Botticelijeva besmrtna ljepota ljudskog i božanskog

0
103

Najzagonetnija je bila “Primavera” rađena za Lorenza di Pierfrancesca, rođaka Lorenza Veličanstvenog. Venera, božica ljubavi pojavljuje usred stabala naranči, na livadi urešenoj cvijećem. Iznad nje se nalazi njezin sin Amor, koji vezanih očiju odapinje strelice ljubavi

Posjetititi Firenzu i vidjeti djela Sandra Botticellija jedno je od velikih duhovnih iskustava. Onaj koji je stvarao najljepša i najnježnija lica Madona, ovjekovječivši besmrtno vitalizam i mladost Firence koja je blistala u 15. stoljeću titanskom snagom umjetnika pod vodstvom Medicijevih, onaj koji je doveo Svetu obitelj među ljude i stvorio neke od najvećih slika svih vremena – “Primavera” i “Rođenje Venere”- Sandro Botticelli je rođen oko 1444./45. kao sin kožara Mariana di Vanija i njegove žene Smeralde.
Ovaj slikar kojega smatraju simbolom Firenze odrastao je u okrugu dominikanskog samostana Santa Maria Novella, nedaleko crkve Ognissanti, za koju je poslije napravio jedno od svojih najvažnijih djela. U neposrednoj blizini živjela je obitelj Vespucci čiji je član bio slavni Amerigo, po kojem će ime dobiti američki kontinent. Upravo će Vespuccijevi – vjerni prijatelji Medicijevih, biti među najdarežljivijim Botticellijevim dobrotovorima tijekom čitavog njegovog života.
Botticelli je u mladosti podjednako proučavao dostignuća Masaccia koji je u fresci “Svetog Trojstva” prvi uveo zakone središnje perspektive (1427.), idealnu muskulaturu antičkih kipova i dosege kasne gotike ne bi li stvorio svoj veličanstven opus u kojem se iščitava kultura i politika druge polovice 15. stoljeća. Zanimljivo je da je prvo svladao zlatarski nauk, a tek se potom počeo usavršavati kod karmelićanskog redovnika fra Filipa Lippija. Među najranijim djelima ističe se “Poklonstvo kraljeva”. Iako je još nesiguran – lijeva strana slike natrpana je ljudima i životinjama – na slici se mogu vidjeti karakteristične crte Botticellijevih djela u raznovrsnosti pristupa temi i gracioznom držanju likova, osobito dojmljivo u prikazu Djevice Marije. Učestalost ove teme bila je odraz i firentinskog načina života – među brojnim bratstvima tog vremena, Bratstvo kraljeva pomagalo je siromasima, ali i priređivalo veličanstvene procesije na Bogojavljenje, svetkovinu Sveta tri kralja s raskošno odjevenim sudionicima i stotinama konja.
Nakon naukovanja, Botticelli je u Firenzi osnovao svoju samostalnu radionicu. Bio je vrlo otvoren prema novim utjecajima slijedeći braću Pollaiuolo, kao i Andrea del Verrocchija, učitelja Leonarda da Vincija – umjetnike odgovorne za uvođenje kiparskih vrijednosti u firentinsko slikarstvo. Tada je stvorio svoj prepoznatljiv stil. Posebice je to vidljivo na dva panela koja prikazuju Djevicu Mariju iz 1470. godine. Dok je u ranijoj slici rabio bogatu boju i ravan oblik lica, kasniju sliku određuje naturalističko modeliranje u kojem svjetlost i sjena izražavaju anatomiju. Na ranijoj slici iz Djevice širi se zlatni stražnji plan sa slavom kerubina, u kasnijem djelu prostor djeluje kao više materijalan, s Djevicom Marijom koja sjedi pod svodom koji podupiru četiri stupa i vrtom punim ruža iza nje, što treba simbolizirati njezinu čistoću.
Među ranim radovima slavan je i “sv. Sebastijan”, slika koja je 20. siječnja 1474., na blagdan ovog sveca uz ceremoniju postavljena na jedan od stupova u firentinskoj crkvi Santa Maria Maggiore. Botticelli je u idealnom svečevu tijelu probodenom strijelama pratio klasične ideje o harmoničnim proporcijama i uravnoteženom kontrapostu. Iz sedamdesetih godina potječe i poznati “Portret muškarca” koji drži medaljon okrenut promatraču, a podsjeća na Cosima de Medicija Starijeg, što nije razriješeno do danas. Karakteristično, Botticelli iza portretiranog lika otvara široki pejzaž koji presjeca rijeka u kojoj se vidi zlatni odsjaj sunca, dok fina međuigra svjetla i sjene ističe crte lica.
Majka Božja u zlatu
Ranih osamdesetih godina 15. stoljeća nastaje slavna “Madonna del Magnificat” – u to doba najpoznatiji slikarev prikaz Djevice Marije. Botticelli Majku Božju u okrugloj slici (tondu) prikazuje kako piše, zaokupljena dovršavanjem posljednjih redaka knjige koju drže dva anđela. Majka Božja, gracioznim pokretom ruke umače pero u posudicu s tintom da bi dovršila tekst koji joj diktira Dijete Krist. Retke na lijevoj strani moguće je protumačiti kao himnu sv. Zaharija, pjesmu o rođenju njegova sina, Ivana Krstitelja, najvažnijeg sveca zaštitnika Firenze. Na desnoj strani slike nalaze se uvodne riječi Magnificata, Marijine himne zahvalnice, po kojoj je slika dobila ime. Ovaj Djevičin portret najskuplji je tondo kojeg je Botticelli ikad naslikao: ni za jednu drugu sliku nije upotrijebio toliko zlata, koristeći ga za urešavanje odjeće likova, za božanske zrake, kao i za krunu i kosu Majke Božje i anđela. Stražnji plan slike s krajolikom odaje utjecaj koji su na Botticellija imali suvremeni nizozemski umjetnici.
Širenje Botticellijeve slave utjecalo je da ga sam papa Siksto IV pozove u Rim s Ghiralandaiom i Peruginom ne bi li freskama oslikali zidove papinske kapele nazvane “Sikstinska kapela” kojoj će kasnije najveću slavu donijeti Michelangelo. U U kratkom razdoblju od 11 mjeseci oslikao je tri scene, uključujući papine portrete. Naslikao je veličanstvenu fresku “Kristovo iskušenje” u kojoj Sotona trostruko iskušava Spasitelja prerušen u pustinjaka, nagovara ga da se baci s krova Hrama i da prisvoji bogatstva svijeta. Botticelli predočuje i trenutak kada Krist tjera Sotonu koji otkriva svoj lik, a na desnoj strani kompleksne kompozicije slika tri anđela koji postavljaju stol za proslavu euharistije. Krist se javlja i na lijevoj strani slike gdje nebeskim glasnicima objašnjava događaj u prednjem dijelu slike – slavljenju židovske žrtve, koja se danju obavlja ispred hrama u skladu s pradavnim običajima, Iako scena židovskog žrtvovanja u ciklusu o Kristu djeluje zbunjujuće, ključ za čitanje slike sadržan je u tipološkom tumačenju – židovsko žrtvovanje zapravo se odnosi na Kristovo raspeće za iskupljenje čovječanstva. Ni “Pobuna protiv Mojsijevih zakona” nije manje komplicirana freska jer Botticelli pokazuje upozorenje pape Siksta IV. svima koji se usude usprotiviti njegovu autoritetu kao pape, poput onih koji su se u davna vremena pobunili protiv Mojsijevih zakona.

Zagonetna “Primavera”

Loading...

Nakon što se vratio iz Rima, u proljeće 1482. naslikao je niz mitoloških slika koje su i danas temelj njegove slave. Najzagonetnija je bila “Primavera” rađena za Lorenza di Pierfrancesca, rođaka Lorenza Veličanstvenog. Venera, božica ljubavi pojavljuje usred stabala naranči, na livadi urešenoj cvijećem. Iznad nje se nalazi njezin sin Amor, koji vezanih očiju odapinje strelice ljubavi. Gospodarica narančinog polja blago zaostaje, kao da želi propustiti svoju pratnju. Držanje i pokreti naslikanih likova zrcale se u oblicima drveća što stvara dojam harmoničnog jedinstva čovjeka i prirode. Likovi nalaze svoj odjek u uspravnim i pravilnim stablima naranči koja se spajaju iznad Venerine glave tvoreći polukružni svod. Venera se, u stvari, pojavljuje u svojem vrtu koji je Angelo Poliziano, dvorski pjesnik Medicijevih opisao u svojim stihovima kao mjesto vječnog proljeća i mira.
Njegovi poetski opisi, kako pretpostavljaju teoretičari, možda su Botticelliju poslužili kao nadahnuće za ovu sliku. Stoga slikar uvodi i Zefira, nježan vjetar koji rosom kupa poljane, obavija ih slatkim miomirisima, a zemlju odjeva u plašt sastavljen od bezbroj cvjetova. Bog vjetra koji se pojavljuje na desnoj strani slike proganja nimfu odjevenu u prozirnu haljinu, koja se u strahu okreće da ga pogleda, a cvijeće joj izlazi iz usta. Ključ za razumijevanje scene nalazi se u pisanom izvoru tj. u djelu “Fasti”, rimskom kalendaru Ovidijevih festivala u kojemu pjesnik opisuje rađanje proljeća kao preobrazbu nimfe Hloris u Floru, božicu cvijeća. “Nekad sam bila Hloris, sada sam Flora”, počinje nimfa svoju ispovijest dok joj cvijetovi naviru iz usta. Zefira je, naime, prema izvoru, obuzela divlja strast kada ju je ugledao, pa ju je proganjao i obljubio. Kako se zatim pokajao pretvorio ju je u cvjetnu božicu proljeća. Na lijevoj strani vide se tri Gracije, Venerine prijateljice kako plešu u krugu. Za njima ide Merkur, glasnik bogova, kojim slika završava na lijevoj strani. Merkur je zaštitnik vrta s upadljivim mačem koji simbolizira njegovu sposobnost da otjera neprijatelje.
Iako nije pronađen ni jedan klasični ili suvremeni rukopis o Venerinoj pratnji koju je prikazao Botticelli, neosporno je da je Lukrecijeva filozofska pjesma “De rerum natura” slikaru poslužila kao osnovni izvor s obzirom da se ne samo tri Gracije nego i svi ostali likovi mogu pronaći u toj pjesmi.
No, dublje značenje slike, kako tumači Barbara Deimling krije se u ideji ljubavi kakvu je razvio Marsilio Ficino, filozof na dvoru Medicijevih koji je ujedinio platonsko shvaćanje ljubavi s kršćanskim vjerovanjem, odnosno, opisao čovjekovo idealno putovanje kroz život kao borbu da odoli senzualnoj strasti te tako stekne umnu želju za prosvjetljenjem i mudrošću u Bogu. Ficinov koncept ljubavi očit je. Zefir utjelovljuje razuzdanu strast. Odricanje od fizičkog zadovoljstva, koje Ficino savjetuje ljudima, simbolično je prikazano središnjim likom jedne od triju gracija: bez ikakvih ukrasa, ona je leđima okrenuta promatraču, dok Amor usmjerava svoju strijelicu upravo prema njoj. Ona se okreće i od igre svojih prijateljica i od događaja oko Zefira. Zamišljena, ona gleda Merkura, čije su držanje i pogled upereni prema gore, negdje izvan slike. Merkurov pogled, međutim, bio je usmjeren prema drugoj slici koja je visjela uz “Primaveru” – “Palada i Kentaur” na kojoj Atena zastavlja Kentaura koji je ušao u zabranjeno područje, spriječivši ga da odapne strijelu.
Stoga i pokret Gracije s “Primavere” doseže vrhunac i razrješenje u Paladi Ateni na drugoj slici. Kršćansko shvaćanje ljubavi koje utjelovljuju ove dvije slike izvorno je svoj vrhunac doživjelo na trećoj slici iz ovog niza – prikazu Djevice Marije i Krista Djeteta, na kojem ljubav Božja, koji je žrtvovao svog sina jedinca za spas čovječanstva, pronalazi svoj jasan izraz. Ne manje glasovito djelo “Rođenje Venere” naslikano je za seosku vilu Medicijevih. Lik Venere koja stoji u sredini slike na školjci Botticelli je prikazao gotovo kao kip. Naglašeno nijansiranje boje kože podsjeća na mramor. Ruže lepršaju s neba: prema legendi, njihovo podrijetlo podudara se s rođenjem Venere. Usprkos nazivu slike, nije prikazano rođenje božice – nego njezin dolazak na obalu otoka Kitera, gdje je trebala pristati nakon rođenja, kako opisuje Homer. Na lijevoj strani slike prikazan je Zefir, bog vjetrova, kako leti u zagrljaju s povjetarcem Aurom, koja ga je čvrsto obgrlila rukama. Njih dvoje nastoje otpuhati božicu ljubavi na obalu. Tamo Veneru dočekuje jedna od Hora, božica godišnjih doba, koja joj pruža ogrtač kojim će se ogrnuti kada dođe na obalu. Cvjetovi izvezeni po ogrtaču na simboličan način otkrivaju da je ova Hora božica proljeća.

Prelijepe Madone

Osamdesetih godina 15. stoljeća Botticelli je načinio novo “Poklonstvo kraljeva” u kojemu Djevica i Dijete Krist čine središnju točku slike. Otvorivši polukrug prema promatraču, omogućio je da gledateljev pogled neometano pada na Majku Božju – prema kojoj su okrenuti i svi likovi na slici čime je postigao novo dramsko jedinstvo. Jedno od glasovitih djela iz ovog razdoblja je i “Naviještenje”. Marija i anđeo susreću se u sobi čiji zidovi od sivog granite stvaraju kontrast crvenim pločicama poda. Po odjeći anđela koji kleči ispred Marije vidimo da se upravo pomaknuo. Djevica blago pruža svoju desnu ruku kao pokret dobrodošlice. Ruke anđela i Marije ujedno tvore središnji fokus slike, a fascinantnost ovog suodnosa pokreta, jest činjenica da se pokušavaju dodirnuti, ali ih nešto, poput čarolije, zadržava.
Potaknut Savonarolinim propovijedima o pokajanju Botticelli je načinio neopisivo dojmljivo “Jadikovanje nad mrtvim Kristom”. Emocionalni učinak postigao je postavljanjem likova tik uz rub slike, uklanjajući svaki osjećaj distanciranosti. Promatračev pogled je usmjeren prema vrhu slike, preko likova koji se nižu u strmom rasporedu i to u poretku koji podsjeća na križ i završava na očima Josipa od Arimateje, čije je pogled pun pitanja usmjeren u nebo. Vrlo vjerno je slikar opisao povezanost između apostola Ivana i Majke Božje, dok na lijevo Marija Magdalena nježno grli Kristove noge.
Slijedila su i burna politička previranja. Nakon smrti Lorenza Veličanstvenog, njegov sin Piero nije imao snage ni umijeća kao njegov otac. Ubrzo je razvrgnuo savezništvo s Francuskom razbjesnivši firentinske trgovce. Medicijevi su prognani iz Firenze, njihov grb je skinut i zamijenjen grbom naroda – crvenim križem na bijeloj podlozi. Botticellli tada potpuno mijenja stil slikanja načinivši “Mistično raspeće” koje portretira upravo te događaje. Marija Magdalena koja grčevito drži osnovu križa personificira Firenzu koja se kaje za grijehe. Lav kojeg ubija anđeo ispred križa i lisica koja bježi ispod ogrtača pokajnice prastari su simboli prijevare koji napuštaju Firenzu. Istodobno Bog Otac tjera paklene oblake što su se nadvili nad gradom.
No, ni sudbina Savonarole koji je tako snažno utjecao na život grada nije bila laka. Njegov fanatizam nailazio je na sve veću oporbu dok ga sama crkva isprovocirana napadima nije optužila za herezu, te je zadavljen i spaljen na središnjem trgu što je duboko pogodilo Botticellija. Potaknut događajima slika “MIstično rođenje”. Sredinu ove tek naizgled jednostavne slike zauzima špilja čiji stražnji otvor otkriva pogled na livadu okupanu svjetlošću. Uokivreni stjenovitim ulazom, Marija i Josip nalaze se pred njom. Pastiri s vijencima kleče s obje strane, a anđeli skreću pozornost na događaje. Središni lik na slici je Marija čije se lijevo oko nalazi u sredini slike. Iznad scene Poklonstva, nebo se otvara u zlatnom sjaju, u kojem anđeli plešu u krug.
No, u donjem dijelu slike uočavaju se tri para anđela i smrtnika kako se veselo grle, dok nekoliko vragova, vezanih za šipke, leži na tlu. Ljudi drže maslinove grančice sa zastavicama na kojima su riječi Evanđelja po Luki – “Mir na zemlji svim ljudima dobre volje”. Slika prenosi ideju o nastupajućem razdoblju mira koje će slijediti zavjete svetog Ivana opisane u Otkrivenju. Djevica Marija na ovoj se slici tumači kao simbol Crkve. Odnosno, rođenjem Spasitelja Crkva će biti obnovljena i zavladat će vječni mir. U tim posljednjim djelima Botticelijeve slike odlikuje dramatična ekspresivnost i nemirni ritam. Snagu je ovaj najveći firentinski slikar počeo gubiti naglo, umrijevši u 65 godini 1510., a pokopan je na groblju blizu Ognissantija.