Braća Seljan – od etiopske pustinje do šuma Južne Amerike

Etnografski muzej u Zagrebu je gotovo cjelogodišnjom izložbom i web portalom, izvanredno, do u detalje obradio život braće Seljan, omogućivši tako mnogo bolje međunarodno skupljanje podataka o putovanjima slavnih pustolova

Pod naslovom, ‘Mision cientifica Croata’, zapala nas je časna zadaća da prodremo kroz prašume i dijelove Južne Amerike, kuda još nije nikada prošla noga civiliziranog stvora. Samo Indijanci, zmije i divlja zvjerad obitavaju ove krajeve, koji su naznačeni na geografskim kartama ‘terrenos disconocidos’”, zapisali su svojedobno najveći hrvatski istraživači, Mirko i Stevo Seljan.

Priču o nevjerojatnoj hrabrosti i fascinatnim sudbinama tih glasovitih karlovačkih pustolova u Africi, gdje su radili za cara Menelika II. i neprohodnim prašumama Južne Amerike, gdje su susretali divlja plemena i otkrivali nove puteve radeći za brazilsku vladu – iscrpno je obradio Etnografski muzej u Zagrebu, izložbom “Braća Seljan kroz prašume i pustinju”, koja će trajati gotovo čitavu godinu.

Bogata etnografska građa iz Etiopije i Južne Amerike koju su darovali muzeju, te fotografije, dnevnici i zapisi, kronološki prate buran život dvojice muškarca koji su se upisali među najveće svjetske pustolove o kojima je još za njihova života pisao svjetski tisak, a američka ih sveučilišta pozivala da drže predavanja.

Neiscrpna su putopisna vrela za zemljopis, povijest i svjetsku kulturu ostavili Seljani, opisujući slabo poznata afrička i južnamerička plemena, krećući se u područjima koja su i danas slabo istražena.



Poseban čar ovoj iznimnoj izložbenoj interpretaciji daju preslike originalnih zapisa braće Seljan, koji su 1904. godine opisali kratko i slikovito svoju strast za putovanjima: “Imade navada u ljudskom životu, kojih se čovjek ne može riješiti, koje imadu isti upliv na živce, kao na morfinistu morfijum i na pušača duvan. Jedna od tih navada jest i nagon za putovanjem, čežnja za širokim svijetom, za prouku dalekih i nepoznatih krajeva. I to je otrov, dapače gorak, ali kada ga je čovjek jedanput okusio, ne može više, da ga se rieši”.

I Mirko (1871.-1913.) i Stevo (1871.-1913.), bili su buntovni karakteri od djetinjstva. Mirko je završio četiri razreda Realne gimnazije, nakon čega je upisao Kadetsku školu iz koje je izbačen pri kraju četvrtog razreda zbog disciplinskog prekršaja, te je upućen na odsluženje redovnog vojnoga roka. Potom se zaposlio kao pomoćni mjernik i geometar u više europskih gradova. Stevo je u četvrtom razredu gimnazije, zbog lošeg vladanja, isključen iz škole, te 1893. godine otišao u svijet kao dnevničar. U Austrougarskoj mornarici služio je četiri godine kao dobrovoljac.

Braća su se opet sastala u Karlovcu, krajem 1898. godine. Vojna naobrazba, te poznavanje stranih jezika bili su važni u odabiru njihova životnog poziva kao putnika i istraživača. Želju za dalekim putovanjima vjerojatno su raspirile i priče o afričkim iskustvima četvorice mladića koji su se 1880-ih godina iz Karlovca uputili ekspedicijama u Kongo. Najpoznatiji među njima, bio je Dragutin Lerman, koji se priključio ekspediciji tada već proslavljenog istraživača Afrike, Henryja Mortona Stanleya.

Prva veća pustolovina Mirka Seljana, bila je odlazak u Sankt Peterburg, gdje je radio na gradnji mosta preko Neve. To mu je ujedno bila I priprema za putovanje pješice od Sankt Peterburga do Pariza, na koje je krenuo 13. srpnja 1898. godine, za što mu je trebalo sto dana. Prije povratka u Karlovac održao je predavanja i koncerte na violini u više europskih gradova. U Karlovcu je svečano dočekan kao svjetski rekorder u brzom hodanju – Champion of Globetrotter.

Tada je sam zabilježio: „Za sto sam dana stigao u Pariz, time sam pobio sve rekorde, te se mogu punim pravom nazivati – ‘champion of globe trotte”’. U Parizu primili su me Slaveni, koji ovdje živu, osobito Rusi i Česi, upravo divno… Povod i uzrok mojih putovanja jedino je moja dobra volja. Tuj nema nikakove oklade, niti sam to poduzeo za volju materijalnog dobitka, već jedino za čast hrvatskoga imena“.

Put do Etiopije

Braća Seljan su početkom 1899. godine iz Karlovca krenuli “na put oko svieta” pješice, kako su zapisali u svojoj putnoj bilježnici. U Trstu su se ukrcali na brod, pristali u Egiptu, te nastavili uglavnom pješice do Etiopije, tada zvane Abesinija. Putem su održavali koncerte – Mirko je svirao violinu, a Stevo flautu. Mirko je održavao i predavanja, te su tako dijelom zarađivali za nastavak putovanja.

