Dokumentarističko poslanje antologijskih vrijednosti

0
172
Ministarstvo kulture / Nino Vranić

Na izložbi na prvom katu Galerije Klovićevi dvori, retrospektivno je prezentirano više od 200 fotografija, s popratnim katalogom u kojem je valoriziran jedan iznimno velik i značajan fotografski opus. Izložba je organizirana u suradnji s autorovim sinom, Goranom Vranićem,,također poznatim umjetničkim fotografom, te autoricama tekstova u katalogu, dr. Marijom Tonković i mr.Sanjom Grković

Nino Vranić odavno se svojim fotografskim opusom upisao visoko na postament hrvatske kulture. Bilo da je snimao baštinu, fotografije poznatih ličnosti, strahote rata ili ulice Zagreba, on je u svoja fotografska djela utkao onu prepoznatljivu crtu koja odlikuje svakog vrhunskog snimatelja. Fotografija nije samo bilježenje i zaustavljanje slika – svaki veliki fotograf ostavlja u svojim djelima osoban pečat po kojemu se razlikuje od drugih umjetnika. Njegove su fotografije i povijesni dokument i poetska oda zaustavljenog trenutka koji postaje bezvremen i vječan.

Stoga je pun pogodak izložba Nina Vranića u galeriji Klovićevi dvori. Na izložbi na prvom katu Galerije, retrospektivno je prezentirano više od 200 fotografija, s popratnim katalogom u kojem je valoriziran jedan iznimno velik i značajan fotografski opus. Izložba je organizirana u suradnji s autorovim sinom, Goranom Vranićem,,također poznatim umjetničkim fotografom, te autoricama tekstova u katalogu, dr. Marijom Tonković i mr.Sanjom Grković.

Nino Vranić završio je Grafičku školu (foto-odjel) u Zagrebu 1952. godine. Nakon studija, zaposlio se u glasovitom foto-studiju „Zaza”, zastupništvu „Agfe”, a potom u Zavodu za zaštitu spomenika gdje će preko tri desetljeća bilježiti stanja spomenika kulture. Kako ističu priređivači, nastojali su publici približiti sveukupni fotografski opus koji se ne odnosi samo na konzervatorsku fotografiju, kojom se bavio više od trideset godina, već i na umjetničku fotografiju kojom se bavio u slobodno vrijeme i nakon odlaska iz službe. Tokom života, Nino Vranić priredio je desetke samostalnih izložbi, a na izložbi u Galeriji Klovićevi dvori može se vidjeti nekoliko različitih segmenata iznimno bogatog opusa.

Kako ističe, Marija Tonković, originalna je ideja bila napraviti vlastitu retrospektivu izlaganjem portreta umjetnika s kojima je radio više od tri desetljeća, s kojima se zbližio surađujući na katalozima njihovih izložbi. „Portreti umjetnika” (1997.) bili su pogled unatrag na fizionomije ljudi s kojima je se družio kao na slijed poglavlja vlastitog života, kao indeksiranje zaustavljenog vremena, svojevrsna autobiografija. Za gledatelja je taj sentimentalni pogled unatrag povijesno-umjetnička indiskrecija: uvijek je interesantno vidjeti fizionomiju nekog umjetnika.

Izložbe i monografija

U drugoj polovici stoljeća posvećuju se cijele monografije privatnom životu velikih umjetnika – the artist in his studio, u različitim varijantama bile su u svijetu vrlo popularne. U našim razmjerima tu znatiželju zadovoljavaju portretne fotografije. Iz Vranićevog društva većinom su to pravi atelijerski portreti, ali fotografije ne bez ambicije za autorizacijom. To su biografemi: režirani osvjetljenjem ili izrezom lica čime izvlači njihovu plošnost ili plastiku, položajem glave, otklonom od simetrale. Na nekim je portretima veći zahvat ili okolnog prostora ili tijela portretiranog i taj portretni višak sufler je u percepciji doživljaja portretiranog. U dramaturškoj je funkciji i pozadina: svijetla ili tamna, nejasni ambijent. A ponekad je pratnja slika ili kip što usidruje portret u točno određenu situaciju.

Od početaka svog umjetničkog djelovanja početkom šezdesetih, Vranićevu pažnju zaokuplja pejzaž. Pristupa mu s proživljenim iskustvom suvremenog slikarstva, s usvojenim postulatima slikara koji su u dijalogu s objektivnom stvarnošću i aktualnim likovnim jezikom pomakli granice percepcije i izraza pejzaža. Ta se obnova pristupa i ostvarenja, nova leksikologija, odvijala prvenstveno virtualnim izdizanjem očišta koje je omogućavalo prebacivanje faktografske deskripcije pejzaža u autonomnu likovnu sintaksu plohe slike. Posljedični ritmovi, topologije, strukture, asocijativne metafore stvorili su nove vizualne generičke kodove od kojih je profitirala i umjetnička fotografija.

U fotografskom mediju Vranić je prihvatio njihovu sintezu kroz dugogodišnju akumulaciju slika i argumentaciju slikara i interpreta. Pred historiziranjem tog novog, uvjetno rečeno pejzažnog slikarstva, pred njegovim kreativnim iscrpljenjem,Vranić ga reanimira i ponovno aktualizira jedinstvenim ciklusom fotografija: izložbama (od 1977.) i konačno monografijom (1986.).

Osobni dijalog

Dok je nova slika u slikarstvu derivirana na našem obalnom teritoriju i kamenjaru, Vranićeva su inspiracija sjever i zemlja: Hrvatsko zagorje. Osnovna je vizualna procedura slična: telurnu plohu pogledati iz visine/daljine kako bi se u tom uspravljanju otkrila njena geometrija, ali za razliku od slikarstva Vranić ne potire i plastiku njenog reljefa. Fotografija je ponovno u dijalogu sa slikarstvom, ne dokazujući ravnopravnost kao u doba piktorijalizma pred stotinjak godina, nego interpretirajući objektivnu, pejzažnu realnost s pozicije legalizirane nove vizije u specifičnim medijskim mogućnostima.

Radeći u Konzervatorskom zavodu, u radionici i na terenu, nalazio je zanimljive fizionomije među skulpturama i slikama različitih razdoblja i namjena. Sveci s oltara, glave iz ornamentike, slobodna plastika u različitim materijalima, obojene ili čiste, na zidnom ili minijaturnom prikazu Vranićevo su svakodnevno društvo. Prema nekima je osjećao posebnu simpatiju. Privlačile su ga izgledom ili obradom i u svom panoptikumu tretira ih kao virtualno društvo.

Ulazio je s njima u osobni dijalog koji je bio naličje onog konzervatorski utilitarnog, dokumentarističkog. Desakralizira ih i pretvara u prijatelje: kao da dolaze iz različitih plemena i rasa. Živi njihovu tugu, patnju, spokoj i vedrinu. Glave što ih je davni kipar klesao ili djeljao, slikao ili crtao, prema svojim modelima, kanonima iI funkcijama, Vranić vraća u život, u svoju svakodnevnost. Ili ih izvlači iz konteksta, uvećava, i ukazuje na njihovu izražajnost i ljepotu.

Moderna umjetnost proširila je područje estetskog i likovno relevantnog u vremenu i prostoru, razmaknula margine izraza. Vranić je u povlaštenoj poziciji da se kreće u tom ambijentu legalizirane egzotične motivike i realizacija, i da ih može slobodno reinterpretirati prema svojoj senzibilnosti, u ravnoteži autentičnosti i ekspresivnosti.

Slike iz Broda

Slikama iz Broda (1992.), Vranić dokumentira martirij Broda u srpskoj agresiji. Pred ratnim razaranjima, umjetnost je u drugom planu. Topografiji rušenja, u vremenu vladavine entropije i kaosa, trebalo je primjereno odgovoriti sažetim, oštrim i direktnim jezikom, naprosto fiksirajući bolnu faktografsku istinu. Nema posebna Vranićeva autorskog pogleda, ni medijskih trikova: objektivna brodska realnost nadilazi inspiraciju za umjetničkom preobrazbom.

Ruševine u suncu potiskuju umjetnost, dovoljna je konstatacija: bilo bi i nemoralno zgarišta pretvarati u motiv i to Vranić osjeća. Treba li, ipak, naći neki fotografski rukopis to je fotografiranje uništenog interijera u protusvjetlu, u centralnoj simetriji praznih ulica ili komponiranju ruševina: kuća i slomljeno stablo, crkva i razoreno raspelo. Vranić je u Brodu čovjek prije nego li umjetnik ili konzervator.

Monografija Nina Vranića, pak, posvećena hrvatskoj metropoli — Zagrebu jedini je opus u cijelosti ostvaren fotografijom u boji. Zagreb je za Nina Vranića miran i meditativan grad. Grad zlatnih rezova i čistih obrisa, dostojanstven čak i u svojim nesavršenostima. Vranićeva monografija posvećena hrvatskoj metropoli konceptualno je idealizirana knjiga dojmova, skladna proza ujednačenog ritma u kojem se isprepliću motivi poznati svakom pješaku i oni manje poznati, detalji teže dohvatljivi oku običnog prolaznika.

Ono što povezuje te zaustavljene trenutke šetnje Zagrebom visok je stupanj stilizacije svakog motiva, bilo da je riječ o rascvalim krošnjama ili raspucalim zidovima. Vranićev Zagreb filmska je scenografija u kojoj su zamislive mnoge priče, on se ne nameće, već sugerira sadržaj.

Doprinos konzervatorskoj službi

Iz današnje perspektive gledano, kako napominje Sanja Grković, doprinos Nina Vranića konzervatorskoj službi i njezinoj fotodokumentaciji je ogroman. Fototeka Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture, kao sljednica povijesnih konzervatorskih službi – dakle Zemaljskog povjerenstva za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji u Zagrebu, osnovanog 1910. godine – potom Konzervatorskog ureda, osnovanog 1928. godine, zatim Konzervatorskog zavoda, osnovanog 1946. godine, te Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, osnovanog 1967. godine – danas opseže više od 90.000 fotografija i 40.000 originalnih negative, te otprilike dvjestotinjak autorskih imena što iz redova profesionalnih fotografa, što konzervatora i autora stručnjaka srodnih institucija – muzealaca, restauratora, arhivista i sl. Od tih 80.000 fotografija, gotovo pa četvrtina djelo je Nina Vranića.

Za svojeg službovanja Vranić je obišao i fotodokumentirao preko tisuću spomeničkih lokaliteta samo na području Hrvatske (precizno 1037), a ako se uzme u obzir činjenica da se na mnogim lokalitetima nalazi, ne jedan, već više spomenika, kao i činjenica da je koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća bio uključen u projekt Ars Sloveniae, nameće se zaključak kako je broj nepokretne i pokretne spomeničke baštine koju je Nino Vranić ovjekovječio – nesaglediv.

Govoriti o Vranićevoj konzervatorskoj fotografiji nemoguće je a ne spomenuti njegovo fotodokumentiranje orguljaške baštine na našim prostorima u sklopu akcije njenog evidentiranja, sistematiziranja i valoriziranja koju je od 1972. do 1975. godine provodila ekipa muzikologa iI konzervatora. Tom je prilikom sačinjen jedinstveni registar povijesnih orgulja koji opseže više od 800 orgulja.

Vranićev je fotografski opus orgulja, poradi svojeg jedinstvenog dokumentarističkog značaja, pa i šire, u siječnju 2019. godine upisan u Registar zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Slojevita tematika

Konzervatorska fotografija po svojoj je namjeni prvenstveno radni, operativni document, te je obzirom na vizualnu atraktivnost, uglavnom neutralna pojavnost, budući da donosi sliku spomenika prije, tijekom i nakon konzervatorskog i/ili restauratorskog zahvata. U širem kontekstu, međutim konzervatorsku fotografiju treba sagledati kao široki spektar vizualnosti koji u sebi uključuje i isprepliće vrlo slojevitu tematiku, pa uz onu užu, stručno-spomeničku, očitavamo također povijesnu, pejsažnu, ambijentalnu, reportažnu, gospodarstvenu, socijalnu, životnu ili tzv. life, portretnu tematiku i slično.

Štoviše, upravo je konzervatorska fotografija Nina Vranića zoran primjer kako se iz spretnog spoja kakvog “sretnog terenskog trenutka ili motiva” i autorove interpretativne doraslosti istome, nerijetko rađaju konzervatorske fotografije koje nadilaze svoje dokumentarističko poslanje i postaju fotografijama nekih viših, a ponekad i antologijskih vrijednosti.

Loading...