Izložba Vlaho Bukovac u Parizu od 1878. do 1892. objedinjuje sva istraživanja koja do sada nisu bila prisutna u hrvatskoj javnosti. Riječju - ne samo da su priloge ovoj izložbi dale autorice koncepcije - Petra Vugrinec i Lucija Vuković, već su za međunarodnu recepciju Bukovca temeljne priloge dali američka povjesničarka umjetnosti dr. Rachel Rossner koja je 2016. doktorirala s temom “Great Expectations: The South Slavs in the Paris Salon Canvases of Vlaho Bukovac and Jaroslav Čermak” na čikaškom Sveučilištu, ugledni engleski povjesničar umjetnosti Alex Kidson, glavni kustos triju izložaba o Bukovcu pod nazivom Searching for Blaise: Vlaho Bukovac (1855 – 1922) and his Northern Patrons, održanih u Liverpoolu, Harrogateu i Bonhamsu u Londonu i Jadranka Beresford-Peirse, osnivačica internacionalne Zaklade hrvatskih spomenika koja godinama traga za Bukovčevim djelima u Velikoj Britaniji
Od rodnog Cavtata do američkog sirotišta, prvih slika u San Franciscu, lutanja Južnom Amerikom, plovidbe oceanima i morima na dubrovačkom jedrenjaku s kojega je promatrao kitove i zvjezdano nebo, posjeta Istanbulu i svjetlima Pariza u kojem će se proslaviti, sve do boravaka u Zagrebu, Dalmaciji i Pragu, slikanja kraljeva i aristokracije diljem Europe – Vlaho Bukovac je imao jednu od najčudesnijih umjetničkih biografija uopće.
Upravo Bukovcu koji je u svojoj slavnoj knjizi “Moj život” napisao: “Istina je ljepota, svjetlo je jedina istina, jer bez svjetla ne bi znali ništa, živjeli bi kako kamenice u dno mora…(…) Boja je sve, svjetlost je boja. Crne boje nema, sa crnilom ništa ne vidimo, crna je sama smrt.(…) Uspjeli portret jest najčišći znak umjetnikove snage. Učinit dobar portret ne znači samo dobro vidjet već i razumjet dušu onoga koji pred tobom sjedi. Znači umjeti shvatiti pravi karakter dotičnoga i pričvrstit ga na platno” – Zagreb se odužuje kapitalnom izložbom Vlaho Bukovac u Parizu od 1878. do 1892. što se otvara 18. siječnja u Klovićevim dvorima.
Opsegom istraživanja, prezentacijama koje će kroz tri zasebne izložbe od 2018. do 2020. godine obraditi život najznačajnijeg hrvatskog slikara na prijelazu stoljeća, (pariško, praško i zagrebačko razdoblje), Klovićevi dvori ostvaruju kapitalan projekt u cilju repozicioniranja Bukovca na one europske pozicije koje su mu nekada pripadale.
Izložba objedinjuje sva istraživanja koja do sada nisu bila prisutna u hrvatskoj javnosti. Riječju – ne samo da su priloge ovoj izložbi dale autorice koncepcije – Petra Vugrinec, visa kustosica Galerije Klovićevi dvori i Lucija Vuković, kustosica matične Kuće Bukovac u Cavtatu, već su za međunarodnu recepciju Bukovca temeljne priloge dali američka povjesničarka umjetnosti dr. Rachel Rossner koja je 2016. doktorirala s temom “Great Expectations: The South Slavs in the Paris Salon Canvases of Vlaho Bukovac and Jaroslav Čermak” na čikaškom Sveučilištu, ugledni engleski povjesničar umjetnosti Alex Kidson, glavni kustos triju izložaba o Bukovcu pod nazivom Searching for Blaise: Vlaho Bukovac (1855 – 1922) and his Northern Patrons, održanih u Liverpoolu, Harrogateu i Bonhamsu u Londonu, Jadranka Beresford-Peirse, osnivačica internacionalne Zaklade hrvatskih spomenika koja godinama traga za Bukovčevim djelima u Velikoj Britanij, akademik dr. sc. Radoslav Tomić iz Instituta za povijest umjetnosti u Splitu i dr. Igor Borozan, izvanredni profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu .
Zagrebačka izložba obrađuje Bukovčev život i rad u Parizu od 1877. do 1893. godine, te njegovu afirmaciju u Engleskoj, Crnoj Gori, Srbiji kao i buđenje domaće likovne sredine u Dalmaciji. Prvi put hrvatska će publika moći vidjeti portrete Bukovčevih engleskih patrona Samsona Foxa, engleskog milijardera, omiljenog gradonačelnika Harrogatea, te Laure Le Doux koja pozira u raskošnom pejzažu ispred obiteljske vile Marlfield u West Derbyju. Bit će izložena i djela koja je predstavljao na pariškom Salonu poput Velike Ize – La Grande Iza, Andromede ili Dalmatinskih ribara te Portreta Baltazara Bogišića. Djela za zagrebačku izložbu dolaze iz Velike Britanije, Francuske, Slovenije, Srbije, Vojvodine, Crne Gore, a posebna atrakcija jest monumentalna kompozicija Isus prijatelj malenih iz crkve Franjevačkog samostana u Tomislavgradu.
Valja spomenuti da je upravo galerija Klovićevi dvori bila inicijator Bukovčeva predstavljanja u Den Haagu, ali i u Beču na gdje je na izložbi “Izazov moderne – Beč – Zagreb oko 1900” upravo Bukovac nanovo otkriven kao vrhunski europski majstor.
Istraživanja Rachel Rossner
Američke je stručnjake sa Bukovčevim životom i opusom upoznala dr. Rachel Rossner, danas najveća poznavateljica Bukovčeva pariškog perioda, koja je kao Fulbrightova stipendistica istražila sve relevantne arhive Francuske, ali i ključne točke Bukovčeva formativnog perioda u Cavtatu, Dubrovniku i Cetinju. Fascinirana Bukovčevom (auto)biografijom i njegovim zanosom autohtonom motivikom crnogorskih gorštaka, Rossner je u detalje obradila razvoj Bukovčeva zanosa tim specifičnim tematskim krugom. Odabir egzotičnih orijentalih motiva američka povjesničarka umjetnosti prepoznala je kao “lukavu taktiku” kojom je mladi slikar nastojao biti biti primijećen u Parizu i u tome uspio.
Štoviše, dickensovskim nazivom svog rada “Great Expectations: The South Slavs in the Paris Salon Canvases of Vlaho Bukovac and Jaroslav Čermak” pokazala je pustolovnu biografiju hrvatskog majstora, dostojnu, kako je zapisala, Vasarijevih “Vita”.
Rodivši se 4. srpnja 1855. godine u Cavtatu kao Biagio Faggioni u skromnoj obrtničkoj obitelji Agostina i Marije (r. Perić) u kojoj je bilo još troje djece (Jozo, Ana i Gjorgjo, u vremenu proturječja, sjaja i bijede, crvenih i crnih, visoke aristokracije (haute bourgeoisie) i malograđanštine (petite bourgeoisie), kraljevskih dinastija i radničkog staleža u malom mjestu austrijske provincije kao unuk talijanskoga pomorca i Cavtatke – Bukovac je doista bio “junak našeg doba”.
Imao je, naime, samo 10 godina kada je sa stricem Franom otišao u Ameriku kako bi tamo nastavio školovanje, no nakon stričeve naprasne smrti, njegova nemilosrdna udovica poslala ga je u popravilište na otoku Hearts Island. Jedanaestogodišnji dječak uhvatio se već u ranoj dobi sa nepravdom, odbacivanjem, surovošću životnih (ne)prilika i ponižavanjem koje bi mnoge uništili, ali koje su u njemu razvile lukavstvo i urođenu snalažljivost, te su ga često puta i spasiti od fatalne sudbine, ili kako je sam zapisao u svojoj autobiografiji, uspkos svim teškoćama:“dobro je naučio engleski jezik”.
Pustolovni duh nosio ga je iz avanture u avanturu. Po povratku iz New Yorka, kada se vratio u Cavtat bez novca i nauka, pokušao je ponovno dokazati se u obećanoj zemlji. Ovoga puta s bratom Jozom otišao je u Južnu Ameriku, u Peru, prošao je preko revolucijom zahvaćene Paname te izmučen i gladan došao u Callao. Deklariravši se prvi puta kao slikar dobio je posao slikanja brojeva (i pokojeg cvjetka) na vagonima željeznica. Nakon Perua boravio je u Kaliforniji , i to u San Franciscu gdje postiže prve uspjehe. Nizozemac John Barrington, djelatnik pošte koji je zavolio “maloga slugu” u kavani Bukovčeva zemljaka Tripala ugledavši prvu Bukovčevu sliku dao je i prvi poticaj i potvrdu snovima tada Fagionia da postane slikarom. Mlada “Sultanija” bila je prva slika na kojoj se Fagioni potpisao kao Bukovac, pohrvativši tako svoje talijansko prezime.
Odlazak u Pariz
Krajem 1876., grof Medo Pucić “otkrio” je obećavajućega mladića po povratku iz velikoga Novog svijeta te je to krenuo objavljivati svojim sugrađanima u Dubrovniku latinskim riječima: “habemus pictorem!” (imamo slikara!). Pucić je vidio sirovi prirodni dar u orijentalističkome platnu “Sultanija”. Kako je zapisao fascinirani Pucić: “Radi se o izvanrednom talentu, kakav se—barem što ja znadem—još nije u našoj zemlji porodio, i to baš u struci đe smo najslabiji—u slikarstvu”.
Vidjevši da u Hrvatskoj nema umjetnika kadrih da vode ovoga iznimnog sina domovine, grof je Bukovca ispratio natrag u veliki svijet, ovaj put u Stari svijet. Pucić je uspio odgovoriti Bukovca od izvorne nakane da ode na usavršavanje u Rim, gdje bi se mogao lako sporazumijevati na talijanskome. Pravodobno se pridružio Bukovcu na putu u Pariz da bi vidio Čermákovu sliku “Des Herzégoviniens, de retour dans leur village pillé par les bachi–bouzoucks, trouvent le cimetière ravagé et l’église détruite” (Hercegovci, koje pljačkaju Bachi-Bouzoucki, na povratku u svoje selo nalaze opustošeno groblje i uništenu crkvu). Čermák je bio jedan od najuglednijih umjetnika u drugoj polovici 19. stoljeća u Hrvatskoj. Njegova se pariška karijera pozorno pratila, a radove su mu često objavljivali u ilustriranim časopisima poput Slovinca i Vienca.
Najvjerojatnije zbog Čermákova slabog zdravlja, Pucićeva ideja da spoji dvojicu slikara nije uspjela. Čermák ga nije prihvatio kao učenika, ali je preporučio atelijer svojega prijatelja Alexandrea Cabanela. Još ne znajući ni riječi francuskoga, Bukovac se uspješno služio talijanskim. Cabanela, koji je proveo nekoliko godina u Rimu, na talijanskome je zamolio da ga primi kao učenika. Slučajnim stjecajem okolnosti na Boulevardu St. Michel susreo je Cabanelov model Mariju iz Campagne di Roma i ona mu je pristala pozirati. Iznenađenje što je mladića privukao isti izvor ljepote, zajedno s dobrom studijom ruke, uvjerio ga je da primi Bukovca na usavršavanje. Bukovac je primljen u Cabanelov atelijer u zrelo mladenačko doba, s dvadeset i dvije godine..
Alexandre Cabanel postao je mentorom i profesorom Bukovcu, a Bukovac ubrzo jednim od najuspješnijih studenata. Cabanel – utjecajni član žirija, ugledni profesor École des Beaux–Arts, ponosni laureat na Svjetskoj izložbi, nositelj Viteškog križa i Legije časti, dobitnik Prix de Rome, slikar mekoputnih aktova i otmjenih portreta internacionalne klijentele, bio je dostojni nasljednik Ingresove linije. Biti portretiran od Cabanela bio je sane svake bogate građanke Pariza. Bukovac je započeo akademsko usavršavanje u crtanju na École des Beaux– Arts na gipsanim odljevima antičkih skulptura. Radni prostor dijelio je sa studentima dvojice drugih profesora slikarstva sa škole, Jeana-Léona Gerômea (1824.-1904.) i Henrija Lehmanna (1814.-1882.), a sve više studenata bili su stranci. Kada se činilo da je svladao antičke primjere, počeo je crtati žive modele – tipično za slikarsko obrazovanje 19. stoljeća – prvo u olovci, a godinu dana poslije u bojama.
Usvojio je istraživačke vještine nužne za složene povijesne slike poput Cabanelove “Cléopâtre essayant des poisons sur des condamnés à mort” , odnosno, “Kleopatra iskušava otrov na smrtnim osuđenicima” iz 1887., što uključuje i sposobnost uvjerljivog prikaza povijesnih rekvizita i odjeće na osnovi proučavanja muzeja i zbirki. Naučio je kako slikati složene arhitektonske pozadine, proračunavati upad svjetla i reagirati na zamišljeni okoliš. Najvažnija je bila sposobnost prikaza ljudskoga tijela u različitim položajima uz njegovu uvjerljivu prisutnost, težinu, muskulaturu i emociju.
Na početku akademske karijere Bukovac je uspijevao oblikovati pojedinačne likove smještene u plitak iluzionistički prostor. Njegova prva platna za Salon, koje francuska kritika jedva da je zamijetila, bila su izvedenice slikarstva Jaroslava Čermáka. Na tragu etnografskoga žanra slikao je crnogorske teme 1879., 1880., 1883. i 1885., i prizore smještene u Dalmaciju 1884. i 1886.
Velika Iza
Primijećen je zahvaljujući radu “Velika Iza” (La grande Iza) iz 1882., velikome platnu utemeljenom na odlomku iz istoimenoga realističkog romana Alexisa Bouviera. Odabir trenutka bio je savršen: kazališna verzija romana upravo je prestala igrati u Théâtre des Nations. Potaknula je zanatlije da je počnu reproducirati u fotogravuri i bakrotisku, ali i prvu karikaturu Bukovčeva djela. Skandal što ga je izazvala Iza stvorio je upravo ono što je umjetniku iz Cavtata bilo potrebno da se uzdigne iznad tisuća umjetnika koji su se borili za svojih petnaest minuta slave.
Kritičari su je doživjeli više kao “razodjenutu (déshabillé)” nego kao “golu (nue)”, što ju je činilo nepristojnom. Bukovac je slučajno uletio u strastvenu raspravu o golotinji i nepristojnosti. Kako je to primijetio T.J. Clark, “teret golotinje” sredinom 19. stoljeća bio je u pomirenju “pristojnosti i spolnoga zadovoljstva”. “Velika Iza”prekršila je pravila, nedostajao joj je odgovarajući izgovor za golotinju – alegorijski, biblijski ili mitološki kao kod Cabanelova “Naissance de Vénus” (Rođenje Venere) (1863.), koje je predstavljalo protutežu u raspravu.
Francuski kritičari, međutim, oprostili su “simpatičnome Dalmatincu” pogreške, pripisujući ih njegovu stranome podrijetlu – umjetnikov loš izbor djevojke jamačno se temeljio u tome što je rođen na “Istoku”. Njihova su očekivanja od stranca bila drukčija nego od francuskih umjetnika koji su trebali poznavati norme. Nakon “Velike Ize” aktovi što ih je Bukovac izlagao na Salonu poštovali su pravila, bili su mitološki i alegorijski: Les ébats; — etude (1883.), Une confidence (Tajna, 1884.), Andromède (Andromeda, 1886.), Une fleur (Cvijet, 1887.), i L’Aurore mourant dans les bras du jour; —plafond (Zora umire u naručju dana – plafon, 1889.) Nikada se više o njemu nije toliko pisalo. Nakon desetljeća u Parizu, gdje je naučio vješto svladavati kompozicije s brojnim likovima i složenim pozadinama, Bukovac je naslikao i monumentalnu povijesnu sliku “Laissez venir à moi les petits enfants” (Pustite malene k meni, 1888.)
Iako danas u Muzeju d’Orsay nema Bukovca,a Grafički i Fotografski kabinet Francuske nacionalne knjižnice u Parizu čuvaju tek dvije usamljene reprodukcije: “La grande Iza” (Velika Iza) iz 1882. i “Une fleur” (Cvijet) iz 1887, kako ističe američka povjesničarlka umjetnosti, Bukovac je, usprkos tomu, u potpunosti uspio postati dijelom toga grada. Tijekom sedamnaest godina života provedenih u francuskome glavnom gradu, svake je godine izlagao. Ljudi su skupljali reprodukcije njegovih radova. Bukovca je Pariz prihvatio kao jednoga od stranaca s francuskim darom, izbrušenim u doticaju s dobrom francuskom školom, ponosnoga što ima pravo boraviti u Parizu, prijestolnici umjetnosti, i što pripada plemenitašima Velike umjetničke vojske.
Boravci u Engleskoj
Osim dobro poznata Bukovčeva djelovanja u Zagrebu i Dalmaciji, boravka u Pragu, spomenut ćemo onaj hrvatskoj publici gotovo nepoznati Bukovčev rad u Engleskoj , boravak koji su vrhunskom preciznošću istražili i Alex Kidson i Jadranka Beresford-Peirse.
Od kasnih 1880-ih pa sve do uoči Prvoga svjetskog rata Bukovac je prelazio kanal La Manche u redovnim vremenskim razmacima. Engleskoj se publici prvo predstavio aktovima, “Bijela robinja” i “Putifarova žena”, koji su upješno izlagani i prodani. Suradnja s engleskim trgovcima umjetninama, Vicars Brothers koja mu je omogućila gradnju prvog vlastitog ateljea, započela je 1886. godine. Između 1886. i 1888. godine, naslikao je nekoliko varijanti slike “Adam i Eva”. Većina ovih kompozicija je danas izgubljena., ali će se na izložbi moći vidjeti slika “Adam i Eva II” iz 1886. godine (privatno vlasništvo).
Ključni Bukovčevi mecene u Engleskoj, međutim, bila su dva velika kolekcionara njegovih slika, koji su ga pozivali da odsjeda u njihovim raskošnim domovima, omogućavali mu da za njih slika pod idealnim uvjetima te mu osiguravali narudžbe kod svojih prijatelja i rodbine. U autobiografiji objavljenoj 1918. godine, Bukovac je opisao svoje živo sjećanje na Samsona Foxa iz Harrogatea i Richarda Le Douxa iz West Derbyja, blizu Liverpoola.
Samson Fox, čiji potomci danas pripadaju dobro poznatoj obitelji glumaca, između ostalih su to Edward, Robert, James i Emilia Fox, bio je inženjer i spretan poslovni čovjek koji je izumio važnu sastavnicu za strojeve parnih brodova te se na taj način silno obogatio. Zajedno sa suprugom Marie Ann i njihovom djecom Harryjem, Willyjem i Louise, raskošno je živio u Grove Houseu. Zahvaljujući svojim dobrim djelima i mnogim poduhvatima, tri puta je biran za gradonačenika Harrogatea, što se nikada više nije ponovilo.
Richard Le Doux bio je jedanaest godina mlađi od Foxa, a rođen je u Westphaliji. U Liverpoolu se afirmirao 1868. godine i ubrzo se povezao s kompanijom Suter, Hartmann and Rahtjen, vodećim proizvođačima boje za kobilice brodova. Njihova “Marka crvene ruke” (Red Hand Brand) uvelike je produživala vijek trajanja željeznih i čeličnih brodova, a bila je poznata i koristila se u čitavom svijetu. Sljedeće godine Le Doux se preselio u vilu The Laurels u liverpulskom predgrađu Stoneycroft, a pet godina nakon toga se ponovo preselio u dvorac Marlfield u West Derbyju, prijašnji dom magnata proizvodnje šećera Henryja Tatea. Tu je Le Doux proveo ostatak života.
Obitelji Fox i Le Doux bile su bliski prijatelji, zasigurno od 1890. godine, a vjerojatno i mnogo ranije. Zajednički poslovni poduhvati Samsona Foxa i Richarda Le Douxa oko tehnološkog poboljšanja modernog parnog broda očigledno su trajali od 1870-ih godina pa su se obitelji možda na prijateljski način nadmetale oko pribavljanja Bukovčevih radova već 1882. godine. Fox je kasnije rekao Bukovcu da je pokušao kupiti sliku “Velika Iza”, glavni umjetnikov izložak na pariškom Salonu te godine, deset dana poslije otvaranja Salona, ali je ustanovio da je jedan drugi Englez već bio kupio sliku.
Bukovac je je imao kraljevski tretman kod Foxa u Harrogateu, o čemu je pisao u svojoj autobiografiji navodeći kako je Vicars od njega naručio Foxov portret povodom njegova rođendana, kako su ga dočekali na putu iz Francuske na željezničkoj stanici Charing Cross i odvezli ravno u Harrogate, o raskošnom životnom stilu u Grove Houseu, o spavanju na svilenim plahtama, o svakodnevnom igranju golfa, tenisa, biljara ili karata.
Na izložbi će se prvi puta moći vidjeti portreti Samosna Foxa i Laure Le Doux. Samson Fox je umro 1904. , a njegova zbrika rasprodana je na aukciji 1911. godine. U njegovoj zbirci bilo je nekoliko desetaka Bukovčevih slika, a najpoznatija među njima monumentalna je kompozicija “Isus prijatelj malenih” , koja će se također moći prvi puta vidjeti u Zagrebu. Gotov rad ima dimenzije 300 x 440 cm te prikazuje skoro 40 likova, od kojih su mnogi raspoređeni u kompleksne skupine i imaju pažljivo razrađene izraze lica.
Ova izvanredna izložba moći će se pogledati sve do 11. ožujka.