Njihovo kretanje do Etiopije bilo je uvjetovano dostupnim prometnim putevima, geografskim preprekama i državnim granicama. Po dolasku u Džibuti, državu u istočnoj Africi, nisu dobili propusnicu za put u Etiopiju jer si nisu mogli priuštiti obaveznu pratnju 40 muškaraca, koji bi osigurali njihov prolazak kroz tada nesigurno područje. Stoga, da bi došli do Etiopije, morali su pješice prijeći somalijsku pustinju. U pustinji su se susreli s pripadnicima Gadabursa, pastirskim nomadima u Somaliji, Etiopiji i Džibutiju.

Koliko im je bilo teško, u kakvu su zamku upali među neprijateljskim starosjediocima i kako ih je izvukla nevjerojatna Mirkova hrabrost, svjedoči dramatičan opis Steve Seljana u tekstu “Epizode iz Etopije”:

Nu sada nastaju potežkoće dostići Abisiniju, dijeli nas od nje pustinja od 600 kilometara, koju treba prieči. I sa novcem veoma težko, a kako mi bez novaca – gotovo nemoguće! Nu što sve ne uradi energija i željezna volja. Sa predavanjem i našom glasbom, zaslužili smo toliko, da nam je bilo moguće kupiti dvie puške i najmiti devu, da nam nosi hranu i robu, uzeli smo crnca, da nam bude provodićem na putu. Dva bielca i jedan crnac, a na kraju gdje vlada geslo: ‘Smrt svim bielim!’, jer su u ono doba u ovom kraju bili crnci zavadjeni s Francuzi. Svi u Djibutiju i Zailabu govorahu nam, da ne idemo, jer nas čeka propast. Nakon 15 dana puta, skopčana sa velikim i potežkoćami, gdje ima sva sila lavova, leoparda i hijena, stigli smo do prve abisinske postaje Gildesa. Tu izpalismo puške u počast Abisiniji, tako da je običaj…

Na putu kroz somalsku pustinju, pješice, sa četiri aškera (vojnika) negusa, koji se vraćali od mora na svoja starodrevna brda; jedna deva nosi naš skromni tovar i nužnu hranu. Krevet bio nam pijesak pustinje a hrana riža i lov. Kraj oaze Biakaboba, okružiše nas razbojnici plemena Gabadusi (Gadabursi). Mirkova hladnokrvnost i odvažnost spasila nam život tom prilikom. Naši abisinski aškeri pomamili od straha i naricati počeli, a i meni, priznajem stisnulo se srce u grudima, umrijeti u 23. godini života, nije tako lasno. Mirko, mudro, mirno i hladnokrvno u tren oka shvatio situaciju. Uvjeren, da je ludo boriti se proti premoći, za malo riječi razjasni nam svoj plan. Digne se i bez oružja, vedra čela krene put željeznim kopljima krvoločnih Somalaca. ‘Ubiju li me Somalci, ubit će potom i sve Vas’, primjeti, ‘pa prodajte živote čim skuplje, pucajte i našanite dobro do zadnjeg naboja.’ Primiče se Mirko Gabadusima odlučno, ko krotioc divljijeh zvijeri, njegove oštre oči presjecaju polumarak pustinje pod zvijezdatim afrikanskim nebom.

Oštrice uzdignutih kopalja u rukama zapanjenih divljaka klonuše. Poglavica Gabadusa u susret mu dođe i Selam-Selam pozdraviše se, poljubiv svaki svoju desnicu i taknuv se čela. ‘Moskov i Akim’, nadoveže Mirko (valjalo da znači, Rus sam i liječnik), a to je bilo dovoljno, jer su ga razumijeli, ta prije malo mjeseci istim putem prošla ruska liječnička misija, koja ostala u najboljoj uspomeni. U tren oka promijenila se situacija. Ljudi koji su nas okružili s namjerom da nas orobe i ubiju, naši su prijatelji, a mi smo im gosti. Na čast nam zaklaše debelog ovna i poje nas kumisom devinog mlijeka”.

Etiopija je u doba kada su u njoj boravili karlovački avanturisti, uspjela sačuvati svoj teritorij i ostati nekolonizirana od Europljana u periodu kada su europske snage zauzele i kolonizirale oko 90 posto afričkog kontinenta. Zato se često Etiopiju smatralo obećanom zemljom, te je jedna od ideja slobode afričkih naroda nazvana – etiopizam – pokret koji se razvio krajem 19. stoljeća s ciljem vjerskog i političkog oslobođenja od kolonijalne vlasti. Nakon toga Etiopija su prihvatile europske snage kao pravu političku silu, a car Menelik II. je stekao međunarodni ugled.

Seljani su tijekom travnja stigli u grad Harar gdje su boravili kod rasa (aristokratska titula) Makonnena, guvernera provincije Harar i rođaka cara Menelika II. Predstavili su se i ovaj put kao Rusi koji su bili u dobrom položaju kod Menelika II. jer su mu pomogli u bitci protiv Talijana 1896. godine, kojom je car Menelik II. stekao međunarodnu reputaciju, što je uzrokovalo priliv stranih izaslanika, diplomata i avanturista u zemlju, a s kojima su se i Seljani susretali tijekom svog boravka u Etiopiji.

Jean-Baptiste Marchand, francuski general i istraživač Afrike, zapisao je u putnu bilježnicu braće Seljan u svibnju 1899: “Jer su svjetski putnici, dakle ljudi od akcije, jer su Rusi, dakle prijatelji Francuske, jer su dobri muzičari, dakle umjetnici, trostuko sam sretan što sam se vratio u Harar, na odlasku iz Afrike. Braći Seljan čestitam na njihovom talentu i na njihovoj odvažnosti, i želim im dobar uspjeh na daljnjem dugom putu”.

Upravo je ras Makonnen najavio Seljane caru Meneliku II. koji ih je pozvao u svoju prijestolnicu, Addis Abebu. Saznavši da su vješti u rukovanju vatrenim oružjem, povjerio im je četu od 300 muškaraca i imenovao ih časnicima i instruktorima Kraljevske tjelesne straže. U vrijeme kada su Seljani stigli u Addis Abebu, to je bio grad star tek 12 godina, a u prijevodu znači- „novi cvijet”. Osnovao ga je Menelik II. koji je to područje smatrao dobrom bazom za vojne operacije južno od svoga carstva. Tako je Addis Abeba prvih godina bio više vojni tabor, nego grad. Središnje mjesto bio je carski dvor okružen nastambama vojske Menelika II.

Guverner Južnih provincija i njegov zamjenik

U rujnu 1899., car Menelik II. je imenovao Mirka guvernerom Južnih provincija, a Stevu njegovim zamjenikom. Prije njih tu je dužnost obavljao Nikolaj Leontijev, ruski vojni časnik i istraživač Afrike. Za svog službovanja u Južnim provincijama, braća su istražila golemo područje od 50.000 km2. U Menelikovo ime su pomoću vojske ubirali danak, te su prelazili velik put do Addis Abebe da bi predali caru geografske karte, slonovu kost, zlato i drago kamenje. Na cijelom tom području, ni danas nema većeg naselja ili grada.

Na izložbi se može pročitati rukopis Steve Seljana o ovom pothvatu: “Stigavši u Adis Abebu uspjelo nam steći si povjerenje i naklonost Negusa Menelika u malo mjeseci. Siromašni putnici, koji su pješice prebrodili somalijsku pustinju i abisinska brda, na čelu smo triju stotina oružanih vojnika. Naš logor pravi je gradić, svaki naš vojnik putuje sa ženom i djecom i s robovima svojima. Po nalogu negusa krećemo put Centralne Afrike, kroz provincije Kambata, Olamu, Kutya, Gofa, Bako, Golda, Kure, do rijeke Omo, koja tvori Rudolfovo jezero (istraženo po prvi puta po grofu Teleky). Skoro dvije godine proživismo u otim provincijama, provjerena nam sudbina urođeničkih plemena Olamaca, Malonaca, Chankalaca itd., u ime abisinskog negusa vladamo zemljom, ili bolje rekuć, Mirko je govrenator, a ja sam mu zamjenik. Bijasmo samo dva bijelca međ hiljadama divljijeh i poludivljijeh crnaca raznijeh plemena, koji se nas kao strance i Frenče (bijele) iz dna duše mrzili, nu strah pred Menelikom i njihova međusobna mržnja i jal omogućiše nam gospodariti im, stara formula divide et impera, dala je i ovdje sjajnih uspjeha”.

Mirkova geografska karta

Mirko je izradio geografsku kartu područja u južnoj Etiopiji i ta je mapa najvrjedniji dokument njihova istraživačkog geografskog rada na tom divljem i za putnike opasnom području.. Dovršena je i potpisana u Ubi 15. studenog 1900. godine. Na karti je plavom bojom označen put Nikolaja Leontijeva, koji je obnašao funkciju guvernera prije Mirka Seljana, a crvenom su bojom označeni putevi istraživanja braće Seljan.

Seljani su na sjeverozapadnoj obali jezera Turkana (prije poznato kao Rudolfovo jezero) na povišenom brijegu, s kojega je dobar pregled terena prema jezeru i susjednim zemljama, podigli vojni kamp koji je kasnije nazvan Seljanville, a danas se na tom mjestu nalazi selo Selanzy koje pripada Keniji.

Tijekom ekspedicije na području Rudolfovog jezera, Mirko Seljan je doveo pod vlast cara Menelika II. dio pripadnika naroda Murle, koji danas nastanjuju područja u Južnom Sudanu, gdje su doselili iz Etiopije. Mirkovu dramatičnu borbu s Murlama na rijeci Omo punoj krokodila, opisao je vjerni Stevo:

Tokom ekspedicije (1900. godine) u području Rudolfovog jezera, valjalo je prebroditi oštro rijeku Omo. Logor je brojio oko 500 osoba, a nijedan znao plivati niti veslati. Ponestalo hrane, a divlji urodjenici Murles opiruć se Menelikovoj vlasti utaborili se na protivnoj obali. Oni su znali da abisinski vojnici, brdjani, niti veslati a niti plivati znadu i uvjereni su bili da im je nemoguće prebroditi rijeku. Već više puta doprle su abisinske čete do obale rijeke Omo rijeke i nikada im uspjelo prijeći na desnu obalu. U Mirkovu logoru vlada oskudica, a na protivnoj obali zelene se polja dure i kukuruze, na pašnjacima vide se hiljade ovnova i rogatog blaga…”.

No, Mirko je sagradio “veliku splav, po uzoru na onijeh naših drvodijelaca na Kupi i gornjoj Savi”, naučivši “brđane veslanju”. Kako je zapisao: “Treći dan rinusmo splav u nabujalu rijeku. Veslači na zemlji dobro, nu u vodi u brzoj struji rijeke Omo, zaboraviše veslati. Ogromna splav upade sred brzice pa silnom brzinom, niz vodu, put jezera. Splav počela tonuti napivši se porozno suvo drvo vodom. Nemoguće iskrcati se na lijevoj ili desnoj obali. Plovimo dan i noć, već smo 200 km daleko od logora. Tek blizu delte i ušća rijeke Omo u Rudolf jezero smirila se mrska voda, pa teškom mukom dočepamo se zemlje promoknuti, gladni žedni, i skoro bez robe. Ima nas 16, bez straha kroz drač idemo ili bolje rekuć krčimo si put kroz guštaru, pa 3 dana poslije u zaleđu smo revoltoznih Murlanaca.

Na protivnoj je obali moj logor. Iznenada napadnem Murlance, rastjerav ih zarobim čamce i sretno prevezem čitavu ekspediciju na desnu obalu Oma, u zemlju obilja u Cananu. Bilo je skrajnje vrijeme, jer u logoru svi su mislili da smo se utopili i da su poždrijeli krokodili, a nekoji mudraci revolucijonari govorili da je Frenč otputovao u svoju zemlju… Kako znaš, izvršio sam divnu ekspediciju, proširivši granice abyssinskog Carstva…”.

Predah u Europi prije Južne Amerike

Krajem 1901. Godine, Seljani su tražili cara Menelika II. četveromjesečni dopust za odlazak u Europu. Menelik II. braći je dodijelio darove i odlikovanja za rad u njegovoj službi. Mirko je primio medalju Etiopske zvijezde, a Stevo, Solomonovu medalju.

Povod za odlazak bio je ratni sukob u južnoj Africi između Britanskog carstva i Bura, potomaka većinom nizozemskih naseljenika iz 17. stoljeća. U tom su sukobu snage među protivnicima bile izrazito neravnopravne u korist Britanaca. Stoga su Seljani krenuli u Europu kako bi pokušali pomoći Burima u njihovoj borbi. U Parizu se Mirko sastao s francuskim ministrom kolonija, a potom su u Bruxellesu sklopili sporazum o prijevozu oružja za Bure. Stevo je otišao prema Etiopiji, no tijekom puta primio je Mirkov brzojav da se vrati, jer su Buri potpisali mirovni sporazum s Britanskim carstvom. Mirom je, između ostalog, dogovoreno da će Britanci i Buri zajedno djelovati protiv otpora lokalnoga crnačkog stanovništva.

Nakon kraćeg boravka u Europi, Seljani su u travnju 1903. godine otišli u Južnu Ameriku. U Riju de Janeiru sastali su se s hrvatskim iseljenicima i predstavnicima brazilskih vlasti, te su osnivaju poduzeće La Misión Científica Croata Mirko y Stevo Seljan (Hrvatska znanstvena misija Mirko i Stevo Seljan), u čije su ime ugovarali brojne projekte s južnoameričkim državama i poslovnim društvima. Cilj im je bio istražiti mogućnosti prometnog povezivanja razmjerno gusto naseljenih područja blizu atlantske obale, s rijetko naseljenim područjima u unutrašnjosti, koja su bila bogata sirovinama. Ujedno su proučavali i bilježili specifičnosti o klimi, geologiji, biljnom i životinjskom svijetu. Putem su susretali pripadnike raznih etničkih skupina, zapisivali podatke o njihovu načinu života, te prikupljali predmete za zagrebački muzej.

U vrijeme kada su Seljani istraživali unutrašnjosti Brazila i Paragvaja, prometna mreža bila je vrlo slaba. Uglavnom su putovali pješice, na konjima i u čamcima na vesla. Često su prolazili vrlo neprohodnim dijelovima koji su zahtijevali krčenje staze za prolazak.

Seljani su se služili dostupnom geografskom literaturom, ali i znanjima lokalnih ljudi, europskih doseljenika i starosjedilaca, koji su im pomagali u pronalascima puteva i u komunikaciji sa starosjedilačkim skupinama. Budući da su krajevi kojima su prolazili bili rijetko naseljeni, a bogati sirovinama, zapisivali su gdje postoje mogućnosti za naseljavanje novog stanovništva. Svoja saznanja zapisivali su u dnevnike, a objavljivali su tekstove u domaćim i stranim novinama, te izdali nekoliko knjiga.

Kako su zabilježili – bilo je dosta prijatelja koji su ih odgovarali od putovanja opasnim predjelima, ali to na njih nije utjecalo. Istraživali su plovnost rijeka na području brazilskih država Sao Paulo i Parana, gdje su susreli pripadnike etničkih skupina Guaraní i Coroados. Naišli su i na velike plantaže kave i šećerne trske koje su obrađivali doseljeni Talijani i podunavski Bunjevci. Susret su opisali u svom Dnevniku, istaknuvši “neopisivo ganuće (Bunjevaca) kada ih nagovorismo u materinskom jeziku”.

Rad za brazilsku Vladu

Tijekom 1903. istraživali su tok rijeke Aguapehi. U izvještaju brazilskoj Vladi preporučili su da se izgradi željeznička pruga po brdima, a ne dolinama, što je kasnije i realizirano.

Tijekom ekspedicije dobili su od svog vodiča informacije o etničkoj skupini Coroados (Kaingang) koja je živjela na tom području i neprijateljski je bila raspoložena prema Europljanima koji su ih progonili i ubijali.

Tijekom rujna i listopada 1903., dobili su zadatak brazilskih vlasti da istraže neistraženi donji tok rijeke Paranapaneme, od slapova Salto Grande do njezinog ušća u rijeku Paranu. Zaključili su da rijeka nije primjerena za plovidbu i da bi za brazilsku državu bilo jeftinije izgraditi željeznicu. Predložili su i da se zemlja oko rijeke Paranapaneme iskoristi za naseljavanje jer je bogata, a klima umjerena. Putem su nailazili na kuće pripadnika etničke skupine Caingua, koja spadala u podskupinu skupine Guaraní, a danas ta skupina ima tek 18.500 pripadnika i živi u kampovima u velikom siromaštvu.

Krajem iste godine, Karlovčani su istraživali južne predjele brazilske države Mato Grosso del Sur, kako bi otkrili plovnosti njezinih rijeka. U močvarnim predjelima susretali su pripadnike etničke skupine Shavante, koje su opisali: “Ovo pleme obitava močvarne predjele rijeke Ivinheima, (desni pritok Parane) sjeveroistočni kraj države Mato Grosso. Teško je približiti im se. Znamo samo toliko da su veliki plašljivci nu to ih ne priječi da iz zasjede ubijaju. … Stalno obitavalište ne poznadu, već se iz jednog kraja na drugi sele stanujuć u malim čamcima i baveć se skoro isključivo ribolovom”. Ekspediciju su završili u paragvajskom glavnom gradu Asuncionu, gdje su se spremali za nadolazeće poduhvate.

Put na slapove Guaira

Slijedilo je ostraživanje graničnog pordučja između brazilske države Mato Grosso del Sur i Paragvaja, ostvareno uz financijsku potporu Paragvaja, Brazila i Argentine. Slapove Guaira, na samoj granici, Seljani su detaljno izmjerili, fotografirali i iscrtali . Putovanje kroz Paragvaj, koje je trajalo 100 dana, kao i istraživanja, opisali su u knjizi “El Salto del Guayra” koja izašla 1905. godine. Zahvaljujući doprinosu geografskoj struci, Stevo je 1913. godine dobio diplomu meksičkog geografskog društva. Osim znanstvene, knjiga je imala i turističku namjenu, jer je sadržavala i upute za prenoćišta, moguće izlete, cijene i slično.

Slapovi Guaira danas više ne postoje zbog hidroelektrane koja je izgrađena 1982. godine, čime je više nego dragocjeno svjedočanstvo braće Seljan: “Iz daljine dopire do nas mukli šum, vodopadi oglušuju se… Prilika da se promatra takvo čudo zemaljsko, pruža se samo jedanput u životu… Imade časova u ljudskom životu, koji se ne mogu opisati riečima … Srce puno svetih i sladkih čustava zaboravlja jade zemaljske! … Motrimo divlje veličanstvo, borbu ogromnih brzicah koje su prokrčile put kroz kamenite pećine. Stare mytološke legende kao da su oživile … Pakao i nebo, graniče u podpunom skladu…”

Tijekom putovanja po Paragvaju, Seljani su u mjestu Caaguazúu naišli na zbirku predmeta tada neistražene etničke skupine Guayaki, koja je nastanjivala okolna brda. Guayaki su naseljavali istočno područje Paragvaja, a pod pritiskom osvajača i starosjedilačkih skupina, napustili su bavljenje poljoprivredom i otišli u gorske predjele. O njima se znalo jako malo do druge polovice 20. stoljeća, kada ih je vlada počela poticati da se nasele u trajna naselja i kampove. Krajem 20. stoljeća bilo ih je manje od 1000 pripadnika skupine. Braća Seljan su ih slikovito opisala u svom “Dnevniku”: “Pleme Guayaki nazivlju crvenim Liliputancima (ne porastu više od 1.20 – 1.30 cm). Neprijatelji su civilizacije i veliki ljubitelji konjskog mesa. Krađom konja i mula nanašaju znatnu štetu poljodjelcima. Inače su miroljubivi a oružje proti bijelima samo su im brze noge i guste šume”.

Braća su nakon tog putovanja dobila zadatak koji ih je odveo na šest mjeseci u područje Brazila, gdje su prema naputcima brazilske Vlade, trebali otkriti, kako povezati luke na rijeci Parani s Atlantikom. Istraživali su južne brazilske države, te rijeku i slapove Iguaçu, na granici Argentine i Brazila. Danas se područje slapova nalazi unutar nacionalnog parka i proglašeno je UNESCO-vom svjetskom baštinom 1984. godine.

U srpnju 1904. godine braća su otišla u brazilsku državu Santa Catarinu u želji da dođu u kontakt s pripadnicima etničke skupine Botucudo dos Sul (Južni Botukude) koji su živjeli u centralnoj prašumi. To im nije uspjelo, ali su iz druge ruke saznali nekoliko njihovih legendi. Danas je ostalo tek nekoliko pripadnika te etničke skupine koja je u prošlosti nastanjivala područje brazilske države Minas Gerais i bavila se lovom. Postali su žrtve došljačke ekspanzije, zbog koje su i istrebljeni. O tom teškom putu izvijestio je Stevo:

Prilikom ekskurzije kroz prašume države Santa Catarina u Braziliji, stigli smo nedaleko donjeg toka misteriozne rijeke Timbo, na čistinu od jedno 200 četvornih metara… Trebalo nam je četiri dana prodiranja kroz prašumu, da bismo stigli do ove ledine… Četiri dana živjeli smo kao divlje zvijeri, ne spavajući noću i trpeći svaku oskudicu uz nesigurnu nadu da ćemo se sresti s nepoznatim Bugrima (pogrdan naziv za starosjedioce)”

Odmor u Buenos Airesu i neostvarena ekspedicija u Mato Grosso

Nakon 18 mjeseci provedenih na istraživanjima u Brazilu i Paragvaju, Mirko i Stevo su odlučili otići na zasluženi odmor u Buenos Aires. Za to vrijeme sredili su prikupljene materijale, slali fotografije, pisma i zbirke sakupljenih predmeta Narodnom muzeju u Zagrebu i objavljivali tekstove s putovanja u svjetskim novinama.

Nakon odmora nastavili su putovanje i pješice preko Anda ušli na teritorij Čilea. U grad Valparaíso došli su u travnju 1905. godine i povezali se s hrvatskim iseljenicima, s kojima su ostvarili i poslovnu suradnju u vidu financijske podrške. Među njima jebio i liječnik Franjo Pammer, koji im se pridružio u nadolazećoj ekspediciji po brazilskoj državi Mato Grosso. Kako su Seljani kao istraživači stjecali sve veći ugled, postali su poznati i u poslovnim krugovima kao istraživači koji su uspješno obavljali dogovorene zadatke, tako da su sredstva za istraživanja dobivali iz državnih i privatnih donacija.

Slijedeća velika misija donijela im je potpisivanje ugovora s brazilskom Vladom, s kooim je dogovarano prometno povezivanje Cuiabe, glavnog grada brazilske države Mato Grosso, s rijekom Amazonom i brazilskom državom Pará. Obvezali su se da će prokrčiti stazu kroz gustu i nepoznatu prašumu, te izraditi detaljne karte područja. Zauzvrat im je vlada osigurala svu potrebnu opremu i oružanu pratnju od 10-12 ljudi tijekom ekspedicije. Nakon obavljenog posla trebali su dobiti zemljište od 80.000 hektara, prema izboru, i pravo korištenja ruda na njemu, budući da je to područje obilovalo dragim kamenjem i zlatom. Imali bi i pravo koncesije za izgradnju prometnog puta.

Nakon potpisivanja ugovora s vladom, Seljani su u Riju de Janeiru ugovorili suradnju s iseljeničkim društvom Union Slava, a u Valparaísu su osnovali društvo s hrvatskim iseljenicima pod nazivom, Sociedad Slava esplatadora de Mato Grosso.

Ekspedicija je trebala krenuti u ožujku iz grada Cuiabe, no po dolasku ih nije dočekala oprema koju im je obećala brazilska vlada, pa su ju nabavili o vlastitom trošku. Vlada se obvezala da će im nadoknaditi uložena sredstva. Put im se, nažalost, zaustavio na polaznoj točki, jer je u svibnju 1906. godine izbila revolucija u brazilskoj državi Mato Grosso. U lipnju su Seljani i doktor Pammer u samostanu salezijanaca, u glavnom gradu Cuiabi, uredili bolnicu i prihvaćali ranjenike.

Nakon neuspjele ekspedicije, Mirko je u ožujku 1907., zbog lošeg zdravlja, otputovao u Karlovac na nekoliko mjeseci, a Stevo je za to vrijeme putovao po otocima srednje Amerike. U Panami se zadržao nekoliko mjeseci, te je radio kao prevoditelj za engleski jezik u firmi zaduženoj za izgradnju Panamskog kanala. Seljani su više godina vodili spor s brazilskom vladom od koje su tražili naknadu štete za imovinu koja im je otuđena tijekom revolucije, no bezuspješno.

Delta Amazone – ožujak 1908.

Početkom 1908. godine braću Seljan je angažirala vlada brazilske države Pará. Zadatak im je bio da istraže deltu Amazone i okolno područje. Putovali su čamcima i pješice, te otkrivali mjesta bogata rudama i kaučukovcem. Naišli su na naseobine pripadnika etničke skupine Guaraní, te zabilježili legendu o postanku skupina Tupí i Guaraní. Sredinom 1910. godine otišli su na putovanje parobrodom oko Južne Amerike. Radili su kao dopisnici za časopise La Pensa, Caritas i pariški Illustration. Najviše su se zadržali u Čileu, povremeno putujući u Argentinu i Brazil, držeći predavanja i koncerte za iseljenike.

U proljeće 1911., krenuli su na putovanje po sjevernom Čileu, a čileanska vlada ih je angažirala da istraže pustinje Atacamu i Tarapacu. Potom su otputovali u južni Peru i Boliviju kako bi vidjeli spomenike Inka. U Limi su osnovali dioničko društvo s hrvatskim iseljenicima (Hrvatsko dioničko društvo) koje je s peruanskom vladom sklopilo ugovor o projektiranju i gradnji puta koji će spajati visinski Peru s nizinskim, neistraženim područjem istočnog Perua.

Seljani su krajem 1911. godine otišli u SAD s ciljem povezivanja s financijerima koji bi podupirali veliki izgradnje puta kroz Peru. Putovali su diljem SAD-a držeći predavanja i koncerte među hrvatskim iseljenicima. U San Franciscu su se intenzivno družili s hrvatskim iseljeništvom koje ih je dočekivalo kao prave zvijezde, a o njihovim podvizima izvještavali su američki i iseljenički časopisi. Povezali su se s financijerima iz Chicaga, s kojima su osnovali Peruansko-američko dioničko društvo (The American Peruvian Corporation).

Kapitalom društva financiralo se istraživanje, projektiranje i gradnja puta kroz Peru. Odlučeno je da će se Stevo iz Chicaga brinuti o financijama poduzeća, dok će Mirko biti na terenu i istraživati nepoznate predjele središnjeg Perua kojima se planira izgradnja željeznice, kako bi se olakšao transport robe između obale Tihog i Atlantskog oceana. Mirko je pisao sestri Mariji 1911. godine: “U Limi smo živjeli 3 mjeseca i ishodili izvanrednu koncesiju od peruanske vlade, tako da smo našli kapitaliste koji nas šalju u Sjevernu Ameriku, ne bi li tamo osnovali oveći sindikat ili društvo. Ako nam to pođe za rukom, stekli smo u tren oka sreću, jer izim dobitka u novcu ostali bismo upravitelji tog poduzeća”.

Zadnja ekspedicija i Mirkova smrt

Nakon povratka iz SAD-a, braća su u kolovozu 1912. godine otišla na pokusnu ekspediciju u području peruanskih Anda i rijeke Huallage, pritoku Amazoni. Nakon istraživanja terena, Stevo je otišao u SAD kako bi se brinuo o financiranju ekspedicije, a Mirko u Limu, koja je bila polazišna točka njegove nove ekspedicije kroz Peru. Prašume kroz koje se Mirko probijao, obilovale su skupocjenim kaučukom, kokom i rudama, te je stoga državi bilo u interesu izgraditi put koji bi povezao bogata nizinska područja s obalom.

Ekspedicija se podijelila u dvije grupe. Mirko je krenuo u pratnji Amerikanca, Patricka O’Higginsa, nosača i 14 naoružanih pratioca, dok je drugu grupu vodio peruanski inženjer Lezcano, uz sjevernoameričkog inženjera O’Donella. Krajem ožujka 1913. godine, Mirko je pisao majci i bratu iz indijanskog naselja Vingo Jellache i od tada mu se izgubio svaki trag, kao i Lezcanovoj grupi.

Njegovo zadnje pismo majci glasilo je: “Od prosinca ne znam što se u svijetu događa. Moja posljednja novina bila je datirana 22. prosinca 1912. Ja sam jednom riječju skoro četiri mjeseca u kulturi natrag. Ali sam zato oštećen (obeštećen), jer ja vidim i na svjetlo donosim ono što još nije nitko vidio, što je sakriveno u tami neznanja. Tako sam otkrio nepoznato pleme Aringona Indijanaca. U mojoj pratnji nalazi se i Indijanka Julijana, koja posreduje izmedju mene i svoje crvene braće. Otac te Indijanke je poglavica moćnog plemena Kuraka”.

Mirkovo pismo bratu Stevi bilo je optimistično: “Ekspedicija napreduje do danas izvanredno dobro. Oluje i kišetine biju nas svaki dan, a rječine nabujale poput naše Kupe u Karlovcu. Pisao sam Gundlachu opširni izvještaj, pa se nadam da i Vaši uspjesi nisu manji od mojih. Dolina Huyabambe je raj zemaljski, jednom riječi za naše zemljake kao stvoreno, za malo godina može svaki kolon biti bogat gazda. […] Gume u množini, a i inih đakonija prašume ne fali za poduzetnog čovjeka. Našao sam pijeska, pa mi se čini da obiluje zlatom, neka se to istraži u Chicagu, zato ću poslati primjerke. Moje zdravlje dobro, samo me muče haemorroides jer živim kao Indijanac i jer skromni novac Gudlacha nije dozvolio veliki trošak za osobne potrebe, a uz to evo već osmi mjesec prolazi, a ja u prašumi, gdje nemam drugo no banana i divljači – dok sam sardine i kakao morao dopremiti iz Yurimaguasa. Za pet dana padam u 43. godinu, pa ću je slaviti uz čiču od banane (piće spravljeno od banane). Piši mi na konzulat u Limu sve što je zanimljivo. Servus, grli Te tvoj stari ‘hamidovac’ (iz tur. znači zahvalan bogu, op.a.), Mirko”.

Domaće i strane novine poele su pisati o tragičnom ishodu ekspedicije, a prvu sigurniju vijest donio je britanski istraživač, James C. Besley, koji se sa svojom ekspedicijom nalazio oko Iquitosa na Amazoni, te je pošao potražiti Mirkovu grupu uz rijeku Huallagu. Besley je na kraju Mirkove staze postavio drveni križ.

Krajem 1914. godine, ekspedicija peruanske vlade krenula je sa Stevom Seljanom u potragu za nestalom ekspedicijom. Stevo je zapisao kako su našli ostatke kostiju, te je po zubima plombiranim platinum, identificirao Mirka. Stevo je potresno opisao rastanak s bratom: “Ja zaplovih prema civilizaciji u Sjedinjene države, a Mirko u službi civilizacije i ljudskog napretka u nepoznate prašume. ‘Zbogom! – ne boj se brate’, reče mi Mirko kada se stala lađa odmicati, ‘mi smo već drugo i gore prošli…’ Lađa se odmiče, Mirko mi domahuje rupcem s obale. Nešto mi šapnulo, nikad ga više vidjet nećeš”.

