Čudesne grafike Zemlje izlazećeg sunca

Dvije izložbe suvremene japanske grafike, događaj su koji daleko nadilazi i granice Hrvatske, ostvaren je zahvaljujući Leonu Zakrajšeku, predsjedniku inozemnog izvršnog komiteta Japan Print Association za izložbe u Europi i kustosu Ivanu Rothu, kojima Muzej likovnih umjetnika u Osijeku potpisuje jednu od najznačajnijih izložaba ove godine

Naborana platna u grafikama jednog od najslavnijih suvremenih japanskih grafičara, Harumija Sonoyame, sadrže onu blistavu bjelinu karakterističnu za redovničku odjeću mnogih crkvenih redova i prisutnu u svim religijama.Štoviše, zapadnjačkom gledatelju ove neobične i fascinantne litografije prazne bijele taknine koja izgleda kao da je prekrivala Sveto tijelo – neminovno će evocirati slavne prikaze Kristova Uskrsnuća, odnosno, pronalaska praznog groba kojeg spominju sva evanđelja, te Sonoyamini radovi imaju, rekla bih, izrazito sakralnu i drevnu dimenziju fantastične vizualne snage.

Zasebna izložba ovog velikog majstora održava se u osiječkom Muzeju likovnih umjetnika uz posebnu izložbu japanske udruge suvremenih tokijskih grafičara HAN 17- isto toliko jedinstvenih i po tehnikama i temama posve različitima od većine sličnih radova koji se mogu vidjeti u zapadnjačkoj grafici.

Od drevnih motiva fosila i imaginarnih paleosvjetova Shoichija Shibatea, oživljenih u u vizijama praslika iz prapovijesne baštine Japana, blistavihcvjetova koji nose senzualizam bujnih japanskih vrtova Kimino Hagaware, mističnih gradova Shigea Risha koji kao da izviru iz davnih samurajskih vremena, nepoznatih kozmičkih prostora Sei Kato, do “rastapajućih i smrzavajućih oblika” Kazuro Tanabe – posjetitelji mogu uživati u fascinantnoj kulturi i jedinstvenom japanskom senzibilitetu. Istom onom o kojem je ekstatični Elie Faure davno napisao u svojoj golemoj povijesti umjetnosti:

Nikada nije bilo naroda od prirode umjetnički nadarenijeg. Jedini su Egipćani prije njih mogli zemaljskim mineralima i u najsitnijim predmetima dati vid organskog života…japanski umjetnik proučava mikrokozme tako pronicljivo i strpljivo da pomoću njih rekonstruira svijet…Oni su pronašli nepoznate mješavine, miješali i međusobno usklađivali kovine kao što slikar slijeva i mrvi boje… stilizacija nije nikada predstavljala smetnju za japanskog umjetnika koji je svoje znanje stavio u službu neograničene fantazije koja ga je ovlastila da u geometrijske oblike uklopi cijelu prirodu prevedenu u drugi jezik – životinje od srebra ili zlata, biljke crnog ili crvenog laka… Hokusai je izrekao najskromniju i najoholiju riječ koja je ikada izašla iz usta jednog umjetnika: ‘Kada mi bude stotinu i deset godina, sve, što izađe ispod mog kista bit će živo’“.



Ove dvije izložbe na Osmim danima grafike, održavaju se zahvaljujući Leonu Zakrajšeku, predsjedniku inozemnog izvršnog komiteta Japan Print Association za izložbe u Europi koji je uz izložbe posebno prikazao i povijest japanske grafike od njezinih začetaka, čime je i katalog dobio zasebnu vrijednost, dok je kustos Ivan Roth, zaslužan zaiznimnu prezentaciju i obradu radova udruge HAN 17.

Iako je manji dio radova pojedinih autora bio izlagan u Zagrebu i Dubrovniku, zahvaljujući samome Zakrajšeku koji se školovao kod prestižnih japanskih majstora i postao počasni član udruge HAN 17, ovo je najcjelovitiji prikaz suvremene japanske grafike u Hrvatskoj kakvog nisu imali ni mnogo veći europski gradovi, pa Muzej likovnih umjetnika doista potpisuje jednu od najznačajnijih izložaba ove godine, ostvarenu posredovanjem Veleposlanstva Japana u Republici Hrvatskoj, kojom se ujedno označava i početak proslave 25. godišnjice uspostave diplomatskih odnosa Japana i Hrvatske.

Harumi Sonoyama – litograf, pedagog, tiskar, nakladnik i promotor grafičkog jezika, diplomirao je na tokijskom Sveučilištu Zokei 1972. godine, a od 1976. do 1978. studirao je u SAD-u i u Parizu. U radu se najviše bavi litografijom, a poznat je postao upravo po svojim serijama grafika Signe, Sortie de Couleur i d’encres. Izlagao je na brojnim izložbama u svijetu, osvojivši brojne nagrade, a njegovi radovi pohranjeni su u nekoliko svjetskih muzeja. Vlasnik je poznate grafičke radionice Arumi, koju vodi u Seya-ku pokraj Yokohame sa suprugom grafičarkom, Teruyo Sato. Poznat je i kao osobni tiskar svih najpoznatijih japanskih slikara i grafičara, među kojima su Shiko Munakata (1903.-1975.) i madam Tamako Kataoka (1905.-2008.), najpoznatija žena u japanskoj umjetnosti, prepoznatljiva po grafikama planine Fuji u žarkim bojama s kombinacijom zlata u tehnici litografije.

Sonoyama posljednjih godina tiska i za veliku japansku umjetnicu Toko Shinoda. Dok je živio u Parizu, tiskao je i za Kumija Sugaija (1919.- 1996.).Tiskao je i litografije za legendarnog američkog autora Sama Francisa (1923.-1994.). Njegov rad na litografiji i virtuoznost koju je dosegnuo, prepoznati su na mnogim međunarodnim grafičkim izložbama.

HAN 17

Kako ističe Ivan Roth, HAN17, kao tokijska udruga grafičara započela je s radom 1997. godine na prijedlog Rei Yukia. U svojoj 21. godini rada, postava skupine ostala je velikim dijelom nepromijenjena od svog osnutka. Čini ju 17 umjetnika zbog uvjerenja “da je jednostavnije njegovati međusobno razumijevanje ukoliko skupina ima manje od 20 članova”.Osim godišnjih izložbi u Japanu, Han17 također održava i posebne izložbe u inozemstvu.

Svaki član udruge bavi se jednom grafičkom tehnikom. Cilj udruženja je popularizacija i prezentacija suvremenih strujanja u umjetničkoj grafici i očuvanje tradicionalnih tehnika koje se prenose generacijama, još od vremena Hokusaija i tradicionalne ukiyo-e škole, preko pokreta shin-hanga i sosaku-hanga, do suvremenih metoda tiska. U tome se očituje specifičnost japanske grafičke škole – njegovanje tradicije duboko je ukorijenjeno u likovnoj umjetnosti, zapravo u japanskoj kulturi uopće. Ipak, u suvremenom likovnom jeziku japanske grafike osjetan je utjecaj zapadnjačke grafike, ali nije sveobuhvatan, budući da su svi umjetnici izrasli na duboko ukorijenjenim temeljima tradicionalne japanske grafike. Prvenstveno se Japanci razlikuju u bogatom koloritu i motivici, te u principima i metodi izrade samih grafika, onim nevidljivim postupcima koji prethode konačnom umjetničkom djelu, napominje Roth.

Štoviše, svaki japanski grafički umjetnik dužan je svladati metode, jezik i likovnost svojih prethodnika, što svakom umjetniku omogućava bolje razumijevanje suvremenog jezika i otvara širi spektar mogućnosti u razvijanju vlastitog izričaja. Na Zapadu je otiskivanje grafike one man show, u kojem umjetnik sam skicira, priprema matricu, boju i kiselinu, rezbari, dubi ili jetka, te u konačnici otiskuje. Japanski umjetnici u procesu nastanka grafike, s druge strane imaju osobu ili pomagača zaduženog za gotovo svaku etapu izrade djela, a ništa ne bi bilo moguće bez nakladnika i izdavača. I tako je od davnina. Međutim, umjetnik je involviran u kompletan proces i ništa se ne prepušta slučaju.

Uz tradicionalne medije, umjetnici ove skupune u rad unose i suvremene metode tiska, bilo samostalno, bilo u kombinaciji s tradicionalnim ili drugim suvremenim metodama tiska, čak kombinirajući s grafikom nove medije i slikarske metode, ne isključivo uvijek grafičke.

Tradicionalne tehnike bakropisa i akvatinte u radu primjenjuju Shoichi Shibata i Shigeo Risho, a svojstva tehnike pridonose misticizmu radova kojima ovi umjetnici stvaraju imaginarne pejzaže i gradove.

Yoshikatsu Tamekane, Kimino Hagiwara, Sei Kato i Shu Ueno vjerni su tradicionalnoj japanskoj grafičkoj tehnici drvoreza. Kod Tamekane, Hagiware i Kata dominira boja u izrazu, koriste žarke nijanse, svaki umjetnik na sebi svojstven način i u različitoj službi. Tamekane bojom ispunjava široke plohe stvarajući dopadljiva djela koja oblikuje isključivo bojom, čime ona sama postaje motiv, a njezina samostalnost kao motiva biva isključena nazivom rada.

Hagiwara žarkim bojama oblikuje cvjetove i vrtove, a Kato fantastičnim motivima, koloritom i gradijentalnim prijelazima boja stvara imaginarne svjetove zasnovane na znanstvenoj fantastici i ideji kozmizma. Shu Ueno boju koristi tek u formi akcenta s primjesama japanskog popa i estetikom mandale. Jedini litograf u skupini jest Harumi Sonoyama, koji kamenotiskom oblikuje draperije, interesirajući se za odnos svjetla i sjene i efekte koje naborana tkanina stvara. Masaaki Ohnuma bavi se pitanjem ekologije i ljudskog otuđenja u tehnici kolagrafije, prizivajući uspomenu na nekadašnje moralne vrijednosti i zaštitu prirode. U tehnici sitotiska, Takasuke Nakayama svojim djelima ukazuje na spektralnu dimenziju poznatih umjetničkih djela iz ranijih umjetničkih epoha Zapada, ističući tako njihovu nepromjenjivu vrijednost i značenje za sve generacije umjetnika.

Kiyoshi Akiyama bavi se temama kao što su vrijeme i regeneracija, a u radu koristi hrđu koja prilikom otiskivanja daje poseban efekt. Yuko Sasai također koristi nekonvencionalne metode, ali u pripremi papira za otiskivanje; na mješavini japanskog i amate papira Yuko dodatno koristi pastel kombinirajući tako grafičku sa slikarskom tehnikom. Hisao Demise također neke svoje radove ručno boja u kombinaciji sa želatinskim srebrnim printom (fotografski proces) i digitalnim tiskom. Digitalnim tiskom i fotografskim postupcima koriste se i Keikyo Nakajima, Kazuro Tanabe i Mineo Goto. Digitalni tisak ne smatra se grafičkom tehnikom u konvencionalnom smislu s obzirom na uporabu kompjutera i računalne manipulacije prikaza. Ipak, konačni je proizvod otisak, a ne djelo u elektroničkom obliku, pa se esencijalno u ovom slučaju smatra grafikom bez obzira na čin digitalnog otiskivanja, a ne mehaničkog ili ručnog tiska.

Povod brojnim raspravama u svijetu grafike jest i tehnika monotipije, obzirom da ne pruža mogućnost otiskivanja većeg broja otisaka, što je jedna od glavnih karakteristika grafike uopće, ali posjeduje drugu, onu tehničke prirode – otiskivanje. Njome se bavi Leon Zakrajšek, počasni član udruge Han 17, čiji su koncentrični krugovi, kako ističe Roth nadahnuti pričom o Giottovu savršenom krugu, legendarnim jednopoteznim crtežom. Tu jedinstvenost koju Giottova kružnica posjeduje, Zakrajšek oživljava u vidu tehnike koja mu daje mogućnost tiskanja isključivo jednoga otiska.

Suvremenost koja izvire iz tradicije

No, taj posve originalan japanski grafički jezik i prepoznatljiva virtuoznost, plod je višestoljetnog razvijanja grafičkih tehnika i simbioze znanja drevnih cehova: umjetnika, drvorezaca, proizvođača papira, kistova, pigmenata i oruđa kojima se rade različite tehnike tiska i, naravno, nakladnika koji su koordinirali rad i na kraju ostavili i svoj pečat na originalnom djelu, naglašava Zakrajšek u svojoj kratkoj povijesti japanske grafike.

Glavna je razlika između Istoka i Zapada pri stvaranju matrice i njezinu otiskivanju, u klasičnom smislu u načinu pripreme i otiskivanja drvene matrice, te odnosu umjetnika i materijalu koji je neophodan za dobar rezultat. U Japanu se za drvorez (mokuhanga) upotrebljavaju pigmenti na vodenoj bazi, a na Zapadu na uljenoj; boja se u tradicionalnim tehnikama visokog tiska drvoreza u Japanu nanosi kistovima, a na Zapadu valjcima na drvenu osnovu – matricu. U Japanu se koristi japanski papir (washi), koji se izrađuje ručno još i danas i mnogi poznati autori imaju svoje majstorske radionice, najčešće s tradicijom izrade papira dugom više stotina godina, jer zanat generacijama prelazi s oca na sina.

Početak grafičkog jezika u Japanu datira približno u šesto stoljeće, s dolaskom prvih religijskih tekstova o budizmu, novoj religiji koja stiže iz Kine i preko Koreje u japanske vjerske zajednice. Novu religiju u to vrijeme promovira kraljica Shotoku, potaknuvši izradu budističkih sutri, amuleta i religijskih predmeta u milijunskim nakladama.U japanskim budističkim hramovima počinje se razvijati tisak s drvenih ploča u svrhu promocije i širenja religije i filozofije među narodom.

Prvi značajniji grafički umjetnički pokret jest ukiyo-e, koji se razvija u Edo razdoblju (japanska renesansa), 1603. – 1868. i nastavlja u Meiji periodu. U to je vrijeme Japan doživio svojevrsni vrhunac u umjetnosti lijepoga, a na kraju razdoblja polako se bliži kraj ere samuraja i feudalizma.

Ovaj je stil dio velikih socijalnih, političkih i kulturoloških promjena u japanskoj povijesti i u tadašnjem društvu, koje se nakon stoljeća hermetično zatvorenih granica otvara zbog trgovine u Americi i Europi. Razvija se potreba za putovanjima, a u svrhu promocije izrađuju se otisci s motivima iz svakidašnjeg života, koje su kupovali hodočasnici. Formira se japanska estetika koja kasnije ima velik utjecaj i na Zapad u stilu japonizma, donoseći promjene u dizajnu, umjetnosti i modi sve do danas.

U drevnim danima razvoja tiska, pri izradi grafičkog lista sudjelovalo je više protagonist – to je takozvani hanmoto sistem koji združuje umjetnika koji je napravio crtež, rezača ploča koji prenosi crtež i urezuje ga u drvenu ploču i tiskara koji otiskuje ploču, a sve zaokružuje, naravno, nakladnik, koji ih je okupio i platio izradu.

To je na starim otiscima i vidljivo na rubu grafičkog lista, gdje se nalazi više crvenih pečata (hanko), koji su i potpis i informacija za gledatelje kako bi odmah znali sve glavne podatke o nastanku grafičkog lista i tko je u izradi sudjelovao. Uz ostale pečate, pojavljuju se kasnije i pečati kolekcionara, te tako možemo na otisku slijediti njegov put kroz stoljeća.

Edicije u početku nisu bile numerirane i poznato je da je iz jedne drvene matrice bilo otisnuto i po više tisuća primjeraka radi promocije i popularizacije novih tehnika i novog umjetničkog jezika. Glavnu su ulogu u promociji imali nakladnici i mecene u suradnji s umjetnicima. Kreiran je japanski način drvoreza mokuhanga, koji omogućuje tisak u više boja i u različitim tonovima, ponekad i u više od trideset tonova i crnog crteža. Mokuhanga je način tiska tekstova i slika, ručno s drvenih ploča i pigmentima na vodenoj bazi. Otisak zrači lazurnošću vodenih pigmenata i daje efekt akvarela. Značajni su i poželjni prijelazi u boji, gradacije jedne boje u svijetlo i tamno – bokashi efekt za koji umjetnik mora imati dugogodišnje iskustvo, a ta se vještina jako cijeni i danas.

Paradoksalno je da su otisci ukiyo-e dobili umjetničku vrijednost tek u Europi, točnije Nizozemskoj, u čije su luke uplovljavali brodovi s porculanom iz Japana. Pripremajući porculan za prodaju u Europi, trgovci su ga zavijali u otiske ukiyo-e kako bi ga zaštitili u transportu. Prvi su europski kolekcionari zato bili nizozemski trgovci porculanom. Ukiyo-e postao je prava industrija i promotor umjetnosti među narodom, trend i moda koju je diktiralo plemstvo i educiralo mase u likovnom smislu. Umjetnost je postala dio svakidašnjeg života pojedinaca, te je došlo do revitalizacije razumijevanja što je umjetnost i vještina stila. Poznato je da su mnogi japanski aristokrati i pogotovo samuraji, bili vrsni kaligrafi i slikari. Umjetnost je bila privilegij kasta, a s popularizacijom tiska mogli su i ostali japanski društveni slojevi uživati u umjetnosti, jer su cijene otisaka bile dostupne i masama baš zbog velikih edicija i promocije nakladnika.

Majstori ukiyo-e

Najpoznatiji su autori ukiyo-e, Katshushika Hokusai, Ando Hiroshige, Utagawa Kunisada i Utagawa Kuniyoshi.

Katshushika Hokusai (1760.-1849.) je najpoznatiji po seriji radova o planini Fuji, Fugaku hayakkei (Sto pogleda na planinu Fuji), iz 1830. godine, što je bila legendarna motivika – posveta svetoj gori i najvećem simbolu Japana.

Najpoznatija je u tom opusu serija Fugaku Sanjurokkei (Trideset šest pogleda na planinu Fuji), koja pripada među najprepoznatljivije umjetničke radove japanske kulture u svjetskoj baštini. Hokusai je bio poznat i visoko cijenjen već za života zbog izvanredne virtuoznosti, perfekcionizma, te posebnog odnosa prema suradnicima, koji je ponekad bio i nepodnošljiv. Bio je veliki poznavatelj kineske umjetnosti. U krajolike prvi unosi likove životinja i cvijeća, poznat je po unošenju novih motiva u ukiyo-e, fascinantan po drskim kombinacijama boja i do tada nepoznatim pogledima u smislu perspektive u motivu. Jedan je od njegovih najpoznatijih radova – Veliki vodeni val kod Kanagawe, što slovi kao vrhunac drvoreza po tehnici, boji i najbitnijim metodama razumijevanja motivike i estetike japanskog likovnog jezika do danas.

S druge strane, Ando Hiroshige (1797.-1858.), rođen u Edu (Tokio), s četrnaest godina pridružuje se umjetničkoj školi Utagawa. Najpoznatiji je po ciklusu “Tokaido Goju-san Tsugi no Uchi “, (53 postaje na cesti Tokaido). Riječ je o cesti koja spaja Edo i Kyoto, poznatoj hodočasničkoj ruti Japanaca na putovanjima po hramovima koja je omiljena zbog divnih krajolika, pogotovo za ljetnih vrućina. Hiroshige je poznat po suptilnoj i bogatoj paleti boja koje izražavaju bogatstvo različitih razdoblja dana i mjeseca u godini, s naglaskom na atmosferske promjene u prirodi ljetnog doba. Imao je velik utjecaj i na zapadne autore i jedan je od prvih japanskih umjetnika koji su se pojavljivali na izložbama u Europi i drugdje na Zapadu.

Utagawa Kunisada (1786. -1864.), pak, učenik velikog autora Utagawe Toyokunija I., bio je jedan od najznačajnijih i dobro prihvaćenih autora zbog svojih motiva kabuki glumaca, poznat po ekspresivnosti motiva i radovima s likovima žena (bijin) i kurtizana. Veliku slavu donosi mu roman Nise Murasakiinaka, “Genji”, godine 1843., za koji radi ilustracije. Princ Genji, među Japancima postaje modna ikona baš zbog Kunisadinih drvoreza. Poznato je da se potpisivao s više imena: Gotei Kunisada, Kochoro Kunisada i Toyokuni. Njegovi su radovi bili vrlo traženi među kolekcionarima u Japanu i šire.

Utagawa Kuniyoshi (1797.-1861.), bio je najpoznatiji po motivima ratnika (musha-e), portretima samuraja, ljepotica (bijin), krajolika (fukeiga) i glumaca (yakusha-e). Poznat je i po izradi prvih diptiha i triptiha, te ilustriranju kineskih romana Shuihuzhuan (jap. Suikoden) iz 1827. godine. U njegovim su radovima česti perspektiva i sjenčanje, koji su bili novina u tadašnjem likovnom izražavanju.

Pokret shin-hanga

Drugo značajno razdoblje japanske grafike obilježeno je pokretom shin-hanga, a počinje oko 1915. godine. Vezano je uz promotora i nakladnika Watanabea Shozabura (1885.-1962.), koji je odigrao značajnu ulogu u promociji i širenju tog umjetničkog pokreta, poznatog po motivima liričnih krajolika i stiliziranim portretima lijepih žena.

Taj se stvaralački pokret razvija u razdobljima Taisho i Showa, te na sebi svojstven način revitalizira ukiyo-e razdoblje. Dolazi do preokreta u stvaralaštvu, u grafički rad ulazi autorova osobna nota, jer sada umjetnik grafičar sam radi crtež, izrezuje matricu i tiska. Tako radu daje pečat originalnosti na nov način, što je ujedno posve nov kreativni pristup. Važnu ulogu ima i nakladnik, koji brine o promociji i izvedbi, ali ponekad diktira ukus i motive, jer dobro poznaje i kontrolira prodaju radova, te utječe na ukus kupaca i kolekcionara, a umjetnicima olakšava rad i promociju.

Među velikim brojem poznatih autora iz tog razdoblja, najčešće se izdvajaju Ito Shinsui, Kawase Hasui, Hashiguchi Goyo i Hiroshi Yoshida.

Shinsui (1898.-1972.), bio je poznat po drvorezima koji odišu tradicijom japanskog slikarstava Nihonga. Najprepoznatljiviji je autor bijinga grafika i akvarela s likovima ljepotica,.dok je Hasui (1883. -1957.) za Watanabea radio akvarele i slike za drvoreze. Najpoznatiji njegovi radovi prikazuju putovanja po poznatim hramovima i japanskim turističkim mjestima. U njegovu velikom opusu osobito je cijenjen drvorez “Zojoji hram u snijegu” iz 1925. godine. Na Hasuijev rad utjecala su djela Hiroshigeja i Hokusaija, pogotovo u upotrebi nijansi boja, kojima je dao novu dimenziju. Poznato je da su ga puno kupovali i stranci koji su tada živjeli u Japanu, a radovi su mu bili i svjetski popularni.

Hashiguchi Goyo (1880.-1921.), bio je poznat po motivima ljepotica s naglaskom na vrhunsku obradu kose i liriku prikazivanja ženske ljepote, a njegov otac Hashiguchi Kanemizu, bio je samuraj i samouki umjetnik shiyo škole slikanja, koja potječe iz Kyota. Njegovih je radova malo i dosežu najviše cijene među autorima tog razdoblja. .

Na kraju, Hiroshi Yoshida (1876.-1950.), rođen pod imenom Hiroshi Ueda u Fukuoki, studirao je klasično uljeno slikarstvo kod Tamure Shoryua u Kyotu. Pripada među najpoznatije japanske drvoresce na Zapadu po motivima gore Fuji i mnogih svjetskih turističkih destinacija – Taj Mahala u Indiji, scena iz Pakistana, Afganistana i Singapura, nacionalnih parkova u Americi (Grand Canyon) i švicarskih Alpi. Njegova je paleta boja fascinantna, bogata u ekspresivnosti i oslikavanju atmosfere. Pripada znamenitoj umjetničkoj obitelji Yoshida, jednoj od najznačajnijih u Japanu, koja neprekidno radi do danas i koja je dala devet poznatih umjetnika: Kasaburo Yoshida (1861.-1894.)i njegova supruga Rui Yoshida (1864.-1954.), Hiroshi Yoshida (1876.-1950.) i njegova supruga Fujio Yoshida (1887.-1987.), njihovi sinovi Toshi Yoshida (1911.-1995.) i Hodaka Yoshida (1926. -1995.), njihove supruge Kiso Yoshida (1919.-2005.) i Chizuko Yoshida (1924.), te Ayomi Yoshida (1958.). Obitelj Yoshida osnovala je i svoju privatnu školu drvoreza, koja radi i danas i u kojoj je mnogo stranaca dobilo znanja o japanskom drvorezu.

Radovi predstavnika shin-hange zrače sentimentalnošću izražaja, a ističu se primjenom vrhunske tehnologije u izradi, koja je rezultirala velikim komercijalnim uspjehom, pogotovo kod stranih kolekcionara. Bili su uspješni jer su koristili likovni jezik koji je opisivao i na najbolji način promovirao „tradiciju“ Japana – japanske krajolike i poznata mjesta značajna u japanskoj arhitekturi i religiji, glorificirana je ljepota žena i mode (kimona), koja postaje način života bogatih. U motivici prirode prednjače motivi cvjetanja trešnji i šljiva, te bogatstva ljetnog doba u Japanu..

Sosaku hanga

U drugom pokretu s početka 20. stoljeća, sosaku-hang dolazi do prvih studijskih putovanja japanskih autora na Zapad, najčešće u Francusku i Sjevernu Ameriku, te kombiniranja zapadnjačkih i istočnjačkih tehnika i izražaja. Japanski autori koriste i zapadne tehnike unoseći ih u svoj jezik u grafičkim listovima. Kombinira se više tehnika, tiska se i uljenim bojama i koriste materijali uobičajeni za Zapad, što je novina u Japanu, koji je do tada bio poznat po tradiciji i negiranju zapadnog stila i tehnologije.

Prvi japanski autori odlaze na studije u Europu. Najčešće odlaze u grafičke radionice u Parizu. Među najpoznatijima su nakon Drugog svjetskoga rata bili grafički Atelier 17, koji je vodio Stanley Hayter (1901.-1988.), te radionica koju je vodio grafičar Gotthard Johnny Friedlaender (1912.-1992.), majstor bakropisa, akvatinte i kombiniranih grafičkih tehnika dubokog tiska. Kod njih su se usavršavali i neki umjetnici s naših prostora.

Koshiro Onchi (1891.-1955.) je poznat kao otac pokreta sosaku-hanga. Bio je inicijator magazina za grafiku i poeziju Tsukubae. Njegov je rad apstraktan i vrlo moderan za tradicionalni Japan. Poznata je njegova izreka: „Umjetnost se ne može razumjeti samo umom, nego i srcem“. Najpoznatiji autor iz tog razdoblja, koji je postigao veliku slavu i u Japanu i na Zapadu, pogotovo u Sjevernoj Americi, sigurno je Shiko Munakata (1903.-1975.), rođen u Aomoriju. Radio je u maniri mingei stila, koji je blizak narodnoj umjetnosti s naglaskom na etnologiju. Živio je i radio u drevnom gradu Kamakuri, gdje je sada i njegov muzej. Poznat je po upotrebi jednostavnih materijala kojima su radila i djeca u školama, te tisku na obje strane papira. Posebno je impresivno njegovo ručno koloriranje crnobijelih otisaka kistom u živim bojama na pozadini japanskih papira koji su i sami po sebi transparentni. Bio je poznat i po svojim predavanjima i stilu života. Imao je veliki zdravstveni problem s očima, nosio jaku dioptriju, ali je na osebujan način rješavao taj nedostatak i svoje radove, usprkos problemu s vidom, izrađivao velikom snagom i talentom. Munakata se koristi najčešće religijskom motivikom, posebice se ističe prikazivanjem žena, ponajprije božica. U svoje radove unosi i kaligrafiju i poseban smisao za humor, radi i velike formate drvoreza.

Neki od radova, njegova su posveta poznatom motivu planine Fuji, koju geometrizira na posve moderan način. Kako je i sam naglašavao, na njegovu su umjetost utjecali ponajviše Vincent van Gogh i Ludwig van Beethoven. Pričalo se da je volio slušati Beethovenovu glazbu i raditi uz nju. Poznat je njegov “Radostan autoportret: Slušajući Beethovenovu Devetu simfoniju”. Nakon Drugog svjetskoga rata putuje u Ameriku i Europu, popularizira japanski grafički jezik organizirajući radionice i predavanja na poznatim mjestima i sveučilištima. Među japanskim autorima prvi je koji dobiva i značajne nagrade na grafičkim izložbama na Zapadu. Laureat je poznatih međunarodnih izložbi grafike u mnogim državama, dobitnik Nagrade za izvrsnost u Luganu 1952. godine, Prve nagrade na biennalu u Sao Paulu 1955. godine i Velike nagrade na Venecijanskom biennalu 1956. godine. Prvi je i jedini grafičar do danas koji je od japanskog cara dobio Orden culture, 1970. godine.

Svoj povijesni niz, Zakrajšek zatvara s nekoliko imena.Toshi Yoshida, animalist je koji naturalistički stil prekida u pedesetim godinama prošlog stoljeća i počinje se baviti apstrakcijom, a u suradnji s drvorescem Reijem Yukijem izradio je kapitalnu knjigu o japanskom drvorezu u nakladi Charles E. Tuttle Co. iz Tokija. Un’ichi Hiratsuka je bio je prvi učitelj drvoreza 1944. godine na Tokijskoj školi lijepih umjetnosti. U Washingtonu je živio 33 godine, a bio je poznat po posebnom sistemu rezanja drvene ploče i korištenju noževa na poseban način, čime je dobivao posebne efekte pri otiskivanju, te se njegovi se radovi ističu u linijskom crno-bijelom drvorezu.

Kitaoka Fumio (1918.- 2007.), pak, bio je jedan odnajznačajnih predstavnika sosaku-hange nakon Drugog svjetskoga rata.Poznati su njegovi krajolici koji na osebujan način kombiniraju japansku tradiciju i zapadno u tehničkom i likovnom jeziku, gdje iz ekspresivnog realizma prelazi u apstrakciju.

Jedan od posljednjih predstavnika sosakuhanga pokreta, bio je i Takahashi Rikio (1917.-1999.) koji je u Americi surađivao i s Kenom Tylerom u njegovu grafičkom studiju Gemini, a njegovi su radovi na vrlo moderan i poluapstraktan način oslikavali ljepotu japanskih vrtova u Kyotu, dok je Morino Mayumi (1941.), dobitnik mnogih međunarodnih nagrada poznat po radu s raznim materijalima na velikim formatima i po upotrebi vatre (heathgraph) kojom njegov likovni rad dobiva specijalne efekte.

Na kraju ovog iscrpnog uvida u povijest iz koje je iznikla suvremena poetika japanskih grafičara, Zakrajšek navodi i Tadayoshija Nakabayashija (1937.), profesora emeritusa na Tokijskom nacionalnom sveučilištu likovnih umjetnosti i glazbe, poznatom po svojim virtuoznim radovima u bakropisu u tamnim bojama s geometrijskim elementima i Uenoa Shua, poznatog po svojim nadrealističkim radovima i portretima s naglaskom na linijskoj obradi motiva, koji je gostovao na izložbama u Sloveniji i Dubrovniku.

Ukratko, europski vrijedna izložba!

Facebook Comments

Loading...
DIJELI