. Idem u gostionicu i tražim malo vode. Danas smo dobili suhu hranu za ručak. Išao sam kod Bijelih. Bio je neki cušpajz. Mene su zapali pečeni pileći vratovi. Idem Jukićevom. Četiri su sata. Na taj dan, u taj sat sam se rodio. Danas mi je rođendan. Uhvatila me neka tjeskoba. Žena mi je dala sto kuna za rođendan. Neću nikome govoriti da mi je rođendan. Toliko toga bih trebao nabaviti, najosnovnijeg, ali ne mogu.
Jednom kad sam išao u Jukićevu, na tramvajskoj stanici sam našao indeks pun ocjena. Bio je od neke djevojke sa PMF-a. Treća godina, bio je pun potpisa i ocjena. Znam kako je teško kad se izgubi indeks, bio sam i ja student. Zvala se Babić. Kud baš Babić, njih ima milijun. Gledao sam na pošti u telefonskom imeniku.Upisala se i na Umjetničku akademiju. Otišao sam to prijepodne s namjerom da mi pronađu adresu, da joj mogu vratiti indeks, da se jadnica ne muči oko novoga. Pitam jednu ženu u Tajništvu za djevojčinu adresu. Kad, ona zgrabila indeks, kaže, pa to je kćerka moje prijateljice! Zbunjeno sam gledao. Zove ona na mobitel, već su digli frku oko indeksa. Nije mi rekla ni hvala. Mislim si, zaslužio sam bar za kavu, kad sam već potrošio toliko vremena da ju pronađem. Stajao sam pred ulazom i razmišljao kako sam glup. Kad, eto one, nosi mi zanagradu dvadeset kuna. Kao najvećem bijedniku.
Jednom smo ja i moj kompa išli Trešnjevkom. Kod Trešnjevačkog placa ugledam na nogostupu lisnicu. Dignem je, nema unutra novaca, samo osobna i članska iskaznica umirovljenika MUP-a. Bilo mi je žao baciti u grmlje. Znam da je pizdarija vaditi novu osobnu. Kažem ja svom prijatelju, idem u telefonski imenik pronaći njegov broj, da ga nazovem. Srećom, imao je normalno prezime. Ovaj me stalno odgovara, da ću najebat, da je to pajkan. Nazvao sam broj, javio se neki čovjek. Rekao sam da sam našao njegovu lisnicu, ali da novaca nije bilo. Jednom sam tako najebo. Kad sam vratio lisnicu, jebali su me na murji da gdje je lova. Čovjek je bio presretan. Pitao me gdje da dođe. Rekao sam da ću doći ja k njemu. Pitao me hoću li novce. Bilo mi je neugodno tražiti lovu. Došli smo k njemu pred kuću. Bila je večer. Mene i onog blesana pozvao je u neki elitni restoran i dobrano nas počastio. Bio je to jedan viši umirovljeni činovnik.
S njim smo proveli ugodnu večer. Najgore od svega mi je bilo žicanje. Ne podnosim to. Bio sam poznat po tome što nikad nisam ni od koga ništa tražio.
Bliži se sedam sati. Idem malo u Mercator, prošetati po robnoj kući. Ljudi su okrutni. Zašto bi o nekome vodili brigu? Kome je dobro, taj uopće i ne zna da postoji i taj svijet. Nisam ni ja znao. A ni službene institucije baš nemaju neki interes za pomoć. Dat će smještaj i hranu, a dalje neka se sami snalazimo. Sam si nitko ne može pomoći. Nema tu milosti. Jednom je jedan napisao u svojoj knjizi – neću mu spominjati ime – da se u takvim slučajevima trebaju konzultirati psihijatar, psiholog, socijalni radnik, doktor opće medicine… Nema toga. Ili opstani, ili propadni sam. Bori se, pa ako izdržiš.
