Div koji je tražio Krista!

Kada mu je dijete Krist reklo neka zabode u zemlju svoj štap, sutradan je suhi štap prolistao i donio plodove. Na to se Kristofor obratio, pokrstio se i stupio u službu Kristovu. Onaj čudesno procvjetali štap, o kojem pripovijeda legenda, postao je sastavni dio ikonografije sv. Kristofora, pa on na slikama drži u ruci, umjesto štapa, palmino drvo. To je legenda, a pouzdano znamo da je Kristofor bio kršćanski mučenik iz III. stoljeća u Palestini

Tko je sv. Kristofor, zašto na Cresu i Lošinju nema otrovnih zmija i kako je sv. Martin postao biskup? Tajne Istre i Kvarnera rijetko je tko otkrivao tako uzbudljivo poput dr. Branka Fučića, povjesničara umjetnosti i doktora teologije koji je pješačio stotinama kilometara kroz krš, šume i otoke dajući čitateljima uputstva gdje će naći još vidljive tragove drevnih svetaca na starim crkvama, kamenim pločama i pronaći ostatke važnih crkvenih građevina, pa je njegova knjiga „Terra incognita” jedna od najljepših knjiga o hrvatskoj baštini koju možete naći.

Pozabavio se među ostalim naš povjesničar i Herderovac i svetim Kristoforom koji se nalazi na grbu grada Raba. Kada se putuje alpskim zemljama, upozorava Fučić, često se na vanjštini crkava može uočiti na zvonicima ogroman ljudski lik, a taj je gorostas – sveti Kristofor. U jednoj ruci ima veliki štap ili umjesto štapa iščupano palmino stablo, dok drugom rukom pridržava dijete koje mu sjedi na ramenu. Pod njim su naslikani valovi rijeke. U rijeci plivaju ribe, a često tamo vidimo i ribu „Feroniku”, tj. dvorepu mitološku sirenu, pola ribu, pola djevojku.

Tražio najmoćnijeg vladara

Kristofor, zapravo, prenosi preko rijeke dijete Isusa, on na ramenu ima Krista, a na grčkom jeziku to i znači njegovo ime – Kristonoša ili Kristonosac.

Stara srednjovjekovna svetačka legenda pripovjeda kako je poganin Kristofor, jaka ljudina, po svijetu tražio najmoćnijeg vladara da bi mu služio. Jedan kralj, kojemu je Krstofor pošao u službu, kada je čuo ime Sotone, od straha se prekrižio, pa je Kristorofor pošao potražiti onog jačega, Sotonu. Putujući sa Sotonom, opazio je da Sotona nije htio ići dalje od križanja na kojem je bio podignut križ s raspetim Kristom. Taj je od Sotone jači, zaključio je Kristofor – i nastavio put u potrazi za još jačim, za Kristom.

Legenda zatim pripovjeda kako se Kristofor kraj neke rijeke namjerio na svetog pustinjaka koji ga je htio pokrstiti. Na slikama koje prikazuju svetog Kristofora redovito ćete vidjeti na obali tog starog bradatog isposnika koji je Kristofora nagovarao da posti i da se moli, ali divlji Kristofor nije htio da mu od posta oslabi tjelesna snaga. Poslušao je pustinjaka da ljudima čini dobro i da im pomaže svojom divovskom snagom. Odlučio je preko rijeke na svojim ramenima prenositi putnike s obale na obalu.



Jednoga dana zamolilo ga je neko dijete ga prenese preko vode. „Zašto si ti dijete tako teško?”, stenjao je pod teretom Kristorof. „Kako ti neću biti težak”, odgovorilo mu je dijete, „kada ja nosim cijeli svijet”. Tako je saznao Kristofor da preko rijeke nosi – Krista. Na slici dijete-Krist, sjedeći na Kristoforovim ramenima, nosi u ruci kuglu s križem, zemaljsku sferu.

Kada mu je dijete Krist reklo neka zabode u zemlju svoj štap, sutradan je suhi štap prolistao i donio plodove. Na to se Kristofor obratio, pokrstio se i stupio u službu Kristovu. Onaj čudesno procvjetali štap, o kojem pripovijeda legenda, postao je sastavni dio ikonografije sv. Kristofora, pa on na slikama drži u ruci, umjesto štapa, palmino drvo. To je legenda, a pouzdano znamo da je Kristofor bio kršćanski mučenik iz III. stoljeća u Palestini. Sve ostalo nakalemila je na njegov lik pučka legenda.

Pronose Krista i njegovu ljubav…

Budući da je prenosio putnike preko rijeke, postao je zaštitnikom svih putnika. Njega se zaziva u životnim opasnostima, u potresima, u olujama, u požarima, u svim elementarnim katastrofama. No, najveću popularnost stekao je sv. Kristofor kao zaštitnik od nagle i nepripravne smrti. Na slikama svetog Kristofora često čitamo stihove na latinskom: „Sveti Kristofore u tebi su tolike vrline! Tko te ujutro ugleda, taj toga dana doista neće umrijeti od nagle smrti.” To je najvažniji ključ za razumijevanje velikog kulta sv. Kristofora.

Sada postaje jasno zašto su njegov ogromni lik slikali na vanjštini zidova crkava i zvonika. Slikali su ih na onim točkama koje ljudi, kada ujutro krenu na posao, moraju vidjeti. U Istri se vide još isprani tragovi njegove slike na pročelju crkve u Hrastovlju, u zaleđu Kopra. Velika slika sv. Kristofora je na južnom vanjskom zidu crkve u Volavju kraj Jaske. Kad pođete u Vrbnik, savjetuje vam dr. Fučić, stanite čas na Placi i okrenite se pogledom na jug. Velika kuća na uglu kraj koje su nekad bila glavna gradska vrata, nekadašnja je vrbnička bratovština sv. Ivana. To su mjesto stari Vrbničani zvali – „Kreštofor” ili „pre Kreštoforom”. Tuda je svaki Vrbničanin morao proći kada bi ujutro polazio u polje na posao.

Josip Antun Petris u svojoj kronici „Nike uspomene starinske” navodi kako bi se bratimi u procesiji zaustavljali na tome mjestu „pred svetoga Kreštofora , kojega golema prilika bijaše pingana na licu o zgora rečene njihove polače na Placi, branjena od daždja s jednom strihom, koja prostiraše se nad licem iste kuće, a tako velika bi ta prilika, da je svaka noga bila debela za jednoga dobroga čovika život”.

Imam više prijatelja i znanaca koji se zovu Kristofor, napominje Fučić… neki su među njima i prave ljudine… oni zrače ljudski šarm i dobrotu, oni su Kristofori, jer kroz svijet pronose Krista i njegovu ljubav.

Sv. Gaudencije

Vrlo je zanimljiva i priča o sv. Gaudenciju. Na otocima Cresu i Lošinju, kazuje pripovjedač, ima više vrsta zmija, ali ni jedna nije otrovnica. Prava je divota brati tamo šparoge i skupljati ljekovito bilje. Ovakav privilegij nema otok Krk. Ako pitate prirodoslovce, oni će vam iznijeti različite hipoteze, pa će podsjetiti i na specifične zaraze koje u jednom području zahvate cijele vrste živih bića, a na otocima koji su udaljeniji, te vrste se ne mogu lako proširiti. Ako pitate domaći svijet oni će vam reći samo jedno ime – sv. Gaudencije…

Gaudientius bi se hrvatski kazalo: Veselko, Veseljko. Ljude koji na otocima nose njegovo ime, zovu od milja Gavde, Gavdić, dok su cure Gaudence, Godence. Po predaji, sv. Gaudencije je bio domaći čovjek. Osorani i Nerezinci pripovjedaju da se rodio u zaseoku Tržiću. Postao je redovnik, benediktinac. Došao je na glas i po svojim sposobnostima i po svom svetom životu, pa su ga konačno izabrali za osorskoga biskupa. Biskupovao je u Osoru od 1018. do 1042. godine.

U njegovo vrijeme pokretale su se u Crkvi velike promjene, tražile su se radikalne crkvene reforme, a idejni pokretači novih strujanja bili su upravo bendektinici. I sv. Gaudencije bio je reformist. Kao biskup tražio je promjene u staroj osorskoj tradicionalnoj sredini i, naravno, naišao na otpor. Tražio je red i disciplinu u samostanima i među svećenstvom, žestoko se obarao na brakove sklopljene među krvnim srodnicima, između bratučeda. A tko nije u uskome krugu osorskih patricija bio u međusobnom krvnom srodstvu? Ženila se i udavala zemlja sa zemljom, bogatstvo s bogatstvom i bila je prava nevolja kada taj strogi biskup kaže da ti brak ne priznaje i da sa svojom imućnom ženom ne smiješ živjeti, ističe Fučić.

U gradu se digla pobuna i sveti je biskup morao pobjeći iz Osora kao izgnanik. Umro je u Italiji, u bendiktinskoj opatiji Porto Novo kod Ankone, 31. svibnja 1044. godine.

Otrovnice nestale sa Cresa i Lošinja

Kasnije je njegovo tijelo preneseno u Osor, u staru katedralu na današnjem osorskom groblju, gdje mu je bila dograđena posebna mala kapela, a kada su sagradili današnju novu katedralu, njegove se relikvije časte u škrinji nad glavnim oltarom. Ima u Osoru i omanja crkva kraj nove katedrale posvećena svetomu Gaudenciju.

Posjetite je i u njoj se zavucite iza oltara, pa pogleajte veliki kasnogotički drveni svečev kip, savjetuje pisac. Svetac s mitrom na glavi i u orantu sjedi, te diže ruku i s tri prsta blagoslivlje. Stari Osorani će vam reći – Gle, tri prsta pokazuje, a to je, vele prokletstvo koje baca na griješni Osor koji mu je toliko zla učinio. Osor će stoga propadati dok na spadne na svega tri duše. Grad, doduše, stoljećima propada, no još nije spao na tri Gaudencijeva prsta.

Mnogo uspješniji je sveti Gudencije bio u jednom drugom prokletstvu. Razgledajte u toj istoj crkvi sliku na oltaru, navodi dalje Fučić. Slika pokazuje sv. Gaudencija, a u pozadini je more s jedrenjakom, a na tlu je zmija! A što ima zmija sa sv. Gaudencijem? Ona je njegov atribut, oznaka. Legenda pripovijeda da je svetac kao pobožan i strog redovnik boravio, molio i živio u jednoj spilji na brdu Osorčici. I danas ta spilja nosi njegovo ime i do te spilje mnogi hodočaste.

Sveca su oko spilje mučile zmije otrovnice, a ujedale su i njegovu subraću redovnike, ujedale su i Osorane, ljude i stoku. Svetac ih je prokleo i odonda su sve pocrkale i iščezle s otoka Cresa i Lošinja. Fučić priča da su ga stari Osorani i Nerezinci uvjeravali kako su neki ljudi pokušavali donijeti zmiju otrovnicu iz drugih krajeva, ali bi ona uvijek pred očima svjedoka za čas uginula.

Stoga oduvijek svi otočki mornari nose u džepu ili u novčaniku kamenčić sa svoga otoka kao amajliju koja će ih u stranom svijetu čuvati od ugriza zmija otrovnica. Ali, dakako najdjetotvorniji je onaj kamenčić koji se uzme iz špilje sv. Gaudencija na brdu Osoršćici.

Priča o sv. Martinu

Martin je starokršćanski svetac iz IV. stoljeća. Rodio se negdje u rimskoj pokrajini Panoniji, na području današnje Slavonije ili Mađarske. Bio je dijete rimske poganske časničke obitelji, pa je njegov otac, vojni tribun, htio da mu i sin nastavi otmjenu i privilegiranu vojničku karijeru u elitnim trupama, u carskoj konjici. Ali, mladi je Martin krenuo svojim putem. Pokrstio se i stupio u neki samostan.

No, „patria potstas”, rimska očeva vlast, izvukla je Martina iz samostana, pa je morao u kadetsku školu za carske konjanike i to u Galiji, današnjoj Francuskoj. Zato prikazuju svetoga Martina kao mladoga, obrijanoga rimskoga konjanika. U Bermu, u Istri, posvećena mu je župna crkva. U Bermu ga je je među ostalim freskama na zidu crkve sv. Marije na Škrilinah naslikao 1474. jedan suradnik majstora Vincenta iz Kastva, a na glavnom oltaru u župnoj crkvi naslikao ga je godine 1912. hrvatski slikar Celestin Medović.

Jednoga mrzlog zimskoga dana, Martin je prolazio gradom Amiensom i kraj puta zapazio polugola, od studeni promrzla prosjaka, odjevena u bijednim dronjcima. Nemoćnik je izazvao u Martinovu srcu smilovanje, te nije oklijevao; mačem je rasporio svoj vojnički plašt i dao siromahu da se ogrne. Duga je legenda o svetom Martinu. Martina su kršćani izabrali za biskupa u gradu Toursu. U ono staro doba biskupe još nisu imenovali u Rimu, nego ih je birao puk, klicanjem. Tako su isprva birali i pape.

Kada je Martin, zaprepašten to doznao, sakrio se pred poslanstvom kršćana iz Toursa, jer je htio živjeti povučenim životom. Ali ga je odala guska koja je počela gakati. I Martinu nije preostalo drugo nego da se u Toursu prihvati biskupske službe. Zbog toga ga zovu i Martinom iz Toursa, a prikazuju ga ne samo kao mladoga konjanika, nego i kao biskupa s mitrom na glavi i s guskom u ruci.

Trideset godina Martin je biskupovao u Toursu i postao glasoviti nacionalni svetac, najprije Franaka pod Karolinzima, a danas Francuza. Gdje god u Hrvatskoj naiđete na staru crkvu ili spomen sv. Martina, znajte da mu je kult došao franačkim političkim utjecajem, navodi Fučić. Znamenita franačka relikvija bio je plašt sv. Martina, zvan cappa. Kako su franački vladari putovali od zamka do zamka po svojoj državi, putovala je s njima i „cappa” sv. Martina.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI