Terezija je u ekstazi, ne znajući im značenja, izgovarala aramejske riječi s jasnom raznolikošću izgovora, da su se raspoznavale, primjerice, riječi Kaife, izgovarane književnim i riječi apostola, pučkim jezikom. Kad bi u duhu vidjela kako Isus nosi križ niz stepenice Pilatove palače, a jedan kraj križa udara po stepenicama, ponavljala bi riječi svjetine: »Šalapa, Šalapa!« (Raspni ga, raspni ga!). Kad Isus pada pod križem, čula bi Terezija riječi vojnika: »Kum, kum!« (Gore, gore!), kojima gone Spasitelja
Fenomen govora drevnih jezika koje u transu izgovaraju sveti ljudi ili obični pojedinci – jedan je od najfascinatnijih u ljudskoj povijesti.
Opisuje ga u svojoj knjizi “Parapsihologija i spiritizam – između opsjene i znanosti s mnogo neobičnih priča” splitski svećenik dr. Miroslav Matijaca (1885.-1963.). Kako je knjigu znanstvenim istraživanjima prije nekoliko godina nadopisao njegov nećak – poznati zagrebački psihijatar dr. Bartul Matijaca (1937.) – riječ je o jedinstvenom štivu u Hrvatskoj (naklada P.I.P. Pavičić), u kojem svećenik i znanstvenik svaki na svoj način razotkrivaju misterije.
Riječ je o fenomenu ksneoglosije ( od grčke riječi ksenos = stran, glossa = jezik). Kada se, naime, u parapsihologiji upotrijebi izraz ksenoglosija, tada se misli na neobičnu pojavu da osoba govori njoj nepoznatim stranim jezikom.
Američki novinar i sudac John Worth Edmonds (1799.–1874.) objelodanio je 1858. seriju rasprava nazvanih “Spiritual Tracts”. U šestoj raspravi Worth izvješćuje da je njegova kći Laura znala samo svoj materinski – engleski jezik i tek nešto malo francuskog, to je naučila u školi. U transu, međutim, nekoliko je puta čitav sat razgovarala na desetak stranih jezika.
Dr. Alfred Lehmann u danskom psihijatrijskom časopisu priopćio je: “Neka djevojka (u Danskoj), bolesna od histerije, svrnula je na sebe pozornost time što je držala dugačke govore na švedskom jeziku, u propovjedničkom tonu. Bila je kći siromašnog nadničara i nikada nije imala prigode učiti švedski. Kad je bila otpuštena iz bolnice, spiritisti, koji su tada u Danskoj bili vrlo rašireni, upotrebljavali su je kao dobrodošli medij. Oni slučajevi koji su razumijevali švedski opazili su da ona riječi ne izgovara posve točno, ali su potvrđivali da se rijetko u govoru ponavlja, te da su njezine propovijedi doista jednostavne, ali u kršćanskom smislu vrlo pobudne. Svi su se toj pojavi veoma čudili pitajući se: “Tko zna koji to duh nekog švedskog propovjednika govori iz te neuke djevojke?! Svako drugo tumačenje izgledalo je isključeno. Ljudi su hrlili na sastanke da dožive to čudo. Ali, kad se slučaj temeljito istražio, ustanovilo se da je djevojka više godina služila kod danskog pastora koji je učio švedski i običavao, šećući hodnikom, glasno, ali ne ispravnim izgovorom, čitati iz neke švedske knjige duge propovijedi.
Dok je pastor naglas čitao švedski, djevojka je bila zaposlena u kuhinji ili u kojoj prostoriji uz hodnik. Tek deset godina kasnije, kada se živčano razboljela, u pospanosti ili u snu, budili bi se u njoj pastorovi govori kojih se pri svijesti nije sjećala. Te je govore mogla i opetovati na raznim predstavama kada bi zapala u trans. Tako je duh bio razotkriven. Podsvijest je bila ona koja je djevojci omogućavala propovijedanje na stranom jeziku (Stutzer,” Geheimnisse des Seelenlebens”, Tajne duhovnog života, Braunschweig, 1922., str. 176–177).
Terezija u transu proživljava Muku Kristovu
Biskup u Feldkirchu, dr. Sigmund Waitz, pak, u svom djelcu “Poruka iz Konnersreutha”, koje je prevedeno i na hrvatski, pripovijeda da je jednom bio nazočan kad je Terezija Neumann proživljavala Muku Kristovu. U tim trenutcima ona je čula i ponavljala riječi aramejskog jezika. Spomenimo ovdje da su Aramejci bili semitski narod, čiju su državu uništili Asirci u VIII. st. pr. Krista, ali je njihov jezik ipak malo-pomalo istisnuo sve ostale semitske jezike, osim arapskog, i upotrebljavao se po cijelom semitskom orijentu sve do poplave islama.
Još prije babilonskog sužanjstva (605.–538. pr. Krista) počeo je aramejski jezik prodirati u Palestinu, a u II. st. pr. Krista potpuno je istisnuo domaći hebrejski jezik. Aramejski su govorili Krist i apostoli. Terezija je, dakle, u ekstazi, ne znajući im značenja, izgovarala aramejske riječi s jasnom raznolikošću izgovora, da su se raspoznavale, primjerice, riječi Kaife, izgovarane književnim i riječi apostola, pučkim jezikom. Kad bi u duhu vidjela kako Isus nosi križ niz stepenice Pilatove palače, a jedan kraj križa udara po stepenicama, ponavljala bi riječi svjetine: »Šalapa, Šalapa!« (Raspni ga, raspni ga!). Kad Isus pada pod križem, čula bi Terezija riječi vojnika: »Kum, kum!« (Gore, gore!), kojima gone Spasitelja. U ovom slučaju nema temelja kazati da je Terezija Neumann crpla znanje aramejskog jezika iz svoje podsvijesti. Ne preostaje nam, dakle, drugo, ukoliko tu ne želimo vidjeti nadnaravni prst, nego reći da je ona znanje crpla iz – podsvijesti drugih.
Neki Dorr, pak, pitao je 1908. glasoviti medij, gospođu Piper, kakve joj asocijacije dolaze pri izgovaranju riječi “Lethe”. Mrs. Piper bila je jedan od najčuvenijih metagnoma na području psihometrije i vrlo poznat spiritistički medij. Otkrio ju je William James, profesor psihologije na sveučilištu Harward (SAD), a s njom je mnogo radio Richard Hodgson, profesor psihologije na oksfordskom univerzitetu. Zbog gospođe Piper, profesor Hodgson se čak iz Engleske preselio u Ameriku. Njega je Mrs. Piper do te mjere uvjerila u mogućnost komuniciranja s onostranošću, da je nakon sedam godina provjeravanja izjavio: »Jedva čekam da umrem«.
Sposobnosti gospođe Piper istraživali su i mnogi drugi prominentni učenjaci (Lodge, Lombroso, Hyslop i dr.). Život joj je opisala kći Alta L. Piper u knjizi “The life and Work of Mrs. Piper” tiskanoj u Londonu 1929. godine.( op. Miroslav Matijaca). Gospođa Piper počela je, naime, spominjati razna imena, kao Iris, Morpheus, pa nastavila govoriti o dubini, strelici, spavanju itd. A sve to nalazi se u nekoj Ovidijevoj bajci koju je Dorr čitao u mladosti potpuno je zaboravivši. U svom djelu “Geschichte der okulten Forschung” Tischner tumači slučaj tako da je Dorrova podsvijest sadržaj zaboravljene bajke prenijela na medij.
Iz Rimskog obrednika, koji je po nalogu pape Pavla V. izdan 1614., može se razabrati da prema učenju Katoličke crkve nije isključena mogućnost prirodnog tumačenja nekih neobičnih pojava, među kojima se spominje i ksenoglosija. Ali, u Naslovu XI., gl. 1. može se, među ostalim, pročitati: »Znači da je netko opsjednut od zla duha jesu ako nepoznatim jezikom više riječi govori ili razumije drugoga, ako tako govori, ako otkriva daleke ili tajne stvari… A što se više takvih pojava sastane, to je znak opsjednuća veći.«
Dakle, prema trebniku rimske Crkve, ksenoglosija, makar se kod jedne osobe našla skupa sa, primjerice, telestezijom i kriptoskopijom, još ne bi bila siguran, nego samo velik znak da je dotičnik opsjednut.
Žena pariškog mesara govori jezik drevnog Egipta
Dr. Miroslav Matijaca opsiao je i prepričao sadržaj članka objavljenog 10. kolovoza 1958. u milanskom časopisu “Epoca”: Jacqueline Mallay, žena nekog pariškog mesara, majka troje djece, 29 godina stara, nije pohađala drugih škola osim osnovne i govori samo francuski, ali za vrijeme jedne spiritističke seanse u transu je govorila i nekim stranim jezikom. Njezin je govor bio snimljen na magnetofonskoj traci i dr. Azoulay, veliki poznavalac stare povijesti i raznih jezika (govori ih četrnaest) ustanovio je da je to jezik koji su upotrebljavali egipatski faraoni i veliki svećenici u komunikaciji sa svojim božanstvima, jezik, dakle, kojim se govorilo više tisuća godina prije Krista i koji su rijetki poznavali u to staro doba, a koji danas malo tko još pozna.
Kasnije, na drugoj nekoj spiritističkoj seansi, koja se držala u Parizu, govorila je arapski, a zatim njemačkim dijalektom. Dok bi govorila vidjelo se da strahovito trpi. Azoulay, koji se navodno razumije i u spiritizam, ovako tumači tu pojavu: »Polazeći sa stajališta da je duša besmrtna, gospođa Mallay vjeruje, kao i svi koji se bave spiritizmom, da čitav jedan svijet duhova živi oko nas. Ti duhovi traže kako da se reinkarniraju nadajući se da ćemo im posuditi svoje tijelo naš glas kako bi mogli još jedanput govoriti i živjeti bar za koji tren. Ako je to istina, onda bi preko nje govorio neki egipatski veliki svećenik, a na sličan način ona bi mogla govoriti bilo koji jezik. (nastavlja se)