Gdje god je bilo kakvo slavlje, bili smo prisutni i mi beskućnici. Odmah se pročuje da će negdje nešto biti. Tako sam jednom zgodom bio na Knežiji. Slavio se neki svetac. Ne znam koji, a to meni i nije bilo važno. Važno mi je bilo samo da se nažderem i napunim prazan želudac. Bilo je tamo svega: pića, sendviča, kolača. Došao sam i ja tamo sa svojim prijateljem. Kardinal Bozanić krstio je nekome šesto, ili već ne znam koje dijete, i to za vrijeme mise. Moj prijatelj je ostao na misi. Mislio sam si, na misu mogu kad god hoću, ali ovakva prilika, da se dobro najedem, to se ne propušta. Kad je misa bila gotova i on došao, više nije bilo ničega.
U grupi ljudi prolazio je kardinal Bozanić. Probio sam se kroz svjetinu i molio ga da mi da blagoslov. Molio sam ga, blagoslovite me, neka mi Bog da snage da izdržim sve ovo. Prekrižio me po čelu, bio je susretljiv.
Pljeskanje na televiziji
Da bih nekako preživio, prijavio sam se za pljeskanje na televiziji. Plaćali su po 320 kuna za pet pljeskanja. Samo, ja nisam imao nikakve veze, pa sam tih pet emisija gulio po par mjeseci. Jednom zgodom bio sam na pljeskanju emisije Uzmi ili ostavi. Bio je tamo za potrebe snimanja papirni novac. Isti kao pravi, samo što je na jednom mjestu sitno pisalo: filmski novac. Uzeo sam sa snimanja novčanice od 1.000, 500 i 200 kuna. Došao ja u Prenoćište. Svi jadni, bez love. Listam nonšalantno lovu, a svi oni popizdili. Otkud mi lova?
Jedne nedjelje odveo me jedan bivši politički zatvorenik iza hotela Internacional, bili su tamo kontejneri. Tamo je on našao voće. Bacali su to iz hotela. Naranče nisu bile puno oštećene. Ono gnjilo sam obrezao i najeo se do sita. Onako pikav i zmazan – jer nisam imao gdje oprati ruke – krenem dalje.
Noć je, 11 sati. U većoj sali petnaestak ljudi.,Neki gledaju film. Dvojica igraju šah. Neki su donijeli ostatke od ručka pa jedu. Gledam jednoga kako ždere to ledeno od ručka, iz plastične zdjele.Dok je vruće, još se nekako može pojesti, onako ledeno ne ide. Diže mi se želudac kad ga gledam.Jadnik, izgubio je svaki osjećaj. Trpa u sebe bilo što. Od neki dan mi je ostala pašteta. To sam izvukao iz kutije ispod kreveta. Imam oštar nož. Kruh je dobar. Sjedim na krevetu, režem kruh i na njega stavljam paštetu. Trpam to u sebe. Poslije me bolio želudac. Popodne sam došao izmučen od svega, jedva sam se dovukao do kreveta. Sretan sam što imam taj krevet, makar nas je puno u sobi. Nedavno, kad sam bio na Peščenici, sretnem čovjeka kojeg sam od prije poznavao. Kaže mi da me viđa kako hodam okolo s torbom. Čudi se, nije mu jasno.
Zna me od prije, zna tko sam bio. On je jedan od rijetkih koji nije pobjegao od mene i koji je porazgovarao sa mnom. Inače svi bježe. Boje se da ih ne bi nešto tražio. Nedavno, kad sam se vozio u tramvaju, uđe jedan mladi dečko, bio je kod mene konobar. Pita me kako sam. A šta da mu kažem, velim, nisam baš najbolje. Na sljedećoj stanici je zbrisao dolje. Jadnik, valjda je mislio isto što i ostali, da ću ga nešto žicati. Nisam žicao ni kad mi je bilo teže, a kamoli sada.
Sjeo sam u trojku i vozim se. U Prenoćištu, pred ulazom su klupe. Kad je lijepo vrijeme sjedi se vani. Tu sam malo posjedio, slušam što drugi lupetaju. Što drugo možemo. Uvijek čekam da idem spavati što kasnije, a da se prije toga što više izmučim. Tada brže zaspim i ne mislim gdje sam. Za večeru nisam mogao pojesti onu kobasicu što mi je ostala od ručka, nije mi išla. Radije sam uzeo kekse i šalicu vode. Prolazio sam nedavno parkom. Bio sam slomljen i umoran. Vraćao sam se u ovu našu barutanu. Beskućnik ima oči poput radara. Još izdaleka sam spazio na klupi neku kutijicu. Na drugom kraju klupe sjedi neka djevojka i razgovara na mobitel. Sjednem pored nje. Na drugom kraju klupe bio je mobitel. Hladnokrvno sam sjeo na klupu.
Kopam nešto po torbi koju uvijek nosim sa sobom, već mi je dopizdila. Mislio sam da je mobitel njezin. Nije. Čekam, možda će otići. Vidim da ne odlazi, pa sam hladnokrvno pokupio mobitel i otišao. To mi je bilo takvo veselje kao da sam na lutriji dobio milijun dolara. Ima kameru. Sada slikam okolo i igram se kao malo dijete. Glupo je to, znam. Shvatio sam da ne valja biti dobar sa beskućnicima.
Sada je petnaest do deset. Sjedim tu u Prenoćištu i slušam Boba Dilana. Neke dvije starije žene sjede u hodniku i pričaju. Valjda se jadaju jedna drugoj, a što drugo mogu. Kraj mene prolazi muškarac. Danas je došao. Još ne zna ništa. Treba se priviknuti na taj život. S nama je i jedna gospođa od 80 godina, nju je unuk izbacio iz stana. Sirota je izgubljena, kako i ne bi.Danas je opet bila u Prenoćištu socijalna radnica. Mislim da je to na nivou Grada. Ona nikad ne razgovara s nama. Dala mi je tubu kalodonta. Uh, kako misle na nas! Da imam novce, kupio bih ja sebi što ja hoću. Da je moj cimer Tonči tu, frknuli bi mi to preko. Ionako nemam dolje zube, pa ne znam šta će mi.
Kad sam već kod zuba. Prije jedno sedamnaest godina, dao sam privatno napraviti zubalo.Puno sam platio. Gornji dio još imam. Dotrajalo je, pa moram paziti šta grizem jer ako mi pukne, ne znam šta ću. Za novo nemam love, a ovo naše socijalno… po njemu ne mogu dobiti ništa. To kažem zato jer mi kalodont baš puno ne znači. Na Pothodniku uređuju ZET-ov autobusni terminal. Ljudi čekaju autobuse. Masa ljudi. Idu doma. Pitam se kuda ja idem?
Idem poprijeko. Sada kad rade garažu na Kvatriću, kroz Vukovarsku ide i petica pa ima više tramvaja. Pred Lisinskim gužva, nešto se održava.Ide jedan visoki dužnosnik, prate ga. Stojim i gledam ga. E, stari moj, bravo! Ti si uspio. Znam da je za vrijeme komunizma bio nitko i ništa. Meni je uvijek isto, ma koja god vlast bila. Ja stojim uvijek na istom, dok vi prolazite. Za večeru imam neki gulaš. Ledeno. Gore se uhvatila mast. Miješam to i jedem dok sjedim na krevetu.
Sada je 12 sati, ide se na počinak. Vadim napolitanke iz kutije ako me u noći ulovi glad da imam što prigrist, a da ne šuškam po noći s vrećicama jer onda svi popizde, to se čuje. Meni osobno ne smeta, ali nekima da. Samo da mi je poživjeti još par godina, da se snađem i vratim ono što sam izgubio i da još malo uživam, a onda mogu krepat. Svake nedjelje se održava na Britanskom trgu sajam antikviteta. Nekad sam išao redovito. Sad ne idem..Neki dan idem Frankopanskom. Ide moj frend. Brže sam okrenuo glavu da me ne vidi. Ne želim slušati laprdanja o tome, o sebi. Ionako mi nitko ne bi pomogao.
