Knjiga „Democid“ grupe autora koji su odlučili upotrijebiti zajednički pseudonim Ante Portas, analizira ono što se danas u Hrvatskoj događa kao rezultat Tuđmanovog miješanja u sve pore države i društva
U Knjižnici i čitaonici na Cvjetnom trgu u Zagrebu, održana je promocija knjige “DEMOCID – put u ništa” autora Ante Portasa. U knjizi su obrađene mnoge teme – od osnivanja HDZ-a, 14. Kongresa SKJ i stvaranja šest novih država, o Domovinskom ratu, o Vukovaru, haškom sudu, o uhljebima i parazitima na vlasti, o predsjednicima, premijerima, kriminalnim političarima…
Na 205 stranica zbijena je povijest nastajanja nove Hrvatske i njezine katarze, odnosno izgaranja u democidu. Knjigu su mnogobrojnoj publici predstavili Ivan Valek, Radovan Smokvina, Darko Petričić i Saša Radović, koji je svojim nastupom najavio ponovo aktivno uključivanje u društvene i političke procese, nakon incidenta kojeg je imao s bivšim generalom Ivanom Čermakom.
Što je democid?
Kako je objašnjeno na predstavljanu, sam pojam democid ima tri komponente. Prva je genocid kada se istrebljuju članovi jedne grupe, plemena, sekte ili nacije. Drugo je politocid, likvidacija političkih protivnika. U trećoj komponenti su masovna ubojstva. Democid objedinjuje sve i to je najveći ljudski zločin.
O vremenu hrvatske političke i ekonomske tranzicije, Radović je naglasio sljedeće:
– Ratno vrijeme bilo je najpogodnije ozračje za ratno profiterske i pretvorbene pljačke po pogubnoj Tuđmanovoj premisi o 200 bogatih obitelji. Nisu svi imali pristup “čupanju” vrijednih hrvatskih resursa nego samo oni odabrani po udbaškoj liniji. Članstvo u elitu kontrolirali su i birali čelnici neformalne grupe “Hennessy” Gregurić i Valentić. Ova dvojica, premazani svim udbaškim mastima, jedini su pravi učenici i nasljednici velikog Ivana Steve Krajačića. Stevo je bio komunist, prvi načelnik OZNE i predsjednik Sabora SR Hrvatske od 1963. Do 1967. godine. Stevo je bio tvorac Golog otoka i najmračnija ličnost bliže prošlosti na ovim prostorima. Njega se plašio i sam Tito! Razlog je bio taj što je Stevo od 1942. godine pa sve do svoje smrti 10. rujna 1986. u Zagrebu – bio glavni rezident IV. Sovjetske obavještajne službe. 1970-tih godina kao osnivač komunističke tajne policije i jedan od tzv. „vođa revolucije“ instalirao je jugoslavenski klan za pribavljanje crnih fondova. Sredstva se nisu birala; legalna, ilegalna i krajnje represivna.
Ako izdvojimo bilo što relevantno u hrvatskoj današnjici naići ćete na UDBU. To je kolokvijalni naziv, jer je ta služba kasnije nazvana SDB, ali je pojam UDBE ostao u narodu. Treba razlikovati tri stupnja ovog zla koje i danas vlada Hrvatskom. Prvo su oni klasični, stari okorjeli udbaši; Tuđman, Manolić, Šušak, Račan, Linić, Boljkovac, Perković, Gregurić, Valentić i niz drugih. Druga udbaška generacija je; Milanović, Komadina, Jovanović, Ostojić, Bajić, Milanka Opačić i drugi. Najgori sloj posebice podle, treće generacije UDBE su neke osobe u tamnom backgroundu vlasti; Plenković, Martina Dalić, Štromar, Bernardić, Bauk… Neki od njih skrivaju se u kleronacionalističkom habitu, ali razmišljaju na isti način, pa čak i gore nego prije spomenuti. Imamo grotesknu izjavu premijera Plenkovića u Hrvatskom saboru: “Mogu što hoću” kojim nas vraća u vrijeme “ljubičice bijele” s Brijuna. Zaboravio je da ga mi plaćamo, plaćamo i njegove preskupe izlete. Po uzoru na Kolindu baca milijune dok narod gladuje. U Vatikan je vodio sa sobom čitavu gomilu, savjetnika, zamjenika, tajnicu, punicu, suprugu i djecu te kordon zaštitara i posluge. Ubojita rečenica “mogu što hoću” ukazuje da nema mjeru; provodi korupciju najgore vrste, našim milijunima kupuje glasove u Saboru, a time i vlast. Podlo, nemoralno i kriminalno! A, zatim tu je i protuustavno uvođenje verbalnog delikta da bandu lopovsku ne možemo zvati pravim imenima.
Diktatura u praksi
Predstavljači su se složili da je pokojni predsjednik bio tipičan diktator koji je sve je držao pod svojom željeznom rukom i proveo je pogubnu viziju o 200 bogatih obitelji koje će vladati Hrvatskom. Tuđmanova pohlepa i silna želja da dostigne svoga uzora, Tita, učinila je da izgubi sve kriterije i dozvoli svekoliku pljačku svoje domovine. On je počeo “kupnjom” židovske vile, pa su svi nastavili proždirati Hrvatsku. Možda Tuđman nije mislio da će doći do kompletnog istrjebljenja hrvatske nacije, ali kontrola se “otela iz ruku”.
U knjizi se navodi kako danas u Hrvatskoj živi oko 3.8 milijuna građana. Nitko ne zna točan broj, jer su biračke liste lažne i ima stotine tisuća nepostojećih ljudi na njima zbog manipulacije izbora! Svake godine odseljava 150.000 mladih,najbolji dio radnih ljudi Hrvatske. Godišnje umre oko 36.000 ljudi više nego što se rodilo. Brže se umire od zbog gladi, bolesti i siromaštva. Ako se pomnoži 186.000 sa 12 godina i to je 2,2 milijuna manje hrvatskih građana. Za 12 godina bit će nas 1.6 milijuna, a tada sve ide rapidno prema kraju. Rađanja je sve manje, parovi ne mogu imati ni jedno, a kamoli dva ili više djeteta, jer je svako peto dijete u Hrvatskoj gladno. Zastrašujuće je da imamo 50% veći broj ljudi u vlasti nego što je to prosjek u EU. Sam Plenković zaposlio je 151 uhljeba s masnim primanjima. A ostali ministri i dužnosnici – tisuće! Hranimo sve više uhljeba – parazita, a radnih ljudi je sve manje. Isus je s dvije ribe i pet komada kruha nahranio 5000 ljudi, a Plenković to ne može. To neminovno dovodi do propasti.
Zbog svega što ne navedeno u ovoj knjizi, kao i onog što je izrečeno na predstavljanju, predstavljači su najavili skoro podizanje tužbe protiv hrvatskih vlada zbog provođenja democida nad svojim građanima, na čemu će raditi tim pravnih stručnjaka.