Dürer je svoje gravire u bakru rezao rukom zanatlije, srcem pjesnika i snagom filozofa…

0
282
7dnevno

Njemačko se slikarstvo, napominje Faure, neće u biti nikada osloboditi utjecaja prvotnih zanata, kojima su se srednjovjekovni majstori bavili jedni uz druge u istim radionicama. Umijeće obrade bakra i bronce prepoznajemo i u najvišim ostvarenjima Dürera, pa i samog Holbeina. Nikada nije bilo boljeg bakroresca od Dürera, ni boljeg drvoresca od Holbeina, a Holbein, iako je bio jedini njemački umjetnik koji nije ostao zanatlija, nikada nije napustio svoju drvenu ploču

Kako je izgledala njemačka renesansa, tumači u svom kapitalnom djelu francuski povjesničar umjetnosti, Ėlie Faure, čije se knjige ubrajaju među kultna znanstvena štiva. Za razliku od drugih pisca, Faure je zalazio u kompleksne odnose razdoblja u kojima su umjetnička djela nastajala, pokušavajući prodrijeti u tajne genija, odnosno, odgonetnuti bit remek djela kojima su se bavili najveći majstori.

Njemačko se slikarstvo, napominje Faure, neće u biti nikada osloboditi utjecaja prvotnih zanata, kojima su se srednjovjekovni majstori bavili jedni uz druge u istim radionicama. Umijeće obrade bakra i bronce prepoznajemo i u najvišim ostvarenjima Dürera, pa i samog Holbeina. Nikada nije bilo boljeg bakroresca od Dürera, ni boljeg drvoresca od Holbeina, a Holbein, iako je bio jedini njemački umjetnik koji nije ostao zanatlija, nikada nije napustio svoju drvenu ploču.

Drvorez se pojavio u Njemačkoj vjerojatno u isto vrijeme kad i u Nizozemskoj, tj. u početku XV. stoljeća. Firentinac Finiguerra nešto je kasnije samo unio sistem u najezdu njemačke gravire u kovini. Leblond koji će u XVIII. stoljeću pronaći graviru u boji, njemačkog je porijekla, dok je Senefelder pronalazač litografije – Bavarac. Tisak, urarstvo, mehanika i plastika, sve to izlazi iz iste crne posude za taljenje, u koju je neumorni njemački duh bacao, bez reda i bez izbora, sirovine za radinost, koja je zadovoljavala njegove neposredne potrebe.

Zanatski postupci i revnost u poslu

Kod Nijemaca alat tiranizira umjetnika, koji se povodi za njim. Kod Francuza ili Talijana razum je tako hitar, da ne ostavlja alatu vremena, da se zadržava na pojedinostima. Pa, ako u Francuskoj i Italijii učenjake i umjetnike povezuje ista težnja za uopćavanjem i apstrahiranjem, u Njemačkoj ih spajaju zanatski postupci i revnost u poslu. Ta mravlja djelatnost zajednička svim zanatima i svim gradovima, općenita i posvuda raširena, otežava praćenje razvoja njemačkog slikarstva i zbog nje nam njegovi izvori ostaju neosvjetljeni.

Ono se ne uspinje, kao drugdje, logičnom i pravilnom linijom, da bi doseglo vrhunac i postepeno počelo opadati; ono se kreće naprijed neodlučnim korakom, u isprekidanim linijama, gubi se u nerazmrsivim zavijucima, vraća se unatrag, a kad se čini, da će mu poći za rukom da postane svjesno sama sebe, naglo se zaustavlja zauvijek. Njegov nesređeni karakter u skladu je s nesređenošću duha, s nesređenošću povijesti i s nesređenošću i kaotičnom raskomadanošću njemačkog tla. Posvuda se pale ognjišta, no ona se ne gase od daha rata ili pobune, a često i bez ikakava razloga.

Nema tu onih širokih kretanja, koja se zaustavljaju tek onda, kad u silnoj lakomosti iscrpu život, što su ga sadržavala. Prag ima u XIV. stoljeću svoju školu, koju će užasni husarski rat potpuno uništiti. Ulm, taj najljepši njemački grad, sa svojim oslikanim kućama, svojim šarenim prozorskim kapcima, svojom gizdavom svježinom i svojom vijećnicom blistavom od slikarija, ima također svoju školu sa Syrlinom, s Multscherom i sa Zeitblomom i imat će je dokle dok procvat Nürnberga ne apsorbira njegovu djelatnost.

Holbein stariji osnovat će u Augsburgu školu, koju će njegov sin prenijeti u Basel i koju će njegov ičenik Burgkmair s mukom održavati do svoje smrti. Kipar Rimensschneider radit će u Würzburgu, dok će slikar Cranach sam za sebe predstavljati sasku školu. Hamburg je imao svoje mjesne umjetnike, no slabljenje Hanze ugušit će ubrzo njihov polet. Konrad Witz, profinjeni slikar krajolika, radi u Konstanzi. Colmar je cijeli sadržan u djelu Martina Schongauera. Köln, doduše, živi dulje i čak ima tu sreću, da Flandriji, a napose Bruggeu, preda znatan dio svog likovnog posvećenja, no neobična mu je sudbina dosudila, da iz primitivizma u najužem smislu, izađe tek pošto od tog istog Bruggea primi pouku koja će mu, zbog njegove preuranjene nemoći, začas donijeti propast i smrt.

Ipak istaknuti lijepi likovi djevica

Nigdje, ni u Egiptu, ni u srednjovjekovnoj Francuskoj i Italiji, nisu teolozi i doktori vršili tako velik utjecaj na slikare, kao u Kölnu. Posvuda je drugdje ista duboka snaga, proistekla iz najuzvišenijih potreba ljudske prirode, davala pokretu filozofa i umjetnika isti tempo i zajednički smjer. A ovdje, naprotiv, u domovini skolijasta, sred pobožnog i prostodušno pedantnog grada što se trudio presaditi katolicizam na sjever, umjetnik je samo plašljiv, poslušan i neuk pomoćnik cjepidlake, koji traži kvintesenciju tvari i stvari i koji ga čvrsto drži za vrat.

Od Wilhelma iz Herlea do Stephana Lochnera, bezimeni umjetnici XIV. stoljeća više su nalik na žene bogomoljke, nego na pobožne muškarce. Kod njih nikada ne otkrivamo čak ni zametka one strastvene težnje za sve potpunijim žarkim sjedinjenjem sa sveopćim duhom, težnje koja majstorima iz Siene, na primjer, daje toliko tajanstvene snage, grozničavog nemira i izražajnosti.

To su jadnici koji se čvrsto drže slova dogme, tupi mozgovi koji se hrane zamršenim pripovijestima. Kad se pojavljuje Lochner, u isto vrijeme otprilike kad su braća Van Eyck i Van der Weyden u Flandriji, Della Quercia, Massacio, Donatello, Angelico i Bellini u Italiji, a Avinjonci u Francuskoj, s tolikom snagom proglašavali pravo pojedinca, da okolini mametne svoju djelatnost, čini se, da se i u Njemačkoj za neko vrijeme bar malo raspršuje teološka mora.

Usprkos svojoj voštanoj materiji, Stephan Lochner umije istaći na pozadini zlaćanog neba lijepe likove djevica s duguljastim rukama i svježom puti, pobožno i blago društvo, koje je sito zapletenih mudrovanja i koje želi uživati u mekušnom građanskom blagostanju, što mu počinje osiguravati dugotrajna djelatnost grada. Njegov je pakao samo smiješan, a njegov raj pun obećanja. Kad đaci velikoga Rogiera van der Weydena, krajem XV. stoljeća, budu donijeli u Köln blistavu snagu i tešku i punu kompoziciju bruggeskih slikara, Köln će već biti toliko pun gađenja i boli, da im se neće moći oprijeti. Čista duša majstora iz Sankt-Severina, nježna plašljivost i ublažena boja Majstora Života Marijina nestat će sa slika posljednjih kölnskih majstora, kao što se njihovi pepeljasti krajolici brišu iz sjećanja.

Flamanski i rajnski primitivni izraz

Doduše, u sredini XVI. stoljeća, poslije Josea van Clevea, pokušat će Bartholomaus Bruyn, s hladnom pozornošću, besprijekornom brižljivošću i sažetim znanjem, pronaći neki talijanskim duhom obojen kompromis između flamanskog i rajnskog primitivnog izraza. Njemačka snaga, izložena tako dugo na toj velikoj rijeci, prilično stalnim, a ničim nesuzbijanim utjecajima Francuske i Nizoemske, povukla se više na istok i na jug, u unutrašnjost kontinenta, da bi u dodiru s drevnom germanskom zemljom ponovno postala svjesna svog pravog značenja.

Nürnbergu je njegov smještaj omogućio da primi u se strujanja potrebna za buđenje novih želja. On je bio veza između gradova Hanze, Venecije, Rajne i Nizozemske. Cijela Njemačka, Burgundija, Ugarska, pa i istok preko Jadranskog mora i Dunava, slijevali su se u nj. Bujan je život oživljavao njegove tržnice, njegove urede i banke, kolao je njegovim uličicama i izvijao se njegovim tamnim dućančićima u moćnim glasovima Hansa Sachsa i njegovih prijatelja i ulijevao cehovima onaj snažni zanos koji je dva stoljeća ranije stvorio od francuskih zidara – kor pjesnika.

Svi južnonjemački zanatlije umjetnosti, napuštali su svoja sela s drvenim kućama, gdje gorski potoci poskakuju između kićenih pročelja, da bi došli u Nürnberg i u buci čekića i soptanju mijehova lijevali likove od bronce, topili slikarska slova, rezali bakar i srebro, obrađivali drvo, uvijali i bojali željezo, glačali čelik za satove. Krafft, koji je pokazao sav stvaralački napor zanatlijske Njemačke, kad je izradio svoj sirov i prostodušan lik u klečećem stavu i položio mu na ramena izrezuckanu piramidu visoku šezdeset stopa, i drvorezac Veit Stoss, koji je svojom sentimentalnom ustrajnošću izražavao prosječnu dušu Njemačke i njenu tromu doboroćudnost, sastajali su se sa slikarima oltara, doseljenim iz porajnskih gradova, tu, u podnožju crkava.

Mladi Albrecht Dürer

Zamislimo mladog Albrechta Dürera u toj atmosferi intenzivnog rada i završene djelatnosti, gdje mu njegov stari učitelj Wolgmut, koji se iz Kölna vratio pun Rogiera van der Weydena, navodi kao primjer Pleydenwurffa, čije je djelo donijelo u Nürnberg slikarstvo Flamanaca… Pogledajmo s kakvim žarom sluša pričanja svojih drugova, što su se vratili iz Italije, na koju ga upućuju i slike – osrednje – Jacopa de’Barbarija koji se u to vrijeme nastanio u Nürnbergu. Pođimo za njim u zlatarsku radionicu njegova oca, gdje žudno proučava gravire Marrtina Schongauera, majstora iz Colmara, ozbiljne gravire na kojima je bez uljepšavanja prikazana svaka pojedinost rana Kristovih i lica krvnika.

Predočimo sebi grozničavi nemir, jer ta je strastvena priroda, bez prestanka zanijeta poezijom, glazbom i plesom, iznenada otkrivala u sebi – kad bi s uličnom bukom dopro do prozora zbor majstora pjevača – likove ratnika što jezde na oblacima, sinju vodu po kojoj u valu zlatnih iskrica klize vodene vile, svu tu njemačku zemlju prepunu duhova. I napokon, budimo svjedoci onog trenutka kad se ta žarka i pribrana senzibilnost povlači u sebe i ovladava atavističkim snagama, što ih ispremiješane usađuje u nju drevna djelatnost grada.

Tada će nam se objasniti, zašto se upravo na tom mjestu razvio onaj, koji će tri stotine godina prije njemačkih pjesnika i muzičara izraziti, jezikom neočekivanijim od njihova, svoju beskrajno složenu dušu, stvarnu i sentimentalnu, sitničavu i neodređenu, djetinjsku i apokaliptičnu, koja s neumoljivom točnošću održava sve nestalne slike svijeta, a ipak ju je nemoguće dokučiti.

On je prvi od svih Nijemaca bio potpun i veoma uzvišen izraz njemačkog života i tla. No, nigdje drugdje, ni u Francuskoj, ni u Flandriji, pa čak ni u Italiji ne može se naći tipičniji predstavnik učenog umjetnika tog vremena koji želi sve saznati, koji pristupa proučavanju svega odjednom i koji na istom prostoru s neobuzdanim žarom nagomilava rezultate svojih istraživanja. U njemu se slijevaju zajedno i kovitlaju dva snažno izražena strujanja. On je preuzeo od srednjeg vijeka — vjeru, nesređenu snagu, mračni i bogati simbolizam, a od renesanse – nemir, smisao za beskrajne vidike koji se otvaraju pred višim duhovima i neumornu težnju za saznanjem.

Vječna potraga za iluzijom

Po svojoj žarkoj radoznalosti, kao i da Vinci, na kojega on podsjeća po mnogim svojim crtama, no koji je na oštoumniji način pokušao izgraditi vlastitu metodu – on je jedan od onih zamršenih, univerzalnih, gotovo bizarnih genija, pred kojima se svi putevi misli otvaraju u isto vrijeme. On nikada nije uljepšavao prirodu, a najmanje je to činio na svojim gravirama, koje je rezao u bakru rukom zanatlije, sa srcem pjesnika i snagom filozofa. Prirodu je smatrao „jedinim učiteljem”, i u njoj ga je sve zanimalo u istoj mjeri.

U njegovoj se viziji, u u krajnjoj zbrci odvijao kršćanski mit zaodjenut njemačkim ruhom, u njemačkim kućama i ulicama, sred seoske krajine koja okružuje Nürnberg, pokraj voda koje teku u Dunav. Legende koje je skupljao sa svih strana i Istok s kojim se susreo u Veneciji, bili su tu ispremiješani: zmajevi, himere, lavovi i deve, likovi Turaka u nürnberškim stanovima, vitezovi što prolaze podno kula načičkanim stražarnicama, a za petama su im – đavao i smrt. S neumornom strpljivošću on je provodio do kraja svoje polagano i opširno istraživanje, a sakupljene rezultate tog istraživanja nepristrano je povjerio zagasitom sjaju bakra, sočnom zrnu drva i suhom ljeskanju platna.

Glomazni konji Njemačke, njezini mišićavi lovački jeleni, zečevi, krave i svinje, svi njezini kukci i sve njezine ptice, gotovo su uvijek bili sudionici ljubavnih, obiteljskih, građanskih ili ratničkih zgoda što ih je čvrsti dubač fiksirao sa snagom i blagošću senzibilnosti na koju djeluje svaki prizor. Sve ga je strastveno zanimalo: oblik trave, životinjica, nakaznost ljudi ili životinja, žive stvari, nepokretne stvari, oklopi od kovanog željeza, oružje i kacige. On je izrađivao dekorativne uzorke za zlatare, kovače, krojače, oružare, štampare.

U svojoj ljubavi prema cijelom svijetu obraćao je pažnju svemu, što je smatrao potrebnim za usavršenje svog zanata i svog duha. Njegov se potpis nalazi ispod bezmjerno snažnih portreta, zbito i tvrdo modeliranih, on je doduše umio zapaziti mišićave muškarce, nezgrapne, ružne, no pune opore otmjenosti i žene gojnih vratova, okrugla i puna lica, teških pletenica: pa, ipak, u kori drveta, u čokotu vinove loze, u litici nalazimo istu čvoravu snagu, istu težnju za cjelovitim i zgusnutim životom, isti pedantan duh.

Oblik je svake stvari tako temeljito istražen, njezin je unutrašnji život tako potpuno shvaćen, svaka je pojedinost, svaki njezin vlastiti titraj, svako njezino obilježje tako proćućeno, da sve podrhtava i žamori, da sveopći i neodređeni život prokreće taj točno prikazani svijet. Čini se kao da je tu priroda ponovno stvorena zbrda-zdola, u onom poretku, ili bolje rečeno u onom nedostatku poretka, u kakvu nam se ona ukazuje: kao da se čovjek nije umiješao, da bi je sveo na ljudsku razinu i da bi s pomoću nje izrazio ideje koje mu je ona otkrila, već kao da jedino traži od nje, da svojim bezbrojnim glasovima, sama pjeva svoj nesuvisli pjev, što ga nikada ne prekida. To je već njemački panteizam.

Njega kao da ne rađa ljudska supstancija zato što je apsorbirala tijelo svemira, on kao da ne izbija iz nje u moćnoj ritmičkoj opojnosti koja od indijskih hramova ili francuskih katedrala stvara živu peomu. Umjesto da čovjek apsorbira prirodu, ona apsorbira njega u cijelosti. U „Melankoliji”, koja kao da sažima u sebi cijelo njegovo djelo, vidimo kako je ljudki genij, okružen svim onim što je osvojio, skršen od umora, jer unatoč svojim velikim krilima nije naučio ništa što je bitno.

Dürer, kao i Faust, prošao je svim svjetovima u potrazi za iluzijom, koju nikada nije mogao dohvatiti.

(U sljedećem nastavku – nova Faureova knjiga – ‘Duh oblika’)

Loading...