Stevo je nakon bratove smrti nastavio putovati i istraživati rude. Putovao je po zemljama Latinske i Sjeverne Amerike, da bi 1917. godine osnovao obitelj s Marijom Aracy Lessa u mjestu Rodrigo Silva, kod grada Oura Preta. Bavio se kopanjem ruda i uzgojem čaja do svoje smrti 7. lipnja 1936. godine. Imali su četvero djece: Zoru, Moemu, Mirka i Janka. Zora Seljan (1918. – 2006.), najstarija Stevina kći, bila je svestrana osoba. Studirala je brazilski folklor te se specijalizirala za afričke kulture. Bila je novinarka, kazališna kritičarka i autorica više kazališnih komada. Sa svojim drugim suprugom, poznatim brazilskim piscem, Antoniom Olintom, posjetila je Zagreb i Etnografskom muzeju darovala više predmeta iz Brazila.

S ponosom širili hrvatsko ime…

Braća Seljan zajedno su putovala i radila četrnaest godina, tijekom kojih im je objavljeno mnogo članaka u domaćim i stranim novinama, te im je izdano više knjiga. Bila im je velika želja objaviti knjigu u domovini, no to im nije pošlo za rukom.

Tekstovima su željeli popularizirati svoj rad i nastojali su uspostaviti status poznatih i pouzdanih istraživača. Pisali su na više jezika: Stevo na španjolskom, portugalskom i engleskom, a Mirko na njemačkom i francuskom.

Tijekom svojih putovanja Seljani nisu zaboravili domovinu. Redovito su se dopisivali s obitelji i Franjom Bučarom, publicistom i sportskim djelatnikom koji je pratio i podupirao njihov rad. Slali su predmete za tadašnji Narodni muzej u Zagrebu, te surađivali s hrvatskim iseljenicima u Južnoj Americi, s ponosom šireći hrvatsko ime

O istraživanjima braće Seljan

Znanstveni radovi, bigrafije, strip, tv serijal, ekspedicije…

Među znanstvenim radovima o istraživanjima braće Seljan, treba izdvojiti knjige etnologinje i kustosice Etnografskog muzeja, Aleksandre Sanje Lazarević (1977. i 1991.) i tekst geografa Zvonimira Kelera (1971.). Romantiziranu biografiju braće Seljan objavio je 1943. godine književnik, Zlatko Milković.

U časopisu Zabavnik, između 1943. i 1944. godine, izlazio je strip poznatog hrvatskog crtača, Andrije Maurovića, „Grob u prašumi“. Tekst su potpisivali Franjo Fuis i Marcel Čukli. Autori, Jasna Ferluga i Mario Saletto, snimili su 2004./2005. godine za Hrvatsku televiziju serijal “Tragom braće Seljan” u kojem su kroz 13 polusatnih epizoda detaljno obradili njihova istraživanja u Južnoj Americi.

Članovi Centra za ekspedicionizam, istraživanja i kulturu „Braća Seljan“ iz Karlovca, poduzeli su više ekspedicija putevima braće Seljan u Etiopiji i Južnoj Americi. Mladen Kuka, vođa ekspedicije, snimio je bogat video i foto-materijal, a Mladen Postružnik objavio je tri putopisne knjige.

Zagrepčanin Boris Veličan objavio je 2005. godine knjigu, “Meni je svaki dan nedjelja”, u kojoj je opisao svoje putovanje pješice od Sankt Peterburga do Pariza, koje je pratilo put Mirka Seljana.

Dobivanje povratnih informacija o braći Seljan

Uz izložbu, Etnografski muzej je predstavio i web stranicu posvećenu Mirku i Stevi Seljanu koja, osim što predstavlja sve dostupne materijale koji svjedoče o njihovu istraživačkom i životnom putu, otvara mogućnost za dobivanje novih spoznaja o ostavštini tih važnih hrvatskih i svjetskih istraživača. Viša kustosica i autorica projekta, Marija Živković, napominje kako stranica omogućuje dobivanje povratnih informacija o braći Seljan:

“Ideja weba je da slanjem jednog linka dobijemo dodatne informacije koje će produbiti naša znanja”. Osim predmeta, kojih je više od 300 darovanih nekadašnjem Narodnom muzeju, osobito vrijednim smatra njihov fotografski opus za koji je, kaže, bio poseban izazov odrediti gdje je snimljen.

Zahvaljujući webu već je jedan arhitekt iz Paragvaja pomogao da se odrede neke lokacije na kojima su braća Seljan snimala, a daljnjom interakcijom mogli bi se dobiti i prijevodi njihovih pisama koja su slali obitelji, Franji Bučaru i drugima, napisana na francuskom, njemačkom, španjolskom, portugalskom, engleskom.

Na webu se mogu razgledati I knjige braće Seljan koje je digitalizirala Nacionalna i sveučilišna knjižnica, a i Gradski muzej Karlovac predstavio je svoju manju zbirku. Za potrebe weba sa španjolskog je na hrvatski prevedena njihova knjiga, “Salto del Guaira”.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI