Čudesna arheološka svjedočanstva Zagreba, ‘dok ga još ni bilo…’

Paleolitik, antika, rani srednji vijek s nalazima često intimističkog karaktera, pogotovo u nadgrobnim antičkim spomenicima posvećenim voljenima, s bezvremeno lijepim posvetama punim ljubavi - pozivaju posjetitelje na nezaboravnu šetnju glavnim gradom, ovaj put i u Arheološkom muzeju, koji postavljanjem ove izložbe, potvrđuje svjetsku vrijednost, ali i jedinstvenost projekta - 'Zagreb, dok ga još ni bilo - prije 1094. godine'

Arheološki muzej u Zagrebu upravo predstavlja jedan od najčudesnijih umjetničkih projekata, „Zagreb dok ga još ni bilo – prije 1094. godine”, kojeg je pokrenuo dugogodišnji djelatnik Arheološkog muzeja, pokojni dr. Zoran Gregl, s kolegom Nenadom Jandrićem i arhitektom Željkom Kovačićem.

Želeći obilježiti mjesta otkrića značajnih arheoloških nalaza, autori su uspjeli postaviti spomen replike i ispričati nezaboravnu priču o Zagrebu, koja seže čak dvanaest milijuna godina u prošlost, koliko je star nalaz kita pronađen na području Podsuseda. Paleolitik, antika, rani srednji vijek s nalazima često intimističkog karaktera, pogotovo u nadgrobnim antičkim spomenicima posvećenim voljenima, s bezvremeno lijepim posvetama punim ljubavi – pozivaju posjetitelje na nezaboravnu šetnju glavnim gradom, ovaj put i u Arheloškom muzeju, koji postavljanjem ove izložbe, potvrđuje svjetsku vrijednost projekta – „Zagreb, dok ga još ni bilo”.

Svi spomenici postavljeni u prostor, živa su priča o nekadašnjim drevnim stanovnicima – od mamuta, čiji je kuk nađen u Frankopanskoj, preko kipova antičkih božanstava i rimskih novčića, pa sve do nadgrobnih posveta, što tako živo potvrđuju da su na područu Zagreba živjeli i voljeli se njegovi stanovnici u antici, mnogo prije negoli je grad zabilježio svoj početak u ispravama. Izvanredna je to posveta povijesti, kojom su trojica autora uspjeli načiniti doista jedinstven projekt.

Danas, 28 godina nakon početka projekta, postavljeno je dvanaest spomenika na raznim gradskim lokacijama, a u pripremi se nalazi niz novih. Izložba je posvećena dr. Zoranu Greglu, koji je postavio prvu kopiju nadgrobnog spomenika Rimljaninu Ponciju, u središtu današnjeg Kerestinca, da bi mu se nakon toga priključili Nenad Jandrić i Željko Kovačić.

Početak projekta

No, kako je sve počelo? Godine 1990. započele su pripreme za proslavu 900. obljetnice Zagrebačke biskupije – 1094. godine, što se ujedno slavi kao rođendan Zagreba. U tom se trenutku pojavila zamisao, da osim velike izložbe na kojoj bi bio prikazan najznačajniji arheološki materijal od paleolitika do 11. stoljeća, budu obilježeni i najvažniji arheološki i paleontološki lokaliteti na području grada i to tako, da se naprave kopije predmeta koji su pronađeni na tima mjestima, a čiji se originali čuvaju u Arheološkom i Hrvatskom prirodoslovnom muzeju.



Time je, kako je tada ustvrdio dr. Zoran Gregl, napravljena svojevrsna inverzija – umjesto da posjetitelj odlazi u muzej vidjeti original određenog eksponata, vjerna kopija tog predmeta čeka ga na ulici, u izlogu ili u kazalištu.

Dokazano je da Zagreb kao grad, nema kontinuitet urbanog života od antike, kao što je to slučaj s mnogobrojnim dalmatinskim gradovima, ali postoji kontinuitet života koji je rezultirao osnutkom grada u ranom srednjem vijeku. Poznato je da se biskupije nisu smjele osnivati u nenaseljenim ili slabo naseljenim regijama, pa je autorima već taj podatak, uz obilje arheološke građe iz starijih razdoblja, jasno svjedočio da je tu naselje postojalo i prije 1094. godine. Štoviše, arheolozi su na širem gradskom području, registrirali 120 rimskodobnih nalazišta, čime se dobiva potpuno nov uvid u život grada prije njegova službena osnutka.

Poncije iz Kerestinca

Priča o Zagrebu prije Zagreba, započela je u Kerestincu, malom mjestu na periferiji što se danas nalazi u okviru grada Sveta Nedelja, u kojem je postavljena kopija rimskodobne stele Poncija iz 3. stoljeća poslije Krista.

Rimska nadgrobna ploča iskopana je ’90-ih godina 19. stoljeća nedaleko Kerestinca, na mjestu gdje su već pronađeni ostaci rimskih grobova, uz cestu što je od Enone (Ljubljana), preko Nevioduna (Drnovo kod Krškog), vodila do Siscije (Sisak). Iskopana nadgrobna ploča neko je vrijeme služila kao most preko šanca na vlastelinskom zemljištu u Klenovici. Vlastelin Mirko Fabijančić je u vlasništvo posjeda došao 1896. godine te, uvidjevši važnost spomenika, iste godine je nadgrobnu ploču spasio sudbine improviziranog mostića i darovao ju je Aheološkom odjelu Narodnog muzeja u Zagrebu. Nadgrobna je ploča, zbog svoje rustične izrade, vrlo zanimljiva i može se pretpostaviti da ju je tijekom 3. stoljeća isklesao neki domaći majstor, te ju postavio na jednoj od mnogobrojnih rimskih nekropola na zagrebačkom području, a u blizini prometnice koja je spajala dva rimska urbana centra, preteče Siska i Ljubljane.

Isklesana u vapnencu, ne osobito kvalitetnom kamenu, ploča je dosta oštećena. Usprkos tomu, na njoj su jasno vidljivi likovi pokojnika i dio natpisa na osnovi kojeg se može zaključiti da je na tom mjestu bila pokopana jedna obitelj, a glava obitelji se zvao – Poncije (lat. Pontius). Ženino ime nije poznato, ali se zato spominje neki Marko, za kojega nema podataka o tome u kakvoj je vezi bio s prva dva lika. Prijevod natpisa glasi: „Poncije postavio sebi i supruzi i Marku”. Repliku je prilikom postavljanja, otkrio povjesničar umjetnosti, Darko Schneider. Original spomenika nalazi se u lapidariju Arheološkog muzeja u Zagrebu.

Koliko je ovaj nalaz postao omiljen, najbolje svjedoči reakcija domicilnog stanovništva koje je dotad neugledno križanje u centru naselja preuredilo u trg i službeno ga, prema Rimljaninu Ponciju, imenovalo – Rimskim trgom. Godine 2016., na istoimenom trgu, nedaleko mjesta postavljanja prvog spomenika koji je uništen u prometoj nesreći, postavljena je nova replika.

Rimljanin iz Petrinjske i mamut iz Frankopanske

Replika Rimljanina postavljena u Petrinjskoj, prikazuje mramornu glavu bradatog muškarca koja je pronađena oko 1870. godine prigodom kopanja zdenca posjednika Poličanskog u Petrinjskoj ulici 3. Nije poznato kako je došla u posjed Ivana Kukuljevića pl. Sakcinskog, no on ju je 1873. darovao tadašnjem Arheološkom odjelu Narodnog muzeja.

Portret prikazuje mlađeg muškarca u naponu snage, zamagljenog pogleda, s duboko urezanim zjenicama, nešto izdužene i zašiljene brade, s dvije duboke bore na čelu i polumjesečastim pramenovima blago zakovrčane kose. Prema stilskim karakteristikama, portret nalikuje prikazima rimskih careva, Voluzijana (251.-252.) ili Karina (283.-285.), ali imajući u vidu fenomen oponašanja izgleda carskih ličnosti, ne može se sa sigurnošću utvrditi, je li doista riječ o carskom ili privatnom portretu. S obzirom na to da je spomenik pronađen u Petrinjskoj ulici, dakle izvan urbanih središta u antičko vrijeme, vjerojatnije se tamo nalazilo jedno manje rimsko naselje ili luksuznija vila rustika, što bi išlo u prilog tezi da spomenik portretira – imućniju privatnu osobu.

Najstariji nalaz u ovom nizu je kost kuka vunastog mamuta (Mammuthus primigenius), pronađena prigodom kopanja temelja zgrade u Frankopaskoj 10, na mjestu današnjeg kazališta Gavella na samom početku 20. stoljeća. Original kosti se nalazi u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju. Gorostastna životinja koja je dosezala visinu i do četiri metra, obitavala je na ovom području još prije dvadesetak tisuća godina. Na području Hrvatske poznato je više od stotinjak lokaliteta na kojima su nađeni ostaci mamuta. Životinja je izumrla koncem posljednjeg ledenog doba, prije petnaestak tisuća godina. Nakon postavljanja odljeva, u čast pronalasku i Mala kazališna scena dobila je novi naziv – Scena Mamut.

Tragom antike: nekropole u Stenjevcu

Na mjestu današnje župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Stenjevcu, nalazilo se u antici naselje. U neposrednoj blizini otkrivena je jedna od najvećih rimskodobnih nekropola ranocarskog razdoblja u sjevernoj Hrvatskoj, iz razdoblja između 1. i 2. stoljeća poslije Krista. Od 1896. do 1898. iskopano je 128 grobova, dok je još jedan, slučajno pronađen 1913. godine. Do sada su otkrivena 193 skeletna groba. Obilježje i spomen na ovo nalazište, nalazi se na sakralnom objektu – uzidano je u cinktor crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, te ga je 1992. svečano otkrio pomoćni biskup zagrebački, Marko Culej.

I prolaznici Savskom cestom imaju što vidjeti. Na samom križanju Savske i Vukovarske, neposredno pred početak Drugoga svjetskog rata, pronađena su dva antička paljevinska groba datirana u 1.-2. stoljeće poslije Krista. Grobovi su slučajno otkriveni prigodom kopanja temelja za uglovnicu. Kako su u grobovima bili uglavnom pronađeni keramički predmeti i na spomen ploči koja se nalazi na ulazu u pivnicu „Zlatni medo”, apliciran je reljef keramičkog vrča s dvije ručke.

U svibnju 1931., pak, na samom početku Banjavčićeve ulice, na kućnom broju 3, pronađen je mali brončani kip rimskog boga Jupitera. Visina mu je iznosila 19,5 centimetara, a nastao je oko 300. godine poslije Krista. Kipić je ostao u privatnom vlasništvu i nikada nije došao u koji od zagrebačkih muzeja. Njegova replika (nešto uvećana) – načinjena je prema sačuvanoj fotografiji i postavljena je ispred tadašnje zgrade „Tekstilprometa”. Zanimljivo je da je replika bila tri puta ukradena, ali se svaki puta nova vratila na svoje mjesto u Banjavčićevoj.

Kaptol – spomenik ‘najboljoj’ supruzi

Jedan od najromantičnijih, ljubavi posvećenih spomenika, odnosno replika, nalazi se na zidu kaptolske kule. Spomenik je prvotno uočen u vrtu gospodarske zgrade Nadbiskupije, a zaslugama Ivana Tkalčića, našao se u fundusu Arheološkog muzeja 1878. godine. Mramorna nadgrobna ploča iz razdoblja 1. do polovice 2. stoljeća, izvorno je obilježavala mjesto ukopa pokojnice, Akonije Salvije, a još za rimskog vremena prenamijenjena je u funkcionalan arhitektonski element. Usprkos tome i danas je jasno vidljiv poetičan tekst: „Akoniji, Gajevoj kćeri Salviji, Gaj Julije Paterno – supruzi kakvih je malo”. Original ovoj himni ljubavi nalazi se u Arheološkom muzeju.

Godine 1995., slučajno je pronađen mramorni ulomak kruništa stele rimskodobnog nadgrobnog spomenika na Gornjem Bukovcu broj 1. Spomenik je u vlasništvu obitelji Milčec, i prema njihovu kazivanju, bio je uzidan u temelje njihove pradjedovske kuće, da bi nakon njezina rušenja i izgradnje nove zidanice, bio postavljen kao ukras u dvorištu. Od kruništa spomenika je sačuvan samo središnji dio – portret starije ženske osobe s dugom kovrčavom kosom. S lijeve strane do portreta, nalazi se lav u ležećem položaju. Tijelo lava je oštećeno, nedostaje gornji dio koji je izravnan, što je vjerojatno posljedica uzidavanja u temelj kuće. Vidljiva je zadnja šapa s repom, te prednja šapa koja je položena na ovnujsku glavu. Spomenik se može datirati u 2.-3. stoljeće poslije Krista i pretpostavlja se da se prvobitno nalazio na jednoj od rimskodobnih nekropola u blizini Gornjega Bukovca ili na području Dubrave. Od svih lokaliteta, samo je ovaj obilježen originalnim spomenikom.

Jedan od najvažnijih nalaza, štoviše najraniji dokaz kršćanstva u Zagrebu, brončana je rimska uljanica-svjetiljka otkrivena sasvim slučajno 1947. godine – prilikom vrtlarskih radova na Mirogojskoj cesti br. 12, na dubini od oko pola metra, gdje su, prema navodu vlasnika vrta, „pronađeni tragovi nekadašnjeg rimskog groblja”. Lampica je predana na ekspertizu tada mladoj arheologinji i kustosici Arheološkog muzeja u Zagrebu, Brani Vikić- Belančić, 1948. godine, koja je potom darovala predmet muzeju.

Lampica je izlivena u bronci u 4. Ili 5. stoljeću. Tijelo ima oblik janjeta (agnus dei), s Kristovim monogramom konstantinovskog tipa. Nos lampice izveden je u obliku sedmerokrake zvijezde, a janjeće runo stilizirano geometrijskim motivima. Nožica na kojoj lampica stoji, vitka je s ovećim okruglim postamentom. Original koji se čuva u muzeju, vrlo je malen, svega 9,5 centimetara, te je na križanju Rockfellerove i Mirogojske ceste postavljena 7 puta veća replika.

Rimski carevi u Zagrebu

Iza zagrebačke prvostolnice, u parku Ribnjak nekadašnjeg biskupskog perivoja, 2014. je postavljena 161 centimetar visoka replika nadgrobnog spomenika Rimljanina, Egnatuleja Florentina. Original je isklesan u 3. Ili 4. desetljeću poslije Krista, a kako je načinjen od vapnenca, relativno mekane vrste kamena, dosta je oštećen, pa mu ni natpis nije u potpunosti sačuvan. Pokojnik je prikazan u pravokutnoj niši, s bradom i kovrčavom kosom. Natpis glasi: „Bozima manima Luciju Egnatuleju Lucija sinu, Florentinu tridesetogodišnjaku, otac dao načiniti, ovdje su sahranjeni”. Original je izložen u lapidariju Arheološkog muzeja u koji je dopremljen zahvaljući angažmanu tadašnjeg ravnatelja, Josipa Brunšmida i Ivana Tkalčića, krajem 19. stoljeća, a do 1873. bio je uzidan u kući (kaptolski marof) na Ribnjaku u Zagrebu.

Kako na području Zagreba pojava antike datira u posljednja desetljeća prije Krista, dok joj je konac negdje tijekom petog stoljeća poslije Krista, to je područje bilo dio Rimskog carstva oko četiri i pol stoljeća, što potvrđuju materijalni ostaci na više od 120 lokaliteta. Kako je u najužem centru Zagreba pronađen carski novac, to su autori posebnim projektom, „Rimski carevi u Zagrebu”, obilježili pronalazak vrijednih nalaza. U okviru projekta odabrano su petorica značajnih careva – August, Domicijan, Hadrijan, Prob i Dioklecijan – čiji je novac pronađen na pet lokacija, a vladali su tijekom prva četiri stoljeća nakon Krista. Na Trgu bana Jelačića br. 12, može se vidjeti spomen na mjesto na kojem je 1888., prigodom kopanja rupa za temelje zgrade posjednika Gavelle, pronađen brončani novac cara Dioklecijana iskovan 299. u carskoj kovnici novca u Ticinu u Italiji.

Manje je sreće imao Hadrijanov sestercij, pronađen prilikom izgradnje Palače pravde 1877.-1878. godine. Replika novčića iskovana između 134. i 138., trebala je biti postavljena na pročelju zgrade Županijskog suda, ali Gradski zavod za zašitu spomenika kulture i prirode nije odobrio postavljanje, no usprkos odbijenici, autori se nadaju da će i taj projekt zaživjeti.

Među rimskim novčićima koji čekaju prezentaciju, nalazi se sestercij cara Domicijana iz prvog stoljeća, pronađen u Mletačkoj ulici, koji na prednjoj strani ima prikaz glave ovjenčane lovorovim vijencem, a na stražnjoj strani Jupitera u sjedećem položaju, sa žezlom i malom Viktorijom u desnoj ruci, potom novac cara Proba, pronađen 1899. u kanalizaciji sada napuštenog korita potoka Medveščaka u današnjoj Tkalčićevoj. Na prednjoj strani novčić ima poprsje u oklopu sa zrakastom krunom, a na stražnjoj stoji — Providentia – te drži kuglu i koso koplje.

Realizaciju svog spomen mjesta čeka i brončanodobna ostava iz Dežmanovog prolaza – jedna od 17 poznatih ostava iz grupe zagorsko-međimursko-prigorskih ostava. Otkrivena je slučajno 1949. prilikom građevinskih radova u Dežmanovoj ulici, te je pohranjena u muzeju. Sadrži ukrasnu brončanu iglu s glavicom u obliku kugle, ornamentiranu o samoj igli prstenastim udubinama, trokutima i valovitim crtama, a na glavici je u obliku pojasa, cik-cak ornament naznačen s nekoliko udubljenih crta, kasnobrončanodobni vrh koplja s jako istaknutim ispupčenjem na jednoj i drugoj strani, ovalnog oblika, šupljeg dna za nasad i odlomljenog vrška, 4 fragmentirana brončana srpa s izbočinama na rubovima, te dva grumena bakrenih slitina, zelenopatiranih i bez tragova mehaničke obrade. Kada bi se realizirao, ovaj bi projekt bio najstarijim spomenikom obilježen antropogeni nalaz na čitavom području Zagreba.

Projekti u pripremi

Projekt „Zagreb, dok ga još ni bilo”, nezaustavljivo ide dalje, pa se na izložbi mogu vidjeti budući projekti koji obuhvaćaju spomen obilježje za bakrene novčiće, metalni vrh koplja i pravokutni vapnenački blok, što su pronađeni prilikom proširivanja kolničke trake u Ilici 312 i 312 a, a koji potvrđuju postojanje rimskog naselja u Kustošiji. Arhitekt, Željko Kovačić, izrađuje i rješenje za spomenik koji će obilježiti mjesto nalaska brončane posude u Zagorskoj ulici. Naime, prigodom gradnje pogonske stanice za gradski vodovod 1988., pronađen je rimski bunar drvenog dna za zadržavanje vode. U bunaru je pronađena brončana posudica, dio kozmetičkog asortimana za čuvanje mirisnih masti i ulja, koju je Arheološkom muzeju poklonilo Gradsko poglavarstvo. Plitka i široka posuda ima trbušast oblik s izvučenim i vodoravno polovičnim rubom, te sačuvanim provijeslom. Još u antičko vrijeme posuda je često krpana, a ovakvih je primjera pronađen znatan broj u kontekstu termi i kupelji. Često su posude imale provijeslo ili lančić kojim su bile okačene, kao i poklopac kojim bi se zatvorile.

Posebno je zanimljiv prijedlog uređenja spomen mjesta izrađen za srednjovjekovne naušnice pronađene na Kaptolu. Prigodom rušenja Bakačeve kule, naime, ispred katedrale obnovljene nakon velikog potresa 1880., pronađena su četiri primjerka ranosrednjovjekovnog brončanog nakita, koje je Arheološkom odjelu Narodnog muzeja, predao Gjuro Kemfelja. Tridesetak godina kasnije, prigodom nivelacije Kaptolskog trga, pronađeni su tragovi kostura, pa su i naušnice dovedene u svezu s pretpostavljenim srednjovjekovnim grobljem u blizini.

Nalaz sadrži četiri brončane naušnice: jednu sa zvjezdolikim, a jednu s grozdolikim provjeskom, djelomično sačuvanu karičastu s lančanim privjescima, te karičastu naušnicu sa spiralnim završetkom. Nova otkrića pokazala su kako nalazi nisu istodobni, već se mogu datirati u širok raspon od druge polovine 8. do početka 11. stoljeća, a takva datacija potvrđuje kontinuitet zaposjedanja Kaptola od najranijih stoljeća srednjega vijeka.

Autori predlažu da se od kamenih blokova koji se skidaju kod obnove pročelja katedrale, sagradi tlocrtna naznaka zapadnog zida biskupske tvrđe s Bakačevom kulom u visni 40-45 cm. Na zid bi se moglo sjesti. Postojeća dva portala ulaza mogu se proširiti i tek naznakom izgleda u podu. Na zidu bi bila u bronci izvedena maketa Kaptola i katedrale iz vremena prije potresa 1880. godine. Unutar Bakačeve kule, kako su zamislili Kovačić i Jandrić, bila bi podna niša s uvećanim modelima starohrvatskog nakita. Niša bi imala osvjetljenje i bila natkrivena staklom u razini poda, po kojem bi se moglo hodati, a prateća legenda objašnjavala bi važnost nalaza.


Nevjerojatna sudbina kita iz Podsuseda
Mesocetus Agrami iz daleke geološke prošlosti…

Osim kosti mamuta, najpoznatija replika drevnih bića koja su nastanjivala današnji Zagreb, ostaci su zagrebačkog kita koje je prikupio polovicom 19. stoljeća, major Mijat Sabljar – „marljiv sabirač koji je počeo pod Susedom prvi sabirati okamine”, kako ga je opisao,Ljudevit Farkaš Vukotinović, 1870. godine.

Replika kita, dugačka šest metara, od inox čelika, postavljena je iznad potoka Podsusedsko Dolje. Pripada dalekoj geološkoj prošlosti, u vrijeme od prije otprilike 12 milijuna godina, u razdoblje sarmata, kada je prostrano, plitko i toplo more Parathetys prekrivalo veći dio sjeverne Hrvatske, ali i velik dio središnje Europe. U to doba samo su najviši dijelovi slavonskih planina, vrhovi Ivanščice, Kalnika i Zagrebačke gore, stršali kao otoci.

Ostaci iz kamenoloma

More Parathetys, nalazilo se u klimatskoj zoni gotovo tropskih i subtropskih područja, s veoma bujnim biljnim i životinjskim svijetom, kada su na obalama u velikom broju rasle brojne tropske biljke poput palmi, lovora, eukaliptusa, cimetovca, a bilo je i hrastova, borova, jasenova i bukvi. More je bilo bogato ribama, školjkama i ježincima, a u njemu su plivali kitovi među kojima i „zagrebački”. Sve to otkrivaju okamine koje su pronađene u tom dijelu Medvednice. Podsused i Dolje poznata su nalazišta fosila.

Ostaci zagrebačkog kita pronađeni su u kamenolomu prilikom vađenja litotamnijskog vapnenca, a velik blok tog vapnenca nalazio se uklopljen među sarmatskim sedimentima, dijatomitima ili kako su ih nekad nazivali – „knjižarcima” – zbog izrazite listićavosti. Litotamnijski vapnenac potječe iz vremena badena prije 15 milijuna godina i bio je dio tadanšnje obale Parathtysa. On se vjerojatno odlomio i upao u more na muljevito dno, iz kojeg je kasnije litifikacijom nastao listićavi dijatomit.

Upravo su u dijatomitima pronađene brojne okamenjene kosti kitova, a među njima i zagrebačkog. Velik blok litavca ujedno je postao dio zanimljive priče o životu i smrti zagrebačkog kita. Kosti koje su ležale u depou Narodnog muzeja, poslao je Gjuro Pilar profesoru Pierreu-Josephu van Benedenu, belgijskom zoologu i paleontologu. U svom radu, „Une baleine fossile de Croatie, appartenant au genre Mesocete” iz 1884., on je pripisao ove kosti rodu Mesocetus, a kako je bila riječ o dotad nepoznatoj vrsti, nazvao ju je po Zagrebu – Mesocetus Agrami.

O ‘pogibiji’ zagrebačkog kita

Nešto kasnije, 1892., Dragutin Gorjanović Kramberger, glasoviti hrvatski paleontolog, objavio je rad, „O fosilnih cetaceih Hrvatske i Kranjske”, u kojem je opisao sve dotad poznate nalaze kitova iz Hrvatske i Slovenije. Zanimljiva su tumačenja o „pogibiji” zagrebačkog kita u radovima Van Benedena i Gorjanovića Krambergera. Belgijski paleontoog napisao je „da je onaj balvan litavca, što su ga jednom valovi sarmatskog mora podupirali, pao na živog mesoceta, pak mu tim utisnuo pokrov lubanje i neuralne nastavke kralježaka”. Na ovaj zaključak je Gorjanović napisao: „Nasuprot tomu spomenuti mi je samo, da imamo izpod Suseda i krasan lumbarni kralježak nekog Champsodepha kojemu su takodjer obje neuralne apofize potrte i osovce u tjelesinu kralježka utrte. Radi dosljednosti imali bismo pomišljati, da je onaj nesretni balvan cieli naraštaj podsusjetskih kitova potukao”.

Gorjanović Kramberger, svojim velikim paleontološkim znanjem, ali i kao iskusan geolog, ispravno zaključuje kako su moguće nastale deformacije na kostima zagrebačkog kita. Zagrebački kit, Mesocetus Agrami, pripada podredu Mysticeti – kitovi usani. Današnji kitovi iz ove skupine su među najvećim životinjama na zemlji, pa poneki mogu doseći i dužinu od tridestak metara. Na temelju fosilnih ostataka – stražnjeg dijela lubanje, gornje čeljusti, nepotpune donje česljusti, desne nadlaktice, dijela desne podlaktice i dvanaest kralježaka, zaključeno je da je zagrebački kit bio dugačak oko šest metara i hranio se planktonom